Posvećenje plamenu svete ljubavi

Prečisto Srce Marijino,
ponizno Te molim da uzmeš moje srce u plamen svoje Svete Ljubavi koje je duhovno utočište čitavog čovječanstva.
Ne gledaj na moje greške i neuspjehe,
nego dozvoli da ta bezakonja budu spaljena s mene tim plamenom čišćenja.

Putem Svete Ljubavi,
pomozi mi da budem posvećen u ovom trenutku, i na taj način,
da dam Tebi, Draga Majko,
moju svaku misao, riječ i djelo.
Uzmi me i čini sa mnom kako je Tebi volja.
Dozvoli mi da budem Tvoj instrument u svijetu -- sve za veću slavu Božju,
i za Tvoju pobjedonosnu vladavinu. Amen.

Čudotvorna medaljica na smrtnoj postelji umiruće osobe (svjedočanstvo)

Pripovijeda časna i medicinska sestra: "Dužnost me pozvala k osobi koja je oboljela od obostrane upale pluća. Odmah sam uvidjela da mu je cijela obitelj daleko od vjere i Boga. Njegova supruga mi je rekla da je on želio da me pozovu, jer poznaje me iz viđenja, ali da moram činiti samo ono što je liječnik odredio, te da se ne smijem upuštati u pitanje vjere. Izrazito mi je naglasila da ne ulazim u područje vjere tijekom razgovora s oboljelim. Sasvim sam se predala brizi za tu oboljelu osobu. Međutim, njegovo stanje je bivalo sve teže. Nisam znala što mogu više učiniti. U subotu sam ga predala Gospi i njezinoj zaštiti. Usudila sam se upitati ga bi li mu smio doći svećenik kratko u posjet. Odgovorio mi je neka ga pozovem. Nažalost primio ga je veoma loše i čak ga je pogrdio. Kad sam ja došla, rekao mi je da ne želi svećenika, a ni sestre i neka se gubim. Unatoč toga, dolazila sam k njemu, iz poslušnosti prema svojoj poglavarici. Svaki put kad bih došla vrijeđao bi me, ali poslušnost i ljubav su me vodili dalje.

Krist nam se neprekidno daruje do kraja, darujmo se i mi Njemu!

"Ne živimo za sebe, sve treba gledati u nacrtima Božjim. Naše sadašnje boli - ako dosežu vrhunac i ako bismo i sami bili žrtvovani u velikoj nevolji – pripravljaju buduće i sigurne trijumfe Crkve.

Trebalo je da Krist trpi i tako uđe u svoju slavu. I Crkva i duše trebaju proći istim putem. Crkva ne živi samo jedan dan. Kada su mučenici padali kao što padaju zimi snježne pahulje, nije li se moglo vjerovati kako je sve izgubljeno? Ne, njihova krv pripremala je trijumfe budućnosti.

Za žrtvu treba krvi, krvi srca ili krvi iz žila! Naš Gospodin dao je obje odjednom. Darujmo s Blaženom Djevicom Marijom barem krv srca!"

Izvor

"Ne ljubite svijet jer svijet i njegovi užitci prolaze!"

Kod nas sv. Nikola iz Tolentina (1245.-1305.) je malo poznati svetac. Upoznajmo ovu izvanrednu osobu i naučimo od njega ono što je korisno za život, svakoga od nas!

Sveti Nikola je bio veliki molitelj, asketa, povezan s Bogom u činjenju stroge pokore. Aktivizam i nedostatak vremena za molitvu je velika pogibelj za duhovni rast i cjelokupan život.

Nikola je bio duboko svjestan vrijednosti čovjeka koja je u tome što je stvoren od Boga, ukoliko vjeruje i živi praktičnim životom katolika onda je otkupljen od grijeha po žrtvi Krista i putuje prema Cilju – Trojedinom Bogu.

Riječi koje su djelovale na sv. Nikolu na putu odluke prema duhovnom staležu, a izgovorio ih je jedan augustinac:"Ne ljubite svijet jer svijet i njegovi užitci prolaze!"

