subota, 5. kolovoza 2017.

Fatima nas uči pomnjivo gledati u Nebo


Fatimska ukazanja iz 1917. još nas stotinu godina kasnije uče mnogo toga. Donose primjerice poziv da znamo čitati znakove Neba. U Fatimi su svako Gospino ukazanje pratile atmosferske pojave.

Najdojmljivija pojava bila je 13. listopada 1917. Sama Gospa najavila je malenoj Luciji, jedinoj od vidjelaca s kojom je govorila, da će se ukazanja zaključiti čudom kako bi se svi uvjerili u vjerodostojnost poruke: „Posljednji mjesec napravit ću čudo kako bi svi vjerovali“. Desetine tisuća ljudi, hodočasnika i skeptika koji su željeli dokazati da su ukazanja lažna, pristiglo je 13. listopada u Cova da Iria. Dnevne novine tog doba govorile su o 40-50 tisuća nazočnih, no broj je vjerojatno bio puno veći. Na koncu prvog razgovora Lucije s Gospom, u trenutku kada se Presveta Djevica uzdizala prema Nebu, začuo se glas malene pastirice: „Gledajte sunce!“



Oblaci su se otvorili, dopuštajući da se vidi sunce koje je sijalo nikad viđenom jačinom, a da nije zasljepljivalo oči. „Najčudnija stvar bila je da se mogla promatrati sunčeva kugla duže vrijeme, koja je ižaravala svjetlo i toplinu, a da to nije ozlijedilo oči, niti je oštetilo mrežnicu“, svjedočio je José Maria de Almeida Garrett, profesor prirodnih znanosti na Sveučilištu u Coimbri.

Novinar Avelino de Almedia, glavni urednik novina O Sèculo, lisabonskog socijalističkog dnevnika, koji je dotada ismijavao ta događanja, napisao je 15. listopada u svojim novinama: „Golemo mnoštvo okreće se prema suncu koje se pokazuje, oslobođeno oblaka u zenitu. Zvijezda izgleda kao ploča od tamnoga srebra i moguće je na nju usmjeriti pogled bez i najmanjeg napora. Ne peče, ne zasljepljuje. Reklo bi se da se događa pomrčina. Potom se zaorio kolosalan povik i od gledatelja koji su se nalazili u blizini čuju se povici: 'Čudo, čudo!'“.

Antonio Borelli Machado opisuje fenomen ovim pojmovima: „Sunčeva kugla otpočela se strjelovito vrtjeti, njezini rubovi postali su skrletne boje i ona se udaljila na nebu poput vihora, ižarujući crvene plamenove vatre. Ova se svjetlost zrcalila na zemlji, na drveću, grmlju, na samim licima ljudi i na odjeći poprimajući blistave tonove različite boje. Gurnuta tri puta ludim pokretom, vatrena kugla kao da se zatresla i strmoglavila u cik-cak putanji na prestrašeno mnoštvo. Sve je trajalo oko deset minuta“.

Odvjetnik Dominhos Pinto Coelho napisao je u katoličkom dnevniku O Ordem: „Sunce je na trenutke bilo okruženo jarko crvenim plamenovima, onda je opet imalo aureolu žute i crvene boje, opet pak se činilo da se vrlo brzo okreće,a potom se činilo da se odvaja od Neba kako bi se približilo zemlji“. Manuel Nunes Formigao, svećenik bogoslovije u Santaremu, pričao je: „Sunce se počelo okretati strjelovitom brzinom oko svoje osi kao najdivniji vatromet koji se može zamisliti, poprimajući sve dugine boje i ižarujući snopove raznobojne svjetlosti. Golemo mnoštvo svladano očitošću tako strašnoga čuda, bacilo se na koljena“. Na koncu, sunce se u cik-cak putanji vratilo do točke s koje se bilo sunovratilo i opet je bilo mirno i sjalo, istim onim sjajem kao i svaki dan.

„Ples sunca“ od 13. listopada povijesna je činjenica koju su potvrdile tisuće ljudi koji su ga opisali u najmanjim pojedinostima. Godine 1966. kanonik Martins dos Reis posvetio je cijelo djelo proučavanju ovoga čuda (O Milagre do Sol e o Segredo de Fátima, Izdavačka kuća Salesianas, Porto 1966.). No Gospa je trima malenim pastirima najavila još jedan nebeski fenomen. Dana 13. srpnja rekla im je: „Kada budete vidjeli noć obasjanu nepoznatom svjetlošću, znajte da je to veliki znak koji vam Bog daje da kažnjava svijet zbog njegovih grijeha ratom, glađu i progonom Crkve i Svetoga Oca“.

