Raduje nas da izdavačka kuća Sarto-Verlag ponovno u ponudi ima knjigu „Fatima Rim Moskva“ koja je odavno bila rasprodana. Time se nudi izvanredna pomoć u orijentaciji. Ova knjiga svakog vjernika katolika treba potaknuti da s obzirom na događanja u Crkvi i svijetu koja se svakim danom sve više zaoštravaju postane djelatnim u smislu Fatimske poruke.
Kratko prije stote obljetnice prvoga ukazanja Majke Božje u Fatimi svakomu je tko se bavi ovime jasno da nijedan zahtjev koji je tada postavljen nije ostvaren u okvirima cijele Crkve. Kako je poznato, niti je hijerarhija proširila pobožnost pet prvih subota u znak zadovoljštine – danas je ta pobožnost skoro pa nepoznata – niti je papa u zajedništvu s biskupima izvršio posvetu Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu.
Posveta koja dosada nije ostvarena glavna je tema knjige.
Geslo je knjige izjava pape Benedikta XVI. 13 svibnja 2010. u Fatimi koja je navedena na koricama: „Zavaravaju se oni što misle da je završena proročka misija Fatime!“
Oba autora, svećenici Svećeničkog Bratstva sv.Pija X., (prvi je dugogodišnji profesor filozofije) pitaju se:„Hoće li Benedikt biti papa koji će konačno ispuniti Marijinu želju da se Rusija posveti po čemu nam je obećana Marijina pobjeda?“
Budući da je knjiga iznimno važna, o tome donosimo iscrpniji pregled.
Temeljna poruka: Fatimska proročanstva kao luka spasenja
Temeljna izjava knjige je da Fatimska poruka predstavlja luku spasenja od katastrofa koje čovječanstvo zbog vlastite krivnje na sebe navlači. Širenje pobožnosti prvih subota u znak zadovoljštine kao i misli o prinošenju zadovoljštine općenito, svijest o ozbiljnosti ljudskoga života koji može zauvijek propasti i posveta Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu naređeni su kao izlaz iz vremenitih katastrofa koji je Bog otvorio te zaštita od vječne propasti.
Povijesne prilike
Autori opsežno opisuju događaje od 1916. godine (ukazanja „Anđela Portugala“ trima vidiocima pastirima koje se tri puta dogodilo). Ti se događaji opet dovode u vezu s djelomično prilično udaljenim valovima vjerskoga otpadništva (protestantizmom, masonerijom, komunizmom) i s lijekom za njih koje je Nebo ponudilo.
Fatima Rim Moskva
Iscrpno obrađeni događaji u Francuskoj kod nas su vjerojatno malo poznati, poziv kralju Luju XIV. da posveti Francusku Presvetom Srcu Isusovu 1689. godine i zanemarivanje poziva, revolucija s njezinim zvjerstvima, nemirno postnapoleonsko vrijeme uključujući teror „Pariške komune“ i njezinu objavu rata Njemačkoj i Marijino ukazanje u Pontmainu 1871. godine.
Jako su informativni i poučni dokazi istinitosti Fatimske tajne u obliku obraćenja i političkih oslobođenja, osobito spektakularno je kako se Portugal spasio od komunizma 1975. godine.
Sa svom jasnoćom autori objašnjavaju da posveta Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu usuprot službenom prikazu crkvenih ureda nije izvršena. Čini posvete od Pija XII. do Ivana Pavla II. podvrgnuti su pomnjivoj raščlambi. Autori, pozivajući se na sestru Luciju, dolaze do zaključka da su posvete (1942., 1982. i 1984.) blagoslovljeno djelovale na tijek događanja. Posljednje su dovele do brzog kraja (onda još velike) vojne ugroze od Sovjetskoga Saveza.
To pak još ne znači da se Rusija obratila i, kako je i bjelodano, nije dovelo do obećanoga vremena mira u svijetu.
