petak, 2. veljače 2018.

Ne bojte se! Hrabri budite i kročite Gospodinovom stazom!










Ovaj članak posvećujem mojim prijateljicama od kojih su dvije drugom polovinom prošle godine primile prve zavjete, a jedna sestra će ove godine imati vječne zavjete. Sestra Marie je u novicijatu Reda Kćeri Srca Isusova u Lasinji.

Također je članak vrlo zgodan i poučan pročitati i svima onima koji moguće razmišljaju o duhovnom (ali i sakramentalnom bračnom) pozivu kao i svakom kršćaninu.
Kad naiđu kušnje i pitanja, a to je redovan put zvanja sjetimo se riječi Svetog Pisma: "Sve mogu u Kristu koji me jača." (Fil 4,13)

Put utemeljiteljice Reda Kćeri Srca Isusova, bl. Marije Deluil – Martiny

Utemeljiteljicom je postala s nepunih 32 godine života. Sestrinska udruga je utemeljena 8. prosinca 1869. 20.lipnja 1873., na svetkovinu Presvetog Srca Isusova. Marija s malenom skupinom sestara dobiva koprenu i postaje Majka Marija od Isusa. Tada je u Crkvi rođena nova redovnička družba Kćeri Srca Isusova. Njezin život je bio do kraja davanje za drugoga u potpunoj oslonjenosti na Gospodina.

Uzor utemeljiteljice koji nasljeduju i Kćeri je Majka Božja u njezinim posljednjim godinama života. Život Majke Božje u tim godinama je bio zaokupljen Euharistijom, Kalvarijom i Crkvom.

"Kalvarija još postoji. Križ se još uvijek uzdiže na euharistijskoj Kalvariji. Isus se prikazuje i žrtvuje neprekidno, ali otajstveno, a mi smo te koje na neki način trebamo biti žrtve te žrtve."

"Hostija je postala neophodna u mom životu. Ne bih se željela od nje nikada odvojiti."

Dana 22.kolovoza 1878, sa sestrama prikazuje Bogu vječne zavjete.

Povijesni trenutak u kojemu živi vrlo je težak. Može se reći da se u svakom kutu Europe širi progon katoličanstva, svećeništva, crkvenih Redova, i to na temelju tužnog primjera kancelara Bismarcka koji je raširio kulturkampf, bitku, "civilizacije" protiv Katoličke Crkve.

Majka Marija bila je toga svjesna te na Božić 1878.piše: "Svijet više ne želi znati za Isusa Krista: srami Ga se, prezire Ga otkidajući Ga iz srdaca i društva."

Na tu sotonsku izopačenost odgovorimo otvorenom ustrajnošću:"Isus treba kraljevati" (1 Kor 15,25) jer "Njemu pripada vlast u vjeke vjekova i svi puci dani su mu u baštinu." (usp. 1Pt 4,11).

Redovno nije jednostavno reći: "Ecce venio!"("Evo dolazim!"), "Ecce ancilla Domini, fiat mihi secundum verbum tuum" (Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Tvojoj riječi!"). Tome prethode nutarnje duhovne borbe i/ili svladavanje vanjskih prepreka.

Moje prijateljice su imale strašne prepreke no naposljetku je čitava njihova obitelj osjetila blagoslov i prihvatila njihov poziv jer su vidjeli kako su ispunjene, radosne, kako je to dobro za njih i postali su i članovi tih obitelji ispunjeni i radosni. Bog i ono što je naočigled nemoguće čini mogućim. Potrebno je vjerovati i moliti.

Biti službenica Gospodinova je cilj svake redovnice, a trebao bi biti i cilj svake vjernice. Doduše, ona koja je udana ona brine kako ugoditi mužu (1 Kor 7,34) no tu ne smije izostaviti da Gospodinu pripada prvo mjesto i tek kada je On na prvom mjestu tada i cijela obitelj funkcionira. Tad je sve na svome mjestu.

Podložiti se Božjoj volji je poniznost, predanost, zahvalnost i izraz zrelosti života.

Ako prihvatimo da se Njegova volja ima ostvariti makar i ne bilo po našoj volji odnosno kad žrtvujemo svoju volju Njegovoj volji to postaje trajni blagoslov za nas. Ja se umanjujem, a On raste. To je ono što bi svaki kršćanin trebao živjeti.

Kako bismo čuli što je Božja volja potrebno je po primjeru blažene Marije od Isusa i mnogih drugih svetaca moliti žarko srcem Duha Svetoga i Gospinu krunicu, prebivati u šutnji, tišini, samoći koja je ispunjena Božjom prisutnošću. U takvom iskustvu dolaze odgovori na pitanje koji je poziv za svakoga od nas pojedino: "Govori Gospodine, sluga Tvoj sluša!"