Dana 25. siječnja 1938. nebo cijele Europe bilo je osvijetljeno veličajnom polarnom svjetlošću (aurora borealis). Novine su govorile o „izvanrednom“, „Iznimno rijetkom“ događaju koji je „vidljiv u cijeloj Europi“. Sestra Lucija bila je uvjerena da je bio posrijedi znak upozorenja koji je Gospa spomenula. Povjesničari se danas slažu da je rat u Europi zbilja otpočeo 1938., u godini pripojenja Austrije (ožujak) i okupacije Sudeta (listopad) od hitlerovske Njemačke.

Još jedna polarna svjetlost osvijetlila je nebo 22. kolovoza 1939.: „Te noći – priča u svojim Sjećanjima nacistički visoki stranački dužnosnik Albert Speer – razgovarali smo s Hitlerom na terasi Berghofa diveći se rijetkom nebeskom fenomenu: tijekom oko pola sata jaka polarna svjetlost osvjetljavala je crvenom svjetlošću legendarni Untersberg koji nam je bio nasuprot dok je nebeski svod bio paleta svih duginih boja. Posljednji čin 'Sumraka bogova' ne bi se mogao inscenirati na učinkovitiji način. I naša lica i naše ruke bile se obojene u neprirodnu crvenu boju. Spektakl je u našim umovima izazvao duboki nemir. Najedanput, obraćajući se jednom od svojih vojnih savjetnika, Hitler je rekao: 'Podsjeća na mnogo krvi. Ovaj put ne bismo mogli izbjeći uporabu sile'“.

Upravo te noći sklopljen je pakt Ribbentrop-Molotov koji je stavio na snagu nesretni savez između Hitlera i Staljina, točku kulminacije rata koji je izbijao. Strašne patnje drugoga svjetskoga rata nisu pak bile dostatne da čovječanstvo dovedu do pokajanja, a to je čovječanstvo posljednjih 70 godina sve više tonulo u ponor javnih grijeha svake vrste. Scenarij koji je Gospodin objavio sestri Luciji 3. siječnja 1944. godine pripada pak našoj budućnosti: „Osjetila sam duh preplavljen tajnom svjetla koje je Bog i u Njemu sam vidjela i čula; vrh koplja kao plamen koji se odvaja, dotiče zemljinu os i ona podrhtava: planine, gradovi, sela i naselja sa svojim su stanovnicima pokopani. More, rijeke i oblaci izlaze iz svojih granica, prelijevaju se, preplavljuju i sa sobom povlače u vrtlog kuće i ljude u tolikom broju koji se ne može odrediti, to je čišćenje svijeta od grijeha u koji je uronjen“.

Ratovi i progoni koje je Gospa najavila u Fatimi bit će popraćeni strašnim atmosferskim poremećajima, a svemu tomu prethodit će vrlo vjerojatno veliki znak s Neba kojemu su polarne svjetlosti 1938.-1939. bile samo prefiguracije. Dana 3. siječnja 1944. uz ubrzano kucanje srca u svom duhu sestra Lucija začula je lagani glas koji je govorio: „U vremenu samo jedna vjera, samo jedno krštenje, samo jedna Crkva, Sveta, Katolička, Apostolska. U vječnosti Nebo! Ova riječ 'Nebo' ispuni mi srce mirom i srećom toliko da, gotovo da to nisam ni zamijetila, nastavih ponavljati duže vrijeme: Nebo, Nebo!“

Naš pogled mora uvijek biti upravljen prema Nebu jer Nebesa slavu Božju kazuju (Psalam 18,2), a na Nebu, najavljuje Otkrivenje (12,1) pokaza se znamenje veliko: Žena odjevena suncem. Pomnjivo promatrajući Nebo koje je ponajprije duhovno mjesto prije nego fizičko, uspjet ćemo predvidjeti tragični čas kazne i veličajni čas pobjede Bezgrješnog Srca Marijina.

Tekst: Roberto de Mattei, u Radici Cristiane, br. 121 – veljača 2017.