U čistilištu, kao i u paklu, postoji dvostruka muka – muka gubitka i osjetna muka.
Muka gubitka sastoji se u tome da su na neko vrijeme lišeni gledanja Boga, koji je Vrhovno Dobro, blažena svrha za koju su naše duše stvorene, kao što su naše oči stvorene za svjetlo. Ova je moralna žeđ ta koja muči dušu. Osjetna muka, ili osjetna patnja, ista je kao ona koju mi osjećamo u svome tijelu. Njezina priroda nije određena de fide, ali opće je stajalište naučitelja da se sastoji od vatre i drugih vrsta patnji. Čistilišna je vatra, govore oci, ona paklena, o kojoj bogati proždrljivac kaže „Quia crucior in hac flamma“, “Trpim”, kaže, “veliku muku u ovom plamenu.”
Što se tiče oštrine ovih muka, budući da ih je nanijela Beskonačna Pravda, one su razmjerne prirodi, težini i broju počinjenih grijeha. On će dati svakome po djelima njegovim, svatko se mora osloboditi dugova za koje se nađe okrivljen pred Bogom.
1. Budući da je Bog premudro rasporedio sve stvari, koje je stvorio s konačnom svrhom da mu dadu slavu očitovanjem njegovih božanskih savršenosti i čovjek je osobito u vidljivom svijetu, morao promicati i ispuniti tu svrhu, prema svojoj razumnoj naravi, slobodnim djelima svoje volje, tako da Boga upozna i ljubi i da mu služi i na taj način postigne nagradu, koju će mu Bog poslije dati. Ova duhovna sveza ili općeniti zakon, po kojemu se čovjek po svojoj naravi nalazi povezan s Bogom, zove se naravna religija.
2. Međutim, budući da je Bog zbog svoje dobrote želio čovjeku pripremiti mnogo veću i uzvišeniju nagradu, nego što je to čovjek mogao misliti i željeti, i budući da ga je želio učiniti sudionikom svoje vlastite sreće, zbog toga za tu svrhu naravna religija više nije bila dovoljna, pa je sam Bog htio poučiti čovjeka njegovim vjerskim dužnostima. Iz toga se razumije da je religija od početka morala biti objavljena, odnosno da ju je Bog morao otkriti čovjeku.
Često čujemo frazu „odvajanje Crkve i države“ izgovorenu s riječima ushićenja od političara, povjesničara i prosječnih birača. Nasuprot tome, katolik mora razumjeti da je odvajanje Crkve i države moderni napad na dostojanstvo Našega Gospodina Isusa Krista i Njegovo Kraljevanje koje svi diljem svijeta slavimo. Možda niti jedna moderna ideja nije toliko lažno slavljena kao što je ova zabluda.
Možemo mnogo naučiti čitajući uzvišene riječi kardinala Piea koji je živio 1815. – 1880. :
“Glavna zabluda, glavni zločin ovog stoljeća je pretenzija povlačenja javnoga društva od vlade i zakona Božjega… Načelo položeno u osnovi cijele moderne društvene strukture je ateizam zakona i institucija. Bio on maskiran riječima poput uzdržavanje, neutralnost, nesposobnost ili čak jednaka zaštita, bio čak i negiran nekim legislativnim rasporedom za detalje ili akcidentalnim i sekundarnim činima: načelo emancipacije ljudskog društva od vjerskog poretka ostaje na temelju stvari; to je suština onog što zovemo nova era“ (kardinal Pie, Pastoralna djela, vol. VII, pp. 3, 100)
(hereza-„podvala, trik koji se isprječava u direktnom kontaktu s Bogom“ i dogma- „slatka voda u pustinji koja daje život“)
Crkveni naučitelj sveti Robert Bellarmine rekao je da je krivovjernom papi dozvoljeno pružiti otpor, ali pasivan otpor! Otpor na način da ne izvršim neku njegovu naredbu koja je suprotna katoličkom nauku. Ni u kojem slučaju nije dozvoljeno svrgnuti papu ili mu suditi. Ta vlast pripada samo onomu koji je iznad pape - a to je Krist. A mi smo ispod pape. Mi smo ovce koje su povjerene njegovoj brizi. Ovce ne mogu suditi svom pastiru, niti ga mogu zamijeniti.
Točne riječi svetog Bellarmina su:
"Licet, inquam, ei resistere non faciendo quod iubet et impediendo ne exequatur voluntatem suam; non tamen licet eum iudicare vel punire vel deponere, quod non est nisi superioris."
