Molitva: nevidljivi kanal koji nas povezuje s Bogom dopuštajući nam da Ga slušamo, da Ga molimo oproštenje, da iskusimo Njegovu blizinu i Njegovo očinstvo, da Ga zazivamo za nas i za druge.
O molitvi nam intenzivno govori dijalog između Boga i Abrahama, donesen u prvom Čitanju; i o molitvi su pitali Isusa za savjet u Evanđelju. O molitvi koja nije bijeg od problema i odgovornosti, nego živo iskustvo, nastalo iz osluškivanja i odgovora, po kojoj se s Bogom uspostavlja autentični odnos koji nas potiče da budemo smioni; kao što je smiona bila posrednička molitva Abrahama u korist Sodome. Grada za koji se nitko ne bi kladio, osim Abrahama. Njegova posrednička molitva i njegova volja odvažiti se spašavaju Sodomu. Grad je spašen jer u njemu ima pravednih, iako su malobrojni; grad je spašen prije svega jer postoji Abraham, čovjek molitve, koji ne nastupa kao nepomirljivi optužitelj, ne govori protiv, nego u korist. Abraham, čovjek molitve, ne prokazuje nedjela, već naviješta mogućnost nečega novog. Abraham, čovjek molitve, naviješta i poziva gledati na pozitivne mogućnosti. Abraham, čovjek molitve, je neumorni tragatelj za znakovima nade koje iznijeti pred Gospodina da ih vrednuje.
O molitvi govori i odlomak Evanđelja. Upitan od svojih učenika o načinu na koji moliti, Isus ne iznosi nove obrasce niti preporuča obrede, nego zapravo naznačuje put zacrtan u riječima Očenaša. Nadahnjujući se na tim riječima ulazi se s Bogom u sinovski, duboki i prisan odnos, o kojemu je sâm Isus najviši primjer. Tako se uči moliti, misliti i živjeti u zajedništvu s drugima, priznajući da Bog nije samo moj Otac, nego naš Otac, i moleći ne samo da oprosti osobne grijehe, nego „duge naše“.
Evo dviju temeljnih i nerazdvojnih dimenzija kršćanskog života: sinovski odnos s Bogom i bratstvo s drugim ljudima. Ove dvije dimenzije ne mogu biti razdvojene, tako da svaki put kad zazivamo Boga moramo nositi u srcu i svu njegovu djecu i biti spremni istrošiti se za njihovo dobro; i svaki puta kad gledamo na najmanjeg od naše braće, moramo prepoznati sliku Božju utisnutu u njega i zato se prema njemu odnositi s poštovanjem, brigom i odanošću koje bismo imali prema samome Kristu. Pitam se kako je moguće imati ruke sklopljene na molitvu, a onda tim istim rukama odbacivati brata koji moli da ga se prihvati! Pitam se kako je moguće istim ustima zazivati Oca te izgovarati „ne“ odlučni i odrješiti pred potrebom brata! Pitam se kako se može uzdizati vlastiti um Bogu, a istovremeno naprezati isti um u traganje za opravdanjima da se zatvori vlastito srce pred onima koji su prognani i progonjeni!
Autentična molitva, kako nas podsjeća Pavao u drugom čitanju, preobražava! Čini nas dionicima Kristovog Uskrsa i čini da iz smrti prijeđemo u novi život. Dopustimo da ta se preobrazba, koja je djelo Duha Svetoga, ispuni i u nama i pridonese obnovi svijeta i društva u kojem živimo. Mnogo je razloga boli i zabrinutosti koje susrećemo oko nas: krug nasilja i ubilačkog ludila nastoji zahvatiti javni prostor i ljudski suživot odvući na dno, u strah i u tugu. To stvara opasnost da se gaji nepovjerenje i daje život još ogorčenijem individualizmu, koji jedino što može jest svakome ugasiti sreću.
Započinjući XXXI. svjetski dan mladih, želimo da ovi dani susreta i razmišljanja, molitve i proslave, budu zgodna prigoda za opiranje tom mentalitetu, tako protivnom čovjeku i želji za dobrim koju svatko nosi upisanu u sebe.
Kao što nam je prije nekoliko dana rekao papa Franjo pozivajući nas na susret ovdje u Krakovu, želimo da ovaj Svjetski dan mladih postane razlog da “pružimo svijetu novi znak sklada, mozaik različitih lica, mnogih rasa, jezika, naroda i kultura, ali svi ujedinjenu u ime Isusa, koji je Lice Milosrđa”. Neka nam slušanje riječi Svetog Oca, koji nas neumorno poziva na stil odvažnosti, otvorenosti, prihvaćanja i sažaljenja drugih, poda snage da pozitivno pridonosimo izgradnji stvarno solidarnog svijeta i općeg dobra na korist svima, [svijeta] koji ne zapostavlja nijedno ljudsko biće, već u svakome prepoznaje odraz Stvoriteljeve ljubavi.
