Emilija je osnovateljica Sestara sv.Josipa od ukazanja. Rođena je u Gaillacu 12. rujna 1797. U njezinoj domovini Francuskoj još su se osjećala velike posljedice revolucije. Majka joj je bila kćerka baruna Portala, glasovitog znanstvenika i liječnika u Parizu. Odgojena je u živoj katoličkoj vjeri. Sa 13 godina majka ju je dala dalje na odgoj redovnicama Abbeye-au-Bois u Parizu. To je bio posljednji njihov susret jer je majka umrla na putovanju. Sa 15 godina života vraća se kući i nailazi na teške životne prilike. Suočila se sa velikom žalosti oca koji je ostao sam nakon majčine smrti. U kući je bila i autoritativna sluškinja di Toinon. Radi nezadovoljstva u kući Emilija je počela osjećati zov svijetovnih stvari i razuzdanosti no i odgovornost kako bi bilo loše podadi im se. Osjećala je i kako ju Gospodin zove da mu se posve preda.
Za vrijeme pučkih misija ona je sve više ulazila u sebe razmišljajući o vječnim istinama, otvarala se Božjem glasu i Njegova milost je napokon pobijedila u njezinom životu. "Gospodine, što želiš da učinim?" Otac je želio da se uda, ali prepoznavajući Božju volju za sebe ona je odbila poslušnost ocu. Osjećala je utjehu od Gospodina i znala je da očeve neugodne scene u kući podnosi Isusu za ljubav! Tek nakon dugih i teških 15 godina Emilija postavlja temelj za ustanovu koju osniva. U samoj Božićnoj noći počinje početak njezinog djelovanja. Prima prve susestre i suradnice. Ocu više nije smjela na oči. Srce joj je radi toga krvarilo no osjećala je što treba činiti i vršila je Božju volju. Tu se ispunjavaju Isusove riječi:"da su čovjeku neprijatelji domaći njegovi." Plemenitoj ženi javljaju se kandidatice sa svih strana svijeta i priči malenog grada u kojem je živjela dolazi kraj. Uzor i zaštitnik njezine ustanove bio je sv.Josip, kome je anđeo u snu objavio što mu je činiti, a on ga je poslušao i tako odlučno poslužio Božjim planovima, djelu spasenja. Velikodušnost se ne da ničim nadmašiti! Božjoj svemogućnosti se ne mogu postavljati ograde niti djelovanju Duha ljudska mjerila i mogućnosti. Emilja želi biti misionarka i nakon tri godine to i postaje. Jedva je dočekala novo polje rada! Kad su došli u Alžir buknu bolest kolere, a redovnice su se ne gledajući na svoj život hrabro dale služiti muslimanskom stanovništvu svjedočeći im na taj način Gospodina. Muslimani počeše štovati te hrabre kako su ih zvali "bijele marabu", koje pokazaše u nevolji toliku požrtvovnost i priznaše Boga svojim Gospodinom.
Majka Emilija moli svjetlo od onoga koji je sam Svjetlo, "svjetlo svijeta", klečeći pred tabernakulom i piše pravila za svoje sestre. Planovi ubrzo postaju stvarnost i Emilija otvara nove kuće u Alžiru, Boni, Constantinu, Tunisu. Otvara novicijat, bolnice, škole, ubožnice navještajući tako Gospodina svud oko sebe. Dolazi kušnja od strane Alžirskog biskupa i Pariške vlade i majka Emilija mora sve napustiti i vratiti se u Francusku. Tješeći svoje sestre govori im da je to samo kušnja kroz koju trebaju proći:" Ne plašite se, to je samo kušnja. Isus je trpio mnogo više."
Kušnja postaje izvorom blagoslova jer majka Emilija kroz 15 godina krstari Sredozemljem i osniva nove kuće: na Malti, Cipru, Bejrutu.. Dopire u Burmu i Australiju. Bile su to godine rada, pregaranja, daljnjih križeva, ali su rađale blagoslovom. U Marseillesu 1852. godine svetica pronalazi novo mjesto za svoju družbu. Primio ju je mjesni biskup, osnivač oblata Bezgrešnog začeća koji je bio i sam veliki misionar. Izvršivši svoj zadatak na zemlji, 24.kolovoza svetica prelazi u vječnu domovinu. Papa Pio XII ju je službeno proglasio svetom 24. kolovoza 1951.
Jedan od mnogih prizora iz njezinog života je dan kad je lječila jednog Arapina, zahvaćenog rakom. Taj vidjevši i doživjevši njezinu majčinsku ljubav, pokaza na njezino raspelo i reče:"On je dobar, jer On Ti daje da činiš ovakve stvari." Raspeti Isus je uistinu nadahnjivao Emiliju da čini sve što je činila. Njezino geslo i geslo njezinih sestara je:"Posve se dati, a onda umrijeti!" Svi velikani katoličkog duha imaju jednu želju posve se dati sve do smrti i zato im je život neprekidno darivanje te duše dovesti jedinom pravom Bogu, vječnom Cilju poradi spasenja duša.
Za vrijeme pučkih misija ona je sve više ulazila u sebe razmišljajući o vječnim istinama, otvarala se Božjem glasu i Njegova milost je napokon pobijedila u njezinom životu. "Gospodine, što želiš da učinim?" Otac je želio da se uda, ali prepoznavajući Božju volju za sebe ona je odbila poslušnost ocu. Osjećala je utjehu od Gospodina i znala je da očeve neugodne scene u kući podnosi Isusu za ljubav! Tek nakon dugih i teških 15 godina Emilija postavlja temelj za ustanovu koju osniva. U samoj Božićnoj noći počinje početak njezinog djelovanja. Prima prve susestre i suradnice. Ocu više nije smjela na oči. Srce joj je radi toga krvarilo no osjećala je što treba činiti i vršila je Božju volju. Tu se ispunjavaju