("Dozvoljeno je, kažem, oduprijeti mu se, ne čineći ono što naređuje ili sprječavajući da izvrši svoju volju; ali nije dozvoljeno suditi mu, ili ga kazniti ili svrgnuti, što ne pripada nikome, osim onome koji je iznad njega.")
De Romano Pontifice, lib. II., cap. 29.
„Nikakvo djelo milosrđa ne smije se činiti ako bi uzrokovalo sablazan.“ (sv. Katarina Sijenska, životopis)
„ Isus prozre pomisli njihove i reče: Zašto mislite zlo u srcima svojim? „ Mt. 9, 4
Danas je u Evanđelju obznanjeno kako je uzeti bio predstavljen Isusu Kristu kako bi ga mogao izliječiti. Gospodin nije izliječio samo njegovo tijelo, već i dušu te mu je rekao: „Utješi se, sinko, oprošteni su ti grijesi tvoji(redak 2).“Čim su čuli te riječi, neki od pismoznanaca su rekli u svojim srcima: „Ovaj huli na Boga.“ No, naš Spasitelj im je ubrzo dao do znanja da vidi njihove zle misli, rekavši im: „Zašto mislite zlo u srcima svojim?“
Prionimo k temi našeg izlaganja.
Bog vidi najsakrivenije zle misli našeg srca; On ih vidi i kažnjava ih. Ljudski suci zabranjuju i kažnjavanju izvanjske zločine jer ljudi vide samo izvanjsko: „Ljudi gledaju na vanjštinu, a Gospod gleda na srce.“ (1 Knjiga o Kraljevima, 16, 7). Bog zabranjuje i kažnjava zle misli.
U prvoj točki istražit ćemo kada su zle misli grešne, u drugoj točki veliku opasnost po pristanku na zle misli dok ćemo u trećoj točki predstaviti lijek protiv zlih misli.
Đavao, ne djeluje uvijek direktno na misli. Progovara i kroz druge osobe te na taj način djeluje na misli.
„ Isus prozre pomisli njihove i reče: Zašto mislite zlo u srcima svojim? „ Mt. 9, 4
Danas je u Evanđelju obznanjeno kako je uzeti bio predstavljen Isusu Kristu kako bi ga mogao izliječiti. Gospodin nije izliječio samo njegovo tijelo, već i dušu te mu je rekao: „Utješi se, sinko, oprošteni su ti grijesi tvoji(redak 2).“Čim su čuli te riječi, neki od pismoznanaca su rekli u svojim srcima: „Ovaj huli na Boga.“ No, naš Spasitelj im je ubrzo dao do znanja da vidi njihove zle misli, rekavši im: „Zašto mislite zlo u srcima svojim?“
Prionimo k temi našeg izlaganja.
Bog vidi najsakrivenije zle misli našeg srca; On ih vidi i kažnjava ih. Ljudski suci zabranjuju i kažnjavanju izvanjske zločine jer ljudi vide samo izvanjsko: „Ljudi gledaju na vanjštinu, a Gospod gleda na srce.“ (1 Knjiga o Kraljevima, 16, 7). Bog zabranjuje i kažnjava zle misli.
U prvoj točki (vidi ovdje) istražit ćemo kada su zle misli grešne, u drugoj točki veliku opasnost po pristanku na zle misli dok ćemo u trećoj točki predstaviti lijek protiv zlih misli.
„ Isus prozre pomisli njihove i reče: Zašto mislite zlo u srcima svojim? „ Mt. 9, 4
Danas je u Evanđelju obznanjeno kako je uzeti bio predstavljen Isusu Kristu kako bi ga mogao izliječiti. Gospodin nije izliječio samo njegovo tijelo, već i dušu te mu je rekao: „Utješi se, sinko, oprošteni su ti grijesi tvoji(redak 2).“Čim su čuli te riječi, neki od pismoznanaca su rekli u svojim srcima: „Ovaj huli na Boga.“ No, naš Spasitelj im je ubrzo dao do znanja da vidi njihove zle misli, rekavši im: „Zašto mislite zlo u srcima svojim?“
Prionimo k temi našeg izlaganja.
Bog vidi najsakrivenije zle misli našeg srca; On ih vidi i kažnjava ih. Ljudski suci zabranjuju i kažnjavanju izvanjske zločine jer ljudi vide samo izvanjsko: „Ljudi gledaju na vanjštinu, a Gospod gleda na srce.“ (1 Knjiga o Kraljevima, 16, 7). Bog zabranjuje i kažnjava zle misli.
