nedjelja, 21. kolovoza 2016.

Vrhovna sveta inkvizicija




NJEGOVA SVETOST PIO X., PAPA

VRHOVNA SVETA INKVIZICIJA
RIMSKA I SVEOPĆA

LAMENTABILI SANE EXITU



“O POGIBELJI KOJU PREDSTAVLJAJU ODREĐENI EGZEGETI KOJI, POD PRIVIDOM VIŠEG RAZUMIJEVANJA I POD IMENOM POVIJESNOG PROMIŠLJANJA ISKVARUJU NAUK“

S plodovima vrijednim žaljenja, naše vrijeme, nestrpljivo u obuzdavanju kod istraživanja vrhovnih razloga stvarī, nerijetko tako slijedi novotarije da, ostavljajući postrance, da tako kažemo, baštinu ljudskog roda, pada u vrlo teške zablude.
Ove zablude su tim pogibeljnije kada su posrijedi svete znanosti, tumačenje Svetoga pisma, glavnih otajstava vjere.

Velikog žaljenja je vrijedna činjenica da i među katolicima postoji nemali broj pisaca koji, prelazeći granice koje su odredili oci same svete Crkve, pod prividom višeg razumijevanja i pod imenom povijesnog promišljanja zahtijevaju razvoj dogmi što je, u stvarnosti, njihovo rastakanje.
Kako slične zablude koje se svednevice šire među vjernicima ne bi pustile korijenje u njihovim dušama i iskvarili iskrenost vjere, svidjelo se svetom ocu Piju, po Božjoj Providnosti Papi X., da se po ovome Oficiju Svete rimske i sveopće inkvizicije obilježe i osude one među njima koje su najočitije.
Stoga, pošto je provedeno vrlo pomnjivo istraživanje i dobiveno mišljenje uvažene gospode Konzultora, uzorita gospoda Kardinali koji su u stvarima vjere i morala sveopći inkvizitori prosudili su da sljedeće propozicije valja odbaciti i osuditi kao što se odbacuju i osuđuju ovim općim dekretom:



1. Crkveni zakon koji propisuje da knjige koje se odnose na božansko Pismo
budu podvrgnute prethodnoj provjeri, ne proteže se na zastupnike kritičkog pristupa niti na znanstvenu egzegezu knjiga Staroga i Novoga zavjeta.

2. Ne treba doduše omalovažavati crkveno tumačenje svetih knjiga, ipak ono
podliježe podrobnijem sudu i ispravku egezgeta.

3. Iz sudova i crkvenih kazni donesenih protiv slobodne i znanstvenije egzegeze
može se zaključiti, da vjera koju iznosi Crkva proturječi povijesti, te da se katoličke dogme u stvari ne mogu uskladiti s istinskim izvorima kršćanske religije.

4. Crkveno učiteljstvo ne može čak ni pomoću dogmatskih definicija odrediti pravi smisao svetog Pisma.

5. Budući da se u pokladu vjere ne nalaze samo objavljene istine, ni na koji način na Crkvu ne spada donositi sud o tvrdnjama ljudskih znanosti.

6. Kod definiranja istina Crkva koja uči i Crkva koja poučava tako surađuju, da
Crkvi koja poučava ostaje samo potvrditi opće mišljenje Crkve koja uči.

7. Kada Crkva osuđuje zablude, ne može od vjernika tražiti nikakvo unutarnje
pristajanje, kojim bi oni prihvatili sudove koje je ona izrekla.

8. Treba smatrati da su bez ikakve krivnje oni koji smatraju za ništavne osude
koje su izdale Sveta kongregacija Indeksa ili druge svete rimske Kongregacije.

9. Oni koji vjeruju daje Bog uistinu pisac Svetoga pisma, pokazuju preveliku
jednostavnost ili neznanje.

10. Nadahnuće knjiga Staroga zavjeta se sastoji u tome, što su izraelski pisci
predali religijsko učenje na neki poseban način, poganima malo poznat ili nepoznat.

11. Božansko nadahnuće se ne proteže na čitavo Pismo tako, da bi svi njegovi
dijelovi bili sigurni od svake zablude.

12. Ako se egzeget želi korisno baviti biblijskim studijem, treba najprije odložiti svako unaprijed stvoreno mišljenje o nadnaravnom porijeklu Svetog pisma,i treba ga tumačiti na isti način kao i druge čisto ljudske dokumente.

13. Sami su evanđelisti i kršćani druge i treće generacije evanđeoske prispodobe
tumačili umjetno, kako bi objasnili malen plod Kristova propovijedanja kod
Židova.

14. U mnogim pripovijedanjima evanđelisti nisu iznosili toliko ono što je istinito, nego što su smatrali korisnijim, makar to bilo i lažno.

15. Evanđelja su bila podvrgnuta neprestanim dodavanjima i ispravcima definiranja i određivanja kanona; zbog toga su u njima ostali samo mali i nesigurni tragovi Kristovog naučavanja.

16. Ivanovo pripovijedanje nije prava povijest, nego mistično razmatranje
Evanđelja; govori koji se nalaze u njegovom Evanđelju su teološka razmatranja o otajstvu spasenja, bez povijesne istine.