Bog će čuti taj vapaj duše! Zasigurno će odgovoriti. Možda ne odmah, ali hoće po okolnostima života, po riječima neke osobe u kojoj ćemo prepoznati da nam to govori sami Bog.

Osluškujte Gospodina i Njemu prepusti svoje putove. Zamolila bih na kraju i za molitvu za moje prijateljice koje odvažno kroče stazom duhovnog poziva kao i za sve one koji o tome razmišljaju. Ne bojte se! Hrabri budite! Molite za mudrost kako bi mogli prepoznati Božji glas kamo vas zove!

Malena pomoć za razlučivanje zvanja (premda o tome mnogo više imate na internetu)
Kada osoba shvaća ili pretpostavlja (a to će poglavar poslije procijeniti) da je pozvana na redovnički život, osoba treba prikupiti informacije o redu i odabrati red kao što se odabire i bračni drug. Kod ženidbe mogu postojati motivi najniže razine poput tjelesnosti i spolnoga nagona. Svakome tko je imalo savjestan jasno je da to ne smije biti presudni motiv u izboru. Takvi, niski motivi bi se mogli usporediti s željom za priznatošću među ljudima kod redovničkog zvanja (ili npr. boljim materijalnim stanjem, u slučaju da osoba dolazi iz vrlo siromašne obitelji) i jasno je da takvi razlozi nisu presudni u redovničkom zvanju. Ipak, to nije jedina opasnost. U pitanju odabira muža ili žene, čovjek sa ženidbenim zvanjem susreće se s nekakvim osjećajem privrženosti prema dragoj mu osobi čija ga ljupkost, ljepota, pristojnost, duhovitost i simpatičnost mogu impresionirati. Ovo možemo nazvati romantičarskom privrženošću. Tada će osoba osjećati vrlo jaku privrženost toj osobi, ali sve to skupa nije dovoljno za donošenje odluke. Pri izboru žene, prvenstveno pitanje, na koje sam Bog svakoga čovjeka je pitanje mudrosti izbora. Osoba mora promišljati koja bi osoba bila za cijeli život. Koja bi bila najbolja za pobožan i u čistoj vjeri proveden život, čvrstom ufanju i svetoj, nadnaravnoj ljubavi, za dobar i zdrav odgoj djece itd. Bog uvijek želi da izaberemo najbolje po znanju koje nam je dao. Jedan od znakova da imaš duhovni poziv je da bi htio živjeti kako određeni Red živi, a to je put ispitivanja i strpljivosti kroz molitvu dok saznaš.

Romantičarska privrženost može biti sotonska varka ukoliko ne ide u smjeru ispitivanja što je najbolje za mene i moj duhovni rast i život? To ne bi bio znak Božjeg poziva. Nije poanta u privrženosti pojedinom Redu ili supružniku već u odgovoru gdje mogu najbolje živjeti čistu vjeru, čvrsto ufanje i svetu i nadnaravnu ljubav. Vjera je temelj na kojem počivaju sve bogoslovne kreposti pa se mućenjem vjere sve ruši. Prilikom propitivanja same mudrosti koji Red ili kojeg bračnog druga odabrati osjećaji ne smiju biti ti koji donose odluku. Ukoliko znamo da je nešto štetno za nas, tada privrženost nije znak zvanja nego dolazi ili od sotone ili od nas samih, naših osjećaja. Naravno, osoba je prilikom takvog ispitivanja onoliko odgovorna koliko joj je Bog dao znanja o toj problematici.

"Crkva ne živi samo jedan dan: kada su mučenici padali kao što zimi padaju snježne pahulje, nije li
se moglo vjerovati da je sve izgubljeno? Ne, njihova je krv pripremala trijumfe budućnosti."
blažena Marija od Isusa, utemeljiteljica Reda Kćeri Srca Isusova

Stoga, ne bojte se! Hrabro kročite u čistoći života za Gospodinom!



Lasinja
U kapelici samostana sestara Reda Kćeri Srca Isusova (sv. Pričest je uvijek na klečeći, jezik i koristi se plitica. Možemo se pitati, je li način pričešćivanja razlog tako mnogobrojnih zvanja koja i dalje pristižu, u ovaj samostanu? Donosimo vam tri izvrsna teksta o Pričešćivanju potkrepljena katoličkim dokumentima, naukom i iskustvom svećenika. Pričest na ruku je ušla kroz neposluh u Crkvu!)

             Kapelica u samostanu Reda                 Kćeri  Srca Isusova (Tirol)