Odlučio je postati redovnik augustinac.

Biti zadovoljni Bogom u svemu

Ovaj stupanj je vrhunac ljestava poniznosti. Na sredini smo ljestava kojima se uspinjemo i sada kao da smo naišli na suženi dio: "most magaraca". Taj most, taj uski prolaz prelazimo jedan po jedan, jedan za drugim i nitko ga ne može prijeći namjesto drugoga.

Važno je da imamo dovoljno za život, za živjeti s Bogom. Da budemo poput malenih psića koji kupe ono malo što im je potrebno za život, ali najvažnije je da su blizu svome Gospodaru.

Sposobnost da budemo zadovoljni i onim što drugi preziru je posljedica temeljnog stava zadovoljstva. Ako postanemo zadovoljni onim što imamo, tada smo još uvijek djeca kojoj se daju stvari da bi ih se zadovoljilo. Duhovno zreli nisu zadovoljni zato što im se nešto daje nego budući je zadovoljan u Bogu, njemu je sve dobro.

Križ nije trpljenje već nerazumijevanje misterija kao takvog. Neku tešku stvarnost, kada razumijemo,

Otkrivaj Gospodinu putove svoje i u Njega se uzdaj (govor o napastima)

Već smo prošli prvi - Memoria dei, drugi - samovolja donosi kaznu, treći- kušnja ljubavi i četvrti-tko ustraje do kraja taj će se spasiti stupanj poniznosti. Nastavljamo s petim u kojem je govor o napastima.

Koji cilj ima napast? Ima samo jedan cilj: da nas uvjeri kako nam nije potrebna pomoć, da možemo sami. Korijen napasti krije se u tome da se želi prijeći iz režima podređenosti, svojstvenog svim stvorenjima, u autonomiju autoidolatrije, samoobožavanja, klanjanja samome sebi.

Peti stupanj poniznosti govori o otvorenosti srca ili exagoréusis. Otvorenost srce djeluje na radikalan način ne na posljedice napasti, već na korijen svakog grijeha, a ovaj uvijek počinje u misli. Prava borba za čistoću života u Bogu počinje od misli.

Sveti oci uče: kad ti dođe neka zla misao, otkrij je svom ispovjedniku i ona će izgubiti svoju snagu.

Svjedočanstvo jednog svećenika: "Gospa me preko čudotvorne medaljice odvela na put u Fatimu, a zatim sam pošao put redovništva"

Zanimljiva i istinita priča svećenika čije ime smo odlučili da nećemo objaviti radi diskrecije. Priča je vrlo zanimljiva za pročitati:

"Već neko vrijeme imao sam silnu želju otići u Fatimu. Htio sam zahvaliti Gospi za sve milosti koje je izlila preobilno u moj život. Molio sam da mi Gospa pokaže gdje mi je mjesto, što Gospodin želi od mene, kakav je Njegov plan s mojim životom. Nisam imao novaca, a nikoga nisam htio tražiti jer sam slutio da je putovanje u Fatimu vrlo skupo. Moja želja mi se činila neostvariva. Razum mi je govorio da ju zaboravim i odreknem se nje kao dobar sin nebeskih roditelja. Smatrao sam, potrebno je umirati sebi i svojim željama no srce mi nije dalo mira. U njemu je silno gorjela želja za posjetom Gospi Fatimskoj.

Tako, vođen željom srca jedan dan započeo sam razgovor s mamom na tu temu. Pitao sam ju što misli koliko bi me koštao put u Fatimu. Pogledala me iznenađeno i odgovorila da ona to ne zna. Rekla mi je da se raspitam dalje, kod agencija, raznih drugih javnih prijevoznika...