+ Nunzio Galantino
Generalni tajnik Talijanske biskupske konferencije
Biskup u miru biskupije Cassano all’Jonio
http://www.nunziogalantino.it/wpcontent/uploads/2016/07/Galantino_Omelia_Cracovia_20160724.pdf
***************************************************************************
Iz Homiletskog direktorija – Homilija treba biti vezana uz doktrinarne teme u čitanjima. Misa nije prigoda koja se pruža propovjedniku da govori svoj zamišljeni nauk (kao u ovom slučaju da je Sodoma spašena) već da iznosi vjeru crkve i vodi k spasenju duše. Vodi li ovakva homilija koja Božju Riječ prikazuje u pogrešnom svjetlu spasenju duše?
Knjiga postanka 19, 24-25 (Uništenje Sodome i Lotov bijeg) "Gospod zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem i uništi one gradove i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji ...
(osim Sodome Božjom pravednom srdžbom bili su uništeni još gradovi Adma i Sebojim).
Tko je Božje dijete? Božja nauka jasno govori da se Božje dijete postaje krštenjem. Krštenje nas oslobađa od posljedica istočnog grijeha, posvetna je milost i čini nas Božjim djetetom po posvetnoj milosti. Veliki katekizam sv.Pia X pojašnjava to dublje pa navodi Bog je otac svih ljudi po redu stvaranja, odnosno naravi, a katolika i po redu otkupljenja, odnosno milosti. Posinjeno dijete Božje! Stoga se radi o dvije različite kvalitete očinstva. Božja riječ jasno govori A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime: koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga.” (Iv.1:9-13). Ovdje još jasno uočavam potrebu pojasniti riječ miserere - istinska Kristova nauka o milosrđu uključuje pokajanje čovjeka i želju činiti pokore za vlastite grijehe, svoj život promijeniti u potpunosti i uskladiti se sa istinitom naukom Kristovom - postati što više je moguće drugi Krist na zemlji. Na kraju sami možemo pročitati u Božjoj Riječi što je to molio Abraham Boga? Molio ga je da spasi grad ako ima samo jedan koji je vjeran Bogu no nije ga bilo osim Lota i njegove obitelji i Bog u svojoj pravednoj srdžbi uništava Sodomu i druge gradove jer mu nisu bili vjerni... Pitajmo se svaki za sebe hoćemo li ostati vjerni disciplini, moralnom bogoštovlju, Kristovom nauku, Božjoj riječi i apostolskoj predaji u nepromijenjenom obliku ili ćemo dopustiti da i nas, naš grad i državu "sumpor" spali... Kojim putem ćeš krenuti?)
O molitvi govori i odlomak Evanđelja. Upitan od svojih učenika o načinu na koji moliti, Isus ne iznosi nove obrasce niti preporuča obrede, nego zapravo naznačuje put zacrtan u riječima Očenaša. Nadahnjujući se na tim riječima ulazi se s Bogom u sinovski, duboki i prisan odnos, o kojemu je sâm Isus najviši primjer. Tako se uči moliti, misliti i živjeti u zajedništvu s drugima, priznajući da Bog nije samo moj Otac, nego naš Otac, i moleći ne samo da oprosti osobne grijehe, nego „duge naše“.
Evo dviju temeljnih i nerazdvojnih dimenzija kršćanskog života: sinovski odnos s Bogom i bratstvo s drugim ljudima. Ove dvije dimenzije ne mogu biti razdvojene, tako da svaki put kad zazivamo Boga moramo nositi u srcu i svu njegovu djecu i biti spremni istrošiti se za njihovo dobro; i svaki puta kad gledamo na najmanjeg od naše braće, moramo prepoznati sliku Božju utisnutu u njega i zato se prema njemu odnositi s poštovanjem, brigom i odanošću koje bismo imali prema samome Kristu. Pitam se kako je moguće imati ruke sklopljene na molitvu, a onda tim istim rukama odbacivati brata koji moli da ga se prihvati! Pitam se kako je moguće istim ustima zazivati Oca te izgovarati „ne“ odlučni i odrješiti pred potrebom brata! Pitam se kako se može uzdizati vlastiti um Bogu, a istovremeno naprezati isti um u traganje za opravdanjima da se zatvori vlastito srce pred onima koji su prognani i progonjeni!