U prvoj točki istražit ćemo kada su zle misli grešne, u drugoj točki veliku opasnost po pristanku na zle misli dok ćemo u trećoj točki predstaviti lijek protiv zlih misli.
To je sveta Misa, središnji liturgijski čin. Sveta Misa nosi na sebi sve biljege potpune žrtve. lzvanjski, vidljivi prinos ove Žrtve jest Tijelo i Krv Isusa Krista pod prilikama kruha i vina. S ovim prinosom združeno je i najsavršenije klanjanje i zahvaljivanje, prošnja i pomirenje. U ovoj Žrtvi glavni Nadsvećenik, koji Žrtvuje jest Krist Bog - Čovjek, a svećenik je njegov sluga. Bitni obred i čin, kojim se izvršava Žrtvovanje i prinošenje, jest pretvorba kruha i vina u sveto Tijelo i Krv Gospodnju. Taj čin pretvorbe ustanovio je sam Isus, a ostalo je dodala Crkva, koja je primila puninu vlasti od Krista Spasitelja. Tako se sjedinjuje čovjek najtješnje sa Živim Bogom. Pričest svetih prinosa dopunjuje i usavršuje Žrtvu. Po njoj čovjek najpotpunije izražava unutarnju žrtvu srca te postiže divne plodove žrtve. Tako se u svetoj Misi i u glavnim njezinim dijelovima: prikazanju, pretvorbi i pričesti najdivnije ispunjavaju svi uvjeti žrtve.
Ta žrtva svete Mise je obnavljanje žrtve na križu. One neizmjerne, nepojmljive Žrtve Božje ljubavi. Razlika je samo u tom, što je na Kalvariji Krist osobno prinio žrtvu krvnu, a sada prinosi preko ruku svećeničkih nekrvnu. Žrtva križa zaslužila nam je spasenje, a žrtva oltara primjenjuje ljudima plodove toga spasenja. Žrtve Starog Zavjeta bile su tek sjene, tek pralik i naviještanje ove neizmjerno svete žrtve, gdje Bog sam žrtvuje, sam biva žrtva. Po ovoj Žrtvi teče spasenje svijetu, jer u njoj se žrtvuje Krist, koji živi-svagda. da zagovara ljude (Hebr. 7,23). Ova žrtva daje život Crkvi Božjoj, u njoj je nepresušni izvor i ocean, odakle se napajaju djeca Božja, koja kao dionici žrtve Jaganjčeve na zemlji dobivaju čvrsti zalog, da će ga jednom uživati na vijeke u nebu.
Sad nam je jasno, zašto je sveta Misa sredšte liturgije, najsvetiji liturgijski čin. Sad shvaćamo i to, zašto se u istočnoj Crkvi Misa zove jednostavno Liturgija: bez žrtve svete Mise nema istinskog ni pravog bogoštovlja, u svetoj Misi nalazi se punina božanske službe, da, sveta Misa je najuzvišenija liturgija. Točno je da ima i drugih liturgijskih čina božanske naravi, neizmjerne vrijednosti. No svi oni dobili su nadnaravnu milost i snagu tek po Žrtvi i zato smjeraju svi k žrtvi, k Euharistiji, gdje prebiva središte svega života Krist Otkupitelj. Poštujmo i ljubimo zato ovu božansku Žrtvu!
Postoje, u konačnici, tri izvora objava, vizija, znamenja, i sličnih stvari: Bog, čovjek ili đavao.
Pod naslovom Bog, uključujem Božja sveta stvorenja, kao što su Gospa ili neki drugi svetac ili anđeo.
Pod čovjekom, mislim bilo koje ljudsko znanje ili moć imaginacije, bilo koju ljudsku vještinu ili prijevaru, ili neku ljudsku aktivnost ili uređaj koji uzrokuje da se nešto dogodi.
Pod đavlom, uključujem đavla osobno ili bilo kojega od drugih demona.
Đavlova moć
Vrlo je malo ljudi svjesno punih đavlovih moćiju i njegove sposobnosti prijevare. Mnogi katolici misle da, čim se nešto čudno dogodi, to mora biti Božje djelo. Ali, kao što sam rekao, poruke i znamenja mogu proizići iz tri krajnja izvora: Bog, čovjek ili đavao. Djelo je razlikovanja identificirati tko je posrijedi u pojedinom slučaju.
