U 18. stoljeću u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nema mnogo književnika. Jedino svjetlo podržavaju franjevci koji su poznavali potrebe svoga puka i na sve moguće načine pokušavali izvesti narod iz tame neznanja. Stoga je to razdoblje s pravom nazvano prosvjetiteljstvom.
Perom, jedinim jačim oružjem od turske i austrijske sablje, prozborili su fra Filip Grabovac Cvitom razgovora i fra Andrija Kačić Miošić Razgovorom ugodnim u Dalmaciji, te Antun Matija Relković Satirom u Slavoniji. U Bosni i Hercegovini istaknuto je djelovanje Tome Babića, Jerolima Filipovića i Filipa Lastrića. Svi su bili franjevci. Književna djela uglavnom su teološkog sadržaja, pisana su jezikom pučanstva, ikavskog, ijekavskog ili miješanog oblika. Susrećemo dva pisma: bosančicu i latinicu. U 18. stoljeću prevladala je latinica. Jednog franjevca, koji je svoj jezik nazvao hrvatskim, pjesnika koji je prvi propjevao narodu dragim desetercem, vrijedi posebno istaknuti. On je dijete ljubuškog kraja – fra Lovro Šitović ili, kako se često potpisivao, Laurentius de Gliubuschi.



















