Svake godine 24. kolovoza obilježavamo obljetnicu mučeničke smrti (24. 08. 1947) svećenika bl. Miroslava Bulešića. Njegova beatifikacija bila je 28. rujna 2013. Možemo sa sigurnošću reći da je bl. Bulešić herojski svjedok Istine.
Gnjusan naručeni zločin počinjen nad vrlo mladim čovjekom, od povijesne je važnosti zbog još jednog važnog dokaza zločinačke komunističke ideologije, djelovanja OZNA-e kao poluge strahovlade u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata.
Blaženi Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. u hrvatskoj obitelji u selu Čabrunići u Istri. Školovao se u sjemeništu u Kopru, studije zvršio u Rimu. Bio je izuzetno inteligentan, nadaren, sva školovanja završio je u skraćenom vremenu. Bio je župnik, profesor i podravnatelj pazinskog sjemeništa, što dodatno potvrđuje njegovu zrelost, nadarenost i zauzetost. U trenutku ubojstva imao je svega 27 godina. Svjedok je vremena zločinačkog talijanskog fašističkog terora, koji je harao Istrom poslije Prvog svjetskog rata, sve do kapitulacije Italije 1943. godine. Tada mladi Bulešić uočava svu patnju potlačenog hrvatskog naroda.
Mladi svećenik ne ustručava se u teškim okolnostima zauzeti za istinu i pravdu. Značajno je njegovo pismo napisano 16. svibnja 1946., kao odgovor na memorandum nadležnog biskupa Raffaela Radossia, u kojem se Bulešić zauzima za pripadnost Istre Hrvatskoj. U pismu opisuje odnose još iz sjemeništa, pa djelovanje talijanskog i hrvatskog klera prema narodu Istre, a posebice u vremenima talijanske fašističke okupacije. Bulešić prepoznaje vrlo dobro i sotonsku narav komunizma, no zauzima se za budućnost Istre u sklopu Hrvatske, jer se opire talijanskom prisvajanju. Dokumenti ukazuju da su hrvatski katolički svećenici u Istri bili najveća prepreka talijanskom fašizmu, koji se po svojoj krvavoj represiji ne razlikuje od kasnijeg komunizma.
Poslijeratna ubojstva svećenika komunistička hijerarhija vlasti unaprijed je pripremila. Partija nije dopuštala da se mladi naraštaji okupljaju u crkvi i katolički odgajaju, jer je komunistička ideologija nametala jednoumlje, bezboštvo i nasilje. Svećenici koji su imali uspjeha u okupljanju mladeži bili su zato na udaru partije. Najprije ih se zastrašivalo, a kasnije i napadalo. Tako su u Istri organizirani neredi prigodom krizme u Tinjanu 19. kolovoza, zatim u Buzetu 23. kolovoza, a prije krizme u Lanišću 24. kolovoza 1947. nasilnici su navijestili kako će padati krvavo kamenje.
Mještani Lanišća organizirali su se u obranu crkve, krizme i svećenika od napadača. Nasilnici nisu uspjeli uči u crkvu za vrijeme krizme, ali je najgore uslijedilo poslije mise. Napadači su uspjeli provaliti u župnu kuću. Prvi je stradao svećenik Miroslav Bulešić zatečen na ulazu u župni ured. Zapisnik o autopsiji mrtvog tijela ukazuje da je brutalno izudaran po licu, a zatim je srušen na pod i zaklan dvama udarcima nožem u grlo. Zidovi i podovi bili su puni Miroslavove krvi. Potom je stradao mons. Jakob Ukmar, koji je krizmao djecu. Bio je pretučen do neprepoznatljivosti. Zbog duboke nesvjestice, nasilnicima se činio mrtav. Poslije napada prebačen je u riječku bolnicu i jedva je preživio. Napadači nisu uspjeli pronaći skrivenog mjesnog župnika vlč. Stjepana Ceka i do kraja ispuniti svoj zločinački naum. Svjedoci koji su vidjeli ubojstvo svećenika Bulešića, vidjeli su i ubojicu koji je izašao iz župne kuće i ostavio za sobom vidljiv krvavi trag i oprao ruke na pojilu za stoku između kuće i crkve. Pritom je ponavljao posljednje svećenikove riječi: Isuse primi dušu moju uz svoj gnjusni komentar - ali sam mu je ja primio!