Otpor protiv Fatimske poruke u kleru: klevete i krivotvorenja
Eduard Dhanis SJ (u sredini) s Karlom Barthom i Karlom Rahnerom SJ (desno)
Autori tumače na kakav oštar otpor je Fatimska poruka naišla u višem kleru. Već 1944. godine modernistički flamanski isusovac Eduard Dhanis (1902.-1978.) zalagao se za odvajanje jednog „vjerodostojnog“ dijela Fatimske poruke (naime ukazanja iz 1917. koje je stjecajem okolnosti morao priznati) od navodnih „izmišljotina“ (poruke iz Pontevedre 1925. i iz Tuya 1929.) koje potječu od sestre Lucije („Fatima 1“ protiv „Fatime 2“ kako se ovaj prividni problem naziva).
Dhanis, u ono vrijeme u manjini i opovrgnut od poznatih stručnjaka kasnije je imao je uspješnu karijeru. Njegove izjave pronalaze se i u (nevjerodostojnoj) vatikanskoj izjavi od 26. lipnja 2000. godine:
„Kako je bio i ostaje velik i trajan utjecaj ovoga flamanskog teologa glede Fatime, vidi se po tome što je kod objave Treće tajne 26.lipnja 2000. godine i Dhanis citiran u službenom popratnom komentaru koji je Vatikan objavio. U ovome 'Komentaru o Fatimskoj tajni' u jednom je odlomku o privatnim objavama pohvaljen kao 'vrsni poznavatelj ove materije'“(172).
„Vrsni poznavatelj ove materije“ jamačno nije bio. Čak je odbio osobno razgovarati sa sestrom Lucijom (!).
Kardinal Tarcisio Bertone
Da su protivnici Fatimske poruke koji su dosada konspirativno djelovali prevladali u hijerarhiji jasno je po golemom otporu na koji nailazi izričita i svečana posveta Rusije. Sestri Luciji koja se nije smjela očitovati u javnosti u osamdesetima pripisane su riječi i pisma kojima su se mrski zahtjevi posvete Rusije koje navodno promiču takozvani „tradicionalistički krugovi“ jednom zauvijek trebali odbaciti:
„Rado bismo sada šutke prešli preko ovoga poglavlja Fatimske poruke koje nikome nije na čast da ovi dokumenti koji su procurili [navodna pisma sestre Lucije svojoj nećakinji Mariji de Belém, jednom očito fiktivnom Walteru M. Noelkeru, ocu Paulu Krameru i Robertu Foxu] nisu bili toliko zlorabljeni kako bi se dokumentiralo da je navodno izvršena posveta Rusije. Lažno pismo Walteru Noelkeru citirao je 2000. godine čak i Tarcisio Bertone SDB, ondašnji tajnik Kongregacije za nauk vjere(...) te u vatikanskom službenom popratnom pismu o objavi Treće fatimske tajne 26. lipnja 2000“ (123).
Otpor posveti Rusije na temelju modernističkih krivovjerja
Autori iscrpno tumače psihološke, odnosno duhovne barijere protiv posvete Rusije na strani donositelja odluke.
Jer kod toga posrijedi su „nemoderne“ teološke istine:
„Zbog tih razloga za crkvenu hijerarhiju koja je pod utjecajem progresističkih ideja gotovo je pa nemoguće dosljedno primijeniti navedeni lijek [posvetu Rusije] dok ona nije spremna na odmak od „nouvelle théologie“ i povratak tradicionalnoj teologiji (...) [Posveta] je u proturječju s modernom vjerskom slobodom i podupire tradicionalni katolički nauk o društvenom Kristovom kraljevanju. Valja zamijetiti da se ne posvećuju Rusi, nego Rusija. To pak sadrži želju i prošnju Nebu da i sama zemlja službeno postane kršćanskom. Jedna takva prošnja nije spojiva s vjerskom slobodom Drugog vatikanskog sabora (...)“ (137).