Autentična molitva, kako nas podsjeća Pavao u drugom čitanju, preobražava! Čini nas dionicima Kristovog Uskrsa i čini da iz smrti prijeđemo u novi život. Dopustimo da ta se preobrazba, koja je djelo Duha Svetoga, ispuni i u nama i pridonese obnovi svijeta i društva u kojem živimo. Mnogo je razloga boli i zabrinutosti koje susrećemo oko nas: krug nasilja i ubilačkog ludila nastoji zahvatiti javni prostor i ljudski suživot odvući na dno, u strah i u tugu. To stvara opasnost da se gaji nepovjerenje i daje život još ogorčenijem individualizmu, koji jedino što može jest svakome ugasiti sreću.
Započinjući XXXI. svjetski dan mladih, želimo da ovi dani susreta i razmišljanja, molitve i proslave, budu zgodna prigoda za opiranje tom mentalitetu, tako protivnom čovjeku i želji za dobrim koju svatko nosi upisanu u sebe.
Kao što nam je prije nekoliko dana rekao papa Franjo pozivajući nas na susret ovdje u Krakovu, želimo da ovaj Svjetski dan mladih postane razlog da “pružimo svijetu novi znak sklada, mozaik različitih lica, mnogih rasa, jezika, naroda i kultura, ali svi ujedinjenu u ime Isusa, koji je Lice Milosrđa”. Neka nam slušanje riječi Svetog Oca, koji nas neumorno poziva na stil odvažnosti, otvorenosti, prihvaćanja i sažaljenja drugih, poda snage da pozitivno pridonosimo izgradnji stvarno solidarnog svijeta i općeg dobra na korist svima, [svijeta] koji ne zapostavlja nijedno ljudsko biće, već u svakome prepoznaje odraz Stvoriteljeve ljubavi.
+ Nunzio Galantino
Generalni tajnik Talijanske biskupske konferencije
Biskup u miru biskupije Cassano all’Jonio
http://www.nunziogalantino.it/wpcontent/uploads/2016/07/Galantino_Omelia_Cracovia_20160724.pdf
***************************************************************************
Iz Homiletskog direktorija – Homilija treba biti vezana uz doktrinarne teme u čitanjima. Misa nije prigoda koja se pruža propovjedniku da govori svoj zamišljeni nauk (kao u ovom slučaju da je Sodoma spašena) već da iznosi vjeru crkve i vodi k spasenju duše. Vodi li ovakva homilija koja Božju Riječ prikazuje u pogrešnom svjetlu spasenju duše?
Knjiga postanka 19, 24-25 (Uništenje Sodome i Lotov bijeg) "Gospod zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem i uništi one gradove i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji ...
(osim Sodome Božjom pravednom srdžbom bili su uništeni još gradovi Adma i Sebojim).
Tko je Božje dijete? Božja nauka jasno govori da se Božje dijete postaje krštenjem. Krštenje nas oslobađa od posljedica istočnog grijeha, posvetna je milost i čini nas Božjim djetetom po posvetnoj milosti. Veliki katekizam sv.Pia X pojašnjava to dublje pa navodi Bog je otac svih ljudi po redu stvaranja, odnosno naravi, a katolika i po redu otkupljenja, odnosno milosti. Posinjeno dijete Božje! Stoga se radi o dvije različite kvalitete očinstva. Božja riječ jasno govori A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime: koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga.” (Iv.1:9-13). Ovdje još jasno uočavam potrebu pojasniti riječ miserere - istinska Kristova nauka o milosrđu uključuje pokajanje čovjeka i želju činiti pokore za vlastite grijehe, svoj život promijeniti u potpunosti i uskladiti se sa istinitom naukom Kristovom - postati što više je moguće drugi Krist na zemlji. Na kraju sami možemo pročitati u Božjoj Riječi što je to molio Abraham Boga? Molio ga je da spasi grad ako ima samo jedan koji je vjeran Bogu no nije ga bilo osim Lota i njegove obitelji i Bog u svojoj pravednoj srdžbi uništava Sodomu i druge gradove jer mu nisu bili vjerni... Pitajmo se svaki za sebe hoćemo li ostati vjerni disciplini, moralnom bogoštovlju, Kristovom nauku, Božjoj riječi i apostolskoj predaji u nepromijenjenom obliku ili ćemo dopustiti da i nas, naš grad i državu "sumpor" spali... Kojim putem ćeš krenuti?)
uništenje Sodome i Gomore