Propovijed svećenika mladomisnika

"Slijediti Gospodina je zahtjevno. Pogledajmo apostole, uglavnom svi su položili svoj život završivši mučeničkom smrću. Posvjedočili su na taj način svoju ljubav prema Bogu. To je najradikalniji način. Isus je održao svoje obećanje i priznao se onda njihovim pred svojim nebeskim Ocem. Mnogi sveci su svoj život položili završivši mučeničkom smrću. Potrebno je braniti na taj način Isusovu istinu, ono što nam je On donio. Potrebno je na taj način pokazati ljubav prema njemu jer ljubav je Bog. Ljubav nije samo željeti nekome dobro već prije svega željeti da se ispuni Božji plan i naum na osobi. To je ljubav. Danas više nego ikad potrebna je radikalnost.

Mučeništvo

Je li mučeništvo autodistrukcija vlastitog života? Nije! Je li to potpuno uništenje vlastitog života i svega onoga što smo gradili kroz svoj život? Nije!

Mučeništvo je kruna i vrhunac ljubavi! To je najveći dokaz naše ljubavi prema Bogu! Najdublji stupanj nasljedovanja Isusa Krista raspetoga. Najveći je izraz da smo Isusovi i da naše srce pripada Njemu.

Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti

Božja Riječ nam govori:"Tko ustraje do kraja, on će se spasiti." Makar ti bilo mučno i teško, podnosio nepravdu šuteći poput Učitelja, ustraj. Svjesno prigrli strpljivost. Čvrsto neka bude srce tvoje i izdrži kušnju Gospodnju. Božja Riječ uči:"Zbog Tebe nas ubijaju svaki dan i mi smo im kao ovce za klanje." No budući da se s veseljem nadaju nagradi svjesno govore:"Iskušavao si nas, Bože, očistio si nas ognjem kao što se čisti srebro. Pustio si da padnemo u zamku, položio si nevolje na naša leđa. Ispunjavajući Gospodnju zapovijed o strpljivosti u protivštinama i nepravdama, udare li ih po jednom obrazu, oni mu okrenu i drugi, a onom tko mu otima donju odjeću prepuštaju i gornju; ako su prisiljeni ići jednu milju, pođu dvije. Poput apostola Pavla podnose lažnu braću i blagoslivljaju one koji ih proklinju." (RB VII, 35-43)

Četvrti stupanj poniznosti je stupanj strpljivosti. "U svemu tome pobjeđujemo po Onome koji nas ljubi". (RB VII, 39)

Pavao u poslanici Filipljanima kaže: "Sve mogu u Onome koji me jača" (Fil 4,13).

Gospina pobjeda je sigurna, darovana Joj je velika vlast od Boga

Živimo usred velikoga rata. Vodi se bitka za duše, narode i cijelu civilizaciju. Čini se da svi znakovi na nebu i na zemlji ukazuju da smo, suprotno onome što bismo željeli, krenuli u smjeru u kojemu će trebati prijeći kroz Crveno more – more nemira i potresa.

Također znamo, konačna pobjeda mora doći jer Gospa je poručila da će njezino Bezgrješno Srce pobijediti!

Nije rekla ako... Obećala je pobjedu!

Hoće li ljudi biti dionici ove pobjede ili ne ovisi o njima.

Sveti Ljudevit Montfortski piše u Raspravi o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji – Po Presvetoj Djevici, Isus Krist je došao na svijet. Po njoj, također, treba kraljevati na svijetu.-

On piše o vjekovnoj borbi koja se vodi između Marije i Lucifera. Ta borba naviještena je već na prvim stranicama Božje Riječi u knjizi Postanka kada Bog nakon grijeha praroditelja govori zmiji: "Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu (Post 3,15).

Ovaj sveti pisac, piše o tome kako sotona u svojoj oholosti beskrajno više trpi jer ga pobjeđuje i kažnjava sićušna i tiha Službenica Božja čija ga poniznost ponižava više, nego li moć Božja.

Bog je Mariji dao toliko veliku vlast nad đavlima da su često i sami bili prisiljeni kroz usta opsjednutih priznati da se više boje jednog Marijina uzdaha, kojim se zalaže za neku dušu, nego li molitava svih svetih.

