Uvodnik časopisa „Radicati nella fede“ – godina X, broj 5 – svibanj 2017.
Fatima je činjenica i točka.
Ako postoji jedna stvar koju svi moraju priznati na stotu obljetnicu Gospinih ukazanja u Portugalu jest činjenica da se Fatimu ne može staviti postrance. Bilo da ih priznaješ kao istinita, bilo da si pomalo neodlučan, od Fatime se ne može pobjeći: ona predstavlja „protuudarac“ kršćanstva usred stoljeća koje je bilo ponajvećma laičko u cijeloj ljudskoj povijesti; predstavlja izranjanje katoličke svijesti, na najčistiji način katoličke što možemo i zamisliti, uoči Drugog svjetskog rata i onoga što mnogi nazivaju Trećim svjetskim ratom, a to je II. vatikanski sabor i turbulentno pokoncilsko vrijeme.
Sama činjenica da ih Crkva nije odbacila, nego štoviše priznala, također i hodočašćem svoje trojice papa (četvrti, sadašnji, upravo se onamo sprema), stavlja Fatimska ukazanja u središte povijesti katoličanstva između 20. u 21. stoljeća.
I nije čak ni potrebno pojasniti misterij treće ili četvrte tajne koji i dalje ostaje, kako bi se razumjelo da Fatima udara na ono krivotvorenje života Crkve koje se dramatično provelo u ime „aggirnamenta“.
Dostatno je čuti prve dvije tajne, one koje jasno poznajemo kako bismo razumjeli da se Nebo umiješalo ispraviti onu katastrofu koju će crkveni ljudi odonda za kratko vrijeme ostvariti. Viđenje pakla, najava okončanja Prvog svjetskog rata i potom najava Drugog svjetskog rata, ako se ljudi ne pokaju i poprave, jesu najsvečanija izjava da novo katoličanstvo iznjedreno u šezdesetima nema nikakve veze s Objavom, nema nikakve veze s Kristovim Evanđeljem.
Moglo bi se reći: dostatne su prve dvije tajne da se sablazne moderni katolici!
Da, stoga što je Fatima svečana potvrda da povijest ovisi o Bogu, baš o Bogu. Da ratovi nisu početak zla, nego ishod grijeha ljudskoga. Fatima nas podsjeća da nas naša djela slijede; da se izdaja Boga plaća, u osobnome kao i u javnome životu, osim ako se ne dogodi zdravo pokajanje. Fatima, Gospa Fatimska govori umjesto crkvenih pastira koji više ne govore; upozorava svoju djecu da treba činiti zadovoljštinu za uvredu koja se nanose Bogu i da o tome ovisi povijest svijeta, narodā, a ne samo osobni život.
Fatima ponovno potvrđuje postojanje pakla i tragičnu mogućnost, dok će kratko nakon toga cijeli pastoral Crkve zabraniti govor o tome. Jednom riječju, Fatima je tako čista i prozirna glede sadržaja da je jednostavno jedna evanđeoska stranica; no, baš o Evanđelju u njegovom najjednostavnijem sadržaju obraćenja, prokletstva i spasenja, Crkva se spremala više ne govoriti.
Jasno, govorit će se mnogo o Fatimi ovih mjeseci, ali mnogo će se učiniti da je se izda. Svodit će je se na duhovno iskustvo troje djece, naglašavajući samo da je Bog providnost i da ne napušta ljude. Svodit će je se na neku vrstu „škole molitve“, poput onih koje su bile u modi osamdesetih, ali će se dobro paziti da ne bi bilo podsjećanja na sve ono što je Gospa rekla glede povijesti svijeta i Crkve. Poništiti će se Fatimu u skladu s hermeneutikom današnje Crkve: sve se mora iznova čitati prema „duhu Koncila“, također i Fatima koja je od toga toliko očito udaljena.
Današnji katolici toliko su uronjeni u naturalizam za koji Bog ostaje onkraj povijesti bez određivanja njezina tijeka, toliko da se ne podnosi ni pomisao da rat izbije jer se kršćani više ne drže zapovijedi. Za reprogramirane katolike s različitih biskupijskih sinoda povijest ima gospodarske i društvene razloge, nikada religiozne.
Naprotiv, Fatima, jeka Evanđelja, kaže suprotno: razlozi su uvijek religiozni: o ovisnosti o Bogu, o Isusu Kristu ili odbacivanju toga sve ovisi.
Treća tajna, bilo što da jest, ne će biti različita od prvih dviju: potvrdit će da povijest čovječanstva kao i povijest Crkve ovisi o svetosti ili ne-svetosti kršćana. Treća će tajna potvrditi da se i Crkva može obnoviti, ali ne u tupim ljudskim raščlambama, nego u vršenju Božje volje koje je moguće samo u milosti sakramenata.
Pripravimo se dakle živjeti s djetinjom jednostavnošću, jednostavnošću Fatimske djece ovu stotu obljetnicu, svjesni da nije posrijedi obilježavanje činjenice koja pripada prošlosti, nego moćnog aktualnog poziva: ako ljudi nastave vrijeđati Boga, izbit će gori rat... a je li posrijedi oružani ili moralni rat, manje je važno jer su u oba slučaja duše izložene pogibelji vječnoga prokletstva od kojeg nas Gospa želi spasiti.
Pripravimo se živjeti stogodišnjicu Fatime prihvaćajući veliki poziv na pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinu, pravom pravcatom „udarcu u trbuh“ modernome kršćanstvu: svetu Pričest u znak zadovoljštine koja mijenja tijek povijesti.