17. Četvrto je Evanđelje povećalo čudesa, ne samo kako bi izvanredno došlo
više do izražaja, nego i da bi bilo prikladnije za označavanje djela i slave utjelovljene Riječi.

18. Ivan doduše sebi prisvaja ulogu svjedoka o Kristu; uistinu pak, on je samo
izvanredni svjedok kršćanskog života, ili Kristovog života u Crkvi krajem prvoga stoljeća.

19. Krivovjernički su egzegeti vjernije iznijeli pravi smisao Pisma, nego li katolički egzegeti.

20. Objava nije mogla biti drugo nego svijest koju je čovjek stekao o svom odnosu prema Bogu.

21. Objava koja čini predmet katoličke vjere nije završena s apostolima.

22. Dogme koje Crkva iznosi kao objavljene, nisu istine pale s neba, nego su
neka tumačenja religijskih čina, koja je teškim naporom stekao ljudski um.

23. Može postojati, i uistinu postoji, proturječje između činjenica o kojima pripovijeda Sveto pismo i crkvenih dogmi koje se na njima temelje; tako da egzeget s kritičkim pristupom može kao lažne odbaciti činjenice, u koje Crkva vjeruje kao potpuno sigurne.

24. Ne treba osuđivati egzegeta koji stvara pretpostavke iz kojih slijedi da su
dogme povijesno lažne ili sumnjive, samo ako izravno ne niječe same dogme.

25. Vjersko pristajanje se konačno oslanja na skup vjerojatnosti.

26. Vjerske dogme treba zadržati samo prema praktičnom smislu, to jest kao
obvezatno pravilo za djelovanje, a ne kao pravilo vjerovanja.

27. Sveto pismo ne dokazuje božanstvo Isusa Krista, nego je to dogma koju
kršćanska svijest izvodi iz pojma Mesije.

28. Kad je Isus vršio svoju službu nije govorio sa svrhom, kako bi poučavao da
je on Mesija, niti su njegova čudesa išla za tim da to dokažu.

29. Može se priznati da je povijesni Krist mnogo ispod Krista
koji je predmet vjere.

30. U svim evanđeoskim tekstovima ime Sin Božji“ odgovara samo imenu „Mesija, a nikako ne znači da je Krist pravi i naravni Božji Sin.

31. Učenje o Kristu koje iznose Pavao, Ivan te Nicejski, Efeški i Kalcedonski
sabori, nije ono stoje naučavao Isus, nego ono što je o Isusu shvaćala kršćanska svijest.

32. Ne može se pomiriti naravni smisao evanđeoskih tekstova s onim što naši teolozi uče o svijesti i nepogrješivom znanju Isusa Krista.

33. Svakome, koga ne vodi unaprijed stvoreno mišljenje, jasno je da je Isus izjavljivao zabludu o skorom dolasku Mesije, ili da veći dio njegovih učenja koja se nalaze u samim sinoptičkim Evanđeljima nije autentičan.

34. (Egzeget) kritičkog pristupa ne može tvrditi da Kristovo znanje nije bilo
ograničeno nekim granicama, osim ako se ne prihvati pretpostavka, koja se povijesno jedva može shvatiti i koja se protivi moralnom osjećaju, naime da je Krist kao čovjek imao Božje znanje, ali da nipošto nije htio znanje o tolikim stvarima priopćiti učenicima i nasljednicima.

35. Krist nije uvijek imao svijest o svom mesijanskom dostojanstvu.

36. Uskrsnuće Spasitelja nije pravi događaj povijesnog reda, nego događaj potpuno nadnaravnoga reda, koji nije dokazan niti dokaziv; njega je kršćanska svijest malo pomalo oblikovala iz drugih (činjenica).

37. Vjera u Kristovo Uskrsnuće od početka nije bila toliko u samu činjenicu
Uskrsnuća, nego u Kristov besmrtni život kod Boga.

38. Učenje o Kristovoj smrti kao o zadovoljštini, nije evanđeoska, nego samo
Pavlova.

39. Mišljenja o podrijetlu sakramenata, kojima su Tridentski oci bili prožeti i
koja su bez sumnje imala utjecaj na njihove dogmatske kanone, daleko su od onih koja sada s pravom imaju povijesni istraživači kršćanske stvari.

40. Sakramenti imaju svoj izvor iz toga, što su apostoli i njihovi nasljednici,
neku Kristovu ideju i nakanu, tumačili u skladu s poticajima iz okolnosti i događaja.

41. Sakramenti smjeraju samo na to da čovjeku dozovu u svijest uvijek dobrostivu prisutnost Stvoritelja.

42. Kršćanska je zajednica uvela nužnost krštenja, prihvaćajući ga kao potreban
obred, povezujući s njim obveze kršćanske vjeroispovijesti.

43. Običaj podjeljivanja krštenja djeci je razvitak discipline, razlog zbog kojeg se sakrament podijelio na dva, naime na krštenje i na pokoru.