Sveti Padre Pio i Luisa Piccareta

Pater Pio je slao mnoge ljude Luisi Piccareti. Govorio bi ljudima koji su iz Corata otišli u San Giovanni Rotondo: "Zašto ste došli ovamo? Imate Luisu, idite k njoj". Kad je Luisu ispitivao Sveti Oficij, a njezina djela stavljena na Indeks, Padre Pio joj je poslao poruku preko Federika Abrescha:

"Draga Luisa, sveci služe za dobro duša, ali njihova patnja ne zna granica."

Luisa i Padre Pio su molili jedno za drugo. Luisa je slala posjetitelje Padru Piju, a Padre Luisi.

"Recite pateru Piju da moli za mene, jer mi je to potrebno i sa svim poštovanjem ljubim njegovu desnu ruku."

Padre Pio umro je 23. rujna 1968. u 23.00 u 81 godini života, u svojoj sobi. Njegove posljednje riječi bile su: „Isus, Marija! Isus, Marija!" Više od 100. 000 ljudi uključujući oca Bernardina Bucci, autora Biografija i knjiga o službenici Božjoj Luisi Piccarreti, prisustvovalo je pogrebu Padre Pija u San Giovanni Rotondu.

Postade poslušan do smrti - kušnja ljubavi

Treći stupanj poniznosti je kad se tko iz ljubavi prema Bogu u svemu podvrgava autoritetu u savršenom posluhu. Savršen posluh, do granice grijeha budući je Bog najviši Autoritet.

Pred nama je jedan od najznačajnijih stupnjeva poniznosti. Srž duhovnog života.

Uz poniznost ide ljubav prema Bogu i posluh. Možemo to ovako reći: "Pro Dei Amore omni oboedientia."

Sveti Benedikt nam ovdje upućuje: "Ako nakon izjave podložnika autoritetu, autoritet i dalje ostane kod svoje odluke, neka podložnik zna da je tako dobro za njega i ex caritate, confidens de diutorio Dei, oboediat, to jest neka posluša iz ljubavi, uzdajući se u Božju pomoć."

Ovdje se ne radi o tome je li nešto ispravno učiniti ili nije, već koliko smo u danoj situaciji naučili ljubiti, dati vlastiti život.

Djelo za vječni blagoslov

Riječi koje Majka upućuje preko vidjelice Lucije u Fatimi svima koji iskrena srca u punini žele biti posve Njezini i po Njoj posve Božji: "Kćeri moja, vidi moje srce okrunjeno trnjem, kojim ga nezahvalni ljudi stalno ranjavaju uvredama, psovkama i nezahvalnošću.

Potrudi se barem Ti, utješi me i razglasi kako onome tko se tijekom pet mjeseci bude na prvu subotu ispovjedio, pričestio, izmolio krunicu i sa mnom tijekom 15 minuta razmatrao svih petnaest otajstava krunice, u nakani da čini pokoru, obećavam da će na svom smrtnom času primiti potrebne milosti za spasenje svoje duše. Te duše Bog će ljubiti poput cvijeća koje sam pripremila za ukras Njegovom prijestolju."

 Izvor

Ako se ne obratite, svi ćete jednako propasti

                                                     Sakrament pokore ili sv.Ispovijedi

Sveta Marija Ana je kao djevojčica ostala bez roditelja i već tad je Bogu zavjetovala djevičanstvo. Živjela je kod kuće asketski život u molitvi. Blistala je čestitošću života, a ipak je u želji da ispašta više za grijehe drugih ljudi nego svoje, dragovoljnim trpljenjima i posebno čestim postovima trapila djevičansko tijelo, mučila oštrim pasom i do krvi krotila jakim bičevanjem. Bila je član Trećeg reda svetog Franje.

Natovarena teškim križem išla je od postaje do postaje patnika Isusa Krista proživljavajući bol Božanskoga Otkupitelja, i uzvraćajući ljubavlju za beskrajnu ljubav gorke je suze prolijevala.

Ležeći kadšto na tlu, kad što na golim daskama, ona je kratko uživala u snu jer veći dio noći je, klečeći na koljenima – uzdignuta duha i duše Bogu, provodila u usrdnim molitvama i razmišljanju o nebeskim stvarima.