Ovaj mentalitet doveo je do faktičnog odbacivanja Fatimske poruke od mjerodavnih crkvenih pastira. Autori radi ilustracije ovoga činjeničnog stanja dokumentiraju neshvatljivu nakaradnost, čak i izrugivanje svetom području u Fatimi (raspelo kao za porugu ispred čudovišne okrugle crkve).
A zato je Kapelica ukazanja u Fatimi 2004. godine bila poprište sablažnjivog hinduističkog idolopokloničkog obreda. Očito je tu nešto trulo.
Doprinos svećenika i laika: molitva i zadovoljština na nakanu Fatime
Autori nude opsežan i vrlo vrijedan dodatak s molitvama i formulacijama činā posvete. Pomno se tumači pobožnost prvih pet subota s nakanom prinošenja zadovoljštine. Nudi se i uvod u duhovno razmatranje koje je dio oblikovanja prvih subota, i to prema knjizi ignacijanskih duhovnih vježbi.
Time se čitatelju daje sredstvo u ruku kako bi dao svoj vlastiti doprinos – bilo u privatnoj pobožnosti, bilo u organiziranju javnih pobožnosti. Premda najviša crkvena hijerarhija još nije uradila svoj dio, laici i svećenici mogu učiniti dio koji njima pripada.
Sve se izvršava u pouzdanju u snagu Gospina zagovora jer:
„Opće Marijino posredništvo temelji se njezinoj moćnoj i beskrajnoj snazi zagovora koje vidimo nagoviješteno u izvješću o svadbi u Kani“ (143).
Zaključna prosudba
Iscrpnim povijesnim tumačenjima i teološkim objašnjenjima, s preko 800 bilježaka i gotovo 500 stranica, 95 ilustracija i opsežnim popisom literature od oko 200 naslova na više jezika knjiga ispunja visoke standarde. Raduje nas da su uključeni i radovi Frère Michela de la Sainte Trinité (François-Marie Velut koji je 1989. godine ušao u Veliku kartuziju i ondje postao prior, a time bio i generalni poglavar Reda) Toute la Vérité sur Fatima (1985), kao i Frère Françoisa de Marie des Anges, Fatima – Joie Intime, Événement Mondial (1991) te Marka Fellowsa, Fatima in Twilight (2003). Prvo djelo možete pronaći online u engleskome prijevodu.
Radi potpunosti i poticaja izdavačkoj kući spomenut ćemo i – malene – kritike: nažalost, kod novog izdanja nije riječ o aktualiziranom novom izdanju, nego o običnom pretisku. Stoga nisu uzeta u obzir dramatična događanja papinskog odreknuća i trenutačnog katastrofalnoga pontifikata. Knjiga dakle opisuje događanja do prije šest godina. Jedno novo izdanje koje bi uključilo i događanja posljednjih šest godina bilo bi poželjno (premda svatko i sam može donijeti svoje zaključke).
Bilo bi dobro prstom uprijeti na poznati odlomak iz Fatimske tajne „U Portugalu će se uvijek sačuvati dogma vjere itd.“. Stoga što dosada Vatikan nikada nije objasnio ovo „itd.“ premda se navodi u tumačenju iz lipnja 2000. godine.
Što se tu prešućuje?
Također se ne tematizira pitanje o proglašenju blaženom sestre Lucije. Njezinih dvoje rođaka već su proglašeni blaženima. Zašto se odugovlači kod sestre Lucije?
Knjizi treba poželjeti da se široko proširi. Ona mnogim čitateljima može otvoriti oči s obzirom na katastrofalnu situaciju u Crkvi i svijetu i potaknuti ih da učine svoj dio. Osobito bi to bilo važno za crkvene pastire.
Gérard R. Mura, Martin A. Huber, Fatima Rom Moskau – Durch die Weihe Russlands zum Triumph Mariens, 1. izdanje, Sarto, Stuttgart 2010., 494 str.
*MMag. Wolfram Schrems, Linz i Beč, katolički teolog, filozof, kateheta