44. Ništa ne dokazuje to što su apostoli preuzeli obred sakramenta potvrde; formalno pak razlikovanje dvaju sakramenata, to jest krštenja i potvrde, jedva da spada na povijest prvotnog kršćanstva.

45. Ne treba sve uzeti kao povijesno što Pavao pripovijeda o ustanovljenju euharistije [1 Kor 11,23-25].

46. U prvotnoj Crkvi nije postojao pojam o kršćaninu grješniku, koji je pomiren
crkvenim autoritetom, nego se Crkva polagano privikavala na taj pojam. Štoviše, nakon što je pokora bila priznata kao crkvena ustanova, nije se zvala imenom sakramenta, jer se smatrala sramotnim sakramentom.

47. Gospodinove riječi: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im" [Iv 20,22sl], niti najmanje se ne odnose na sakrament pokore, štogod se tridentskim očima sviđalo tvrditi.

48. Jakov u svojoj poslanici [Jak 5,14sl] nije namjeravao proglasiti jedan Kristov sakrament, nego preporučiti jedan pobožni običaj; i ako se u tom običaju možda vidi neko sredstvo milosti, to ne treba shvatiti onom doslovnošću kako su ga prihvatili teolozi, koji su odredili pojam i broj sakramenata.

49.Oni koji su običavali predsjedati kršćanskoj večeri, zadobili su svećeničke oznake zbog činjenice da je ona pomalo poprimila oznake liturgijskog čina

50. Starije, koji su na kršćanskim skupovima imali službu nadgledanja, apostoli
su postavili za prezbitere ili biskupe, kako bi se brinuli za potreban red zajednica
koje su rasle, a nisu im zapravo (povjerili) trajno poslanje i apostolsku vlast.

51. Ženidba nije mogla postati sakrament novoga Zakona, osim kasnije u Crkvi;
naime, da bi se ženidba smatrala sakramentom, bilo je potrebno da joj prethodi potpuno teološko tumačenje nauka o milosti i o sakramentima.

52. Krist nije htio ustanoviti Crkvu kao trajno društvo na zemlji kroz mnogo stoljeća; štoviše, u Kristovu umu, kraljevstvo nebesko, zajedno s koncem svijeta trebalo je biti blizu.

53. Organski ustroj Crkve nije nepromjenjiv; nego, kršćansko je društvo podložno trajnom razvitku kao i ljudsko društvo.

54. Dogme, sakramenti, hijerarhija, što se tiče i teorije i stvarnosti, samo su tumačenja i razvitak kršćanskog shvaćanja, koji su povećali i usavršili izvanjskim dodacima sitnu klicu prisutnu u Evanđelju.

55. Šimun Petar nije nikada niti naslućivao da mu je Krist povjerio primat u
Crkvi.

56. Rimska crkva nije postala glavom sviju crkava po odredbi božanske Providnosti, nego iz čisto političkih razloga.

57. Crkva se postavlja neprijateljski u odnosu na napredak prirodnih i teoloških
znanosti.

58. Istina nije nepromjenjiva više nego li sam čovjek; ona se naime razvija s
njim, u njemu i po njemu.

59. Krist nije naučavao određeni nauk koji bi bio primjenjiv u sva vremena i za
sve ljude, nego je više započeo neki vjerski pokret prilagođen i prilagodljiv raznim vremenima i mjestima.

60. Kršćansko je učenje u svojim počecima bilo židovsko, ali je s postupnim
promjenama postalo najprije pavlovsko, zatim ivanovsko, a konačno helensko i
sveopće.

61. Bez proturječja se može reći, da niti jedno poglavlje Pisma, od prvog poglavlja Postanka do posljednjeg Otkrivanja, ne sadrži potpuno isti nauk koji Crkva o tome iznosi; zbog toga niti jedno poglavlje Pisma nema isti smisao za onoga tko mu kritički pristupa i za teologa.

62. Glavni članci apostolskog Vjerovanja nisu za kršćane prvih vremena imali
isti smisao koji imaju za kršćane našega vremena.

63. Crkva se pokazuje neprikladnom da učinkovito zaštiti evanđeosku etiku, jer
se tvrdoglavo drži nepromjenjivog učenja koje se ne može uskladiti s današnjim napretkom.

64. Napredak znanosti traži da se izmijeni shvaćanje kršćanskog nauka o Bogu,
o stvaranju, o osobi Božje Riječi, o otkupljenju.

65. Današnje se katolištvo ne može usuglasiti s pravom znanošću, osim ako se
promijeni u neko nedogmatsko kršćanstvo, to jest u široki i liberalni protestantizam.


Sljedećeg četvrtka istog mjeseca i godine, pošto je o svim ovim stvarima načinjeno brižno izvješće svetom ocu Piju Papi X., Njegova je Svetost odobrila i potvrdila dekret uzoritih otaca, te zapovijeda da sve i pojedine gore spomenute tvrdnje svi trebaju držati odbačenima i zabranjenima.

Dano u Rimu, u Palači Svetog oficija
Trećeg dana mjeseca lipnja godine 1907.
Pietro Palombelli
Bilježnik Svete inkvizicije rimske i sveopće