Osobito u naše vrijeme ne shvaćamo ovu vrstu pokorničkog života kako treba, niti ga cijenimo kako treba, štoviše mnogi danas do toga malo drže ili preziru i posve zanemaruju.

Samovolja donosi kaznu, a kroćenje pribavlja krunu

U drugom stupnju nalazimo se pred nečim veoma snažnim.

Drugi stupanj poniznosti je kad djelima slijedimo glas Gospodina koji kaže:"Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla." (Iv 6, 38)

Jedan od glavnih problema u duhovnom životu je razlikovanje vlastite i Božje volje. Božja Riječ govori da tražimo mir i za njim idemo... Nameće se pitanje što mi može dati mir i kako da nađem lijek stalnoj dvojbi koja me prati sve do groba: jesam li činio svoju ili Božju volju?

Jedno od mogućih rješenja je da imamo ili steknemo sposobnost pristati činiti ono što je potrebno, privoljeti uz potrebu. To predstavlja radikalan prijelaz s jednog traženja Boga vlastitim umom na prihvaćanje te volje, upravo kroz tu nužnost.

Sveti Benedikt govori:"Samovolja donosi kaznu, a kroćenje pribavlja krunu."

Kada se osjećamo dobro potrebno je tražiti putove kako bi pokazali svoju ljubav i svoju predanost, ali kada nastupi potreba, kucnuo je čas da uberemo plod askeze.

Prva i simbolična potreba je voditi brigu o naravi moje osobnosti i osobnosti bližnjega. Potrebno je zaboraviti na svoju volju.

Pravilno prihvaćen i nošen križ je sredstvo s kojim se postaje svet

Sveta Tereza Benedikta od Križa (Edith Stein)

Išla je sama u susret križu... Tri mjeseca nakon svoga dolaska u Echt, Edith Stein je napisala svojoj poglavarici ovu molbu:“Draga majko, molim Vas za dozvolu, da se prikažem Srcu Isusovu kao žrtva za pravi mir: da se vlast Antikristova sruši, ako je moguće, bez novog svjetskog rata. Ja bih željela to još danas, jer je već dvanaest sati. Znam, da sam ništa, ali Isus to hoće, i On će sigurno u ovim danima još mnoge druge na to pozvati.“ (Nedjelja Muke, 26.III.1939.'')  (str. 161)

U samotnoj molitvi čekao je Pavao odgovor Gospodina na svoje pitanje: "Što hoćeš da činim?" U samotnoj molitvi pripravljao se  Petar za poslanje poganima. Tako to ostaje kroz stoljeća. U tihom dijalogu Bogu posvećenih duša sa svojim Gospodinom pripravljaju se daleko vidljivi događaji povijesti Crkve, koji obnavljaju lice zemlje. Djevica, koja je svaku od Boga poslanu riječ čuvala u svom srcu je uzor onih pažljivih duša u kojima velikosvećenička molitva Isusova uvijek ponovno oživljuje. Žene, koje su poput Nje zaboravile same sebe zadubljene u promatranje života i muke Kristove, birao je Gospodin rado kao svoje oruđe da izvrši velike stvari u Crkvi: svetu Brigitu, svetu Katarinu Sijensku…Tko se Bogu bez rezerve preda, toga On bira kao oruđe da izgradi svoje kraljevstvo. (str. 162)

Memoria Dei

Sveti Benedikt – mistik, monah, utemeljitelj Reda benediktinaca, Bog je preko njega već za vrijeme njegova života učinio mnogo čuda....

U središtu je tvrdnja svetog Benedikta: "Želimo li doći k vrhuncu savršene poniznosti, summae humilitatis, i brzo dospjeti do nebeskog uzvišenja do kojeg se dolazi poniznošću sadašnjeg života, onda moramo to djelima posvjedočiti. Ukoliko smo ozbiljni, češće podrazumijeva to i borbu s Bogom prsa u prsa (Taulero govori o "ljubavnom klinču") jer iziskuje hrabrost od onoga koji istinski želi biti ponizan. Duhovna borba u kojoj osoba biva pobijeđena prepuštajući se sve više Gospodaru."

"Prvi stupanj poniznosti je onaj u kome čovjek ima uvijek pred očima strah Božji i pomno se čuva da to ne zaboravi. U svom srcu neprekidno razmišlja kako će oni koji prezru Boga gorjeti zbog svojih grijeha u paklu te se bez prestanka sjeća svih Božjih zapovijedi. Neka svi budu svjesni da Bog svakog časa s neba gleda na njega..."

Memoria Dei možemo živjeti samo tako da smo neprekidno svjesni kako je Bog neprekidno prisutan u našem životu i kako nas neprekidno s ljubavlju promatra s neba.

Čudo na gori

Ovaj članak govori o veličajnim djelima, što ih Bog provodi po zagovoru svetoga Josipa. Tko je poslije Presvete Bogorodice Bogu bliži od svetog Josipa? Nitko! Zato možemo ustvrditi da je moć zagovora svetog Josipa od svetaca najveća. Tri su razloga zašto je zagovor svetog Josipa odmah poslije zagovora Majke Božje najveći:

1. jer je sv. Josip i u nebu uz Presvetu Bogorodicu

2. jer je i u nebu, iza Majke Božje, najbliži Isusu

3. jer je i po osobnoj svetosti i po veličini svojih zasluga odmah iza Majke Božje

Kako je uspostavljen blagdan sv. Josipa Radnika?

Crkva, brižna majka svih nas vodila je ranije mnogo više nego li danas, osobitu brigu da zaštiti i pridigne radnike.

Krist – začetnik spasa

Krista pratimo, Krista slijedimo, Krista imamo vođom puta, izvorom svjetlosti, začetnikom spasa, koji nam obećava raj i Oca nebeskoga, kad ih tražimo i u njih vjerujemo. Kršćani, biti ćemo što i Krist ako Krista nasljedujemo.

Sveti Ciprijan iz Ispraznost idola

Krv mučenika sjeme novih Kristovih učenika. Blago onome tko umire u ovoj spoznaji.

Sablazan trpljenja ili put do savršene ljubavi?

Bog oblikuje svece. To je nadnaravno djelo i koliko god je bitna uloga i roditelja, on ostaje samo suradnik. Svetost ne postoji zato da bude zapažena. Dosta je da Bog vidi. Sveci su Njegovi, a ne naši. Božja je stvar kad će odabrati jednog od njih i otkriti nutarnji sjaj na divljenje i uzor ljudima. Marija Celina od Prikazanja ili kako su je zvali prije redovništva „mala Mana“ primila je od roditelja dragocjene pouke o ljubavi prema bližnjemu. Živjela je 19 godina skromnim i poniznim životom obavljajući u kući najneznatnije poslove i u tome kratkom vremenu života postigla je puninu svetosti. Bila je posve iskrena, bezazlena i prirodna. Pripadala je Redu francuskih siromašnih sestara svete Klare, klarisama. Dok je sveta Mala Terezija svoj poziv vidjela u biti ljubav u srcu Crkve, sestra Celina je vidjela u trpljenju. Njezin poziv bio je trpljenje. Bolesna, pritisnuta raznim kušnjama podlaže se svim udarcima i postiže „umijeće trpljenja“. (Komentar: nažalost danas mnogi pa i sami katolici ne vide koliko se veliki smisao i milost nalazi u oboljenjima koje prikazujemo Gospodinu u zdravom duhu. Nametnuto je da moramo biti zdravi, fit jer inače nešto nije u redu s nama. To je posve pogrješno i na taj način nošenje križa s Gospodinom iz kojeg možemo iscrpsti tolike milosti za duše gubi svoj smisao. Križ nam tako postaje ludost ili sablast i zapravo se pretvaramo u pogane. Kome je Bog darivao najviše trpljenja i po pitanju zdravlja? Svojima, koje je najviše ljubio! Svecima koji su znali zdravog duha, bez mrmljanja i žaljenja to nositi i prikazivati Gospodinu za spasenje duša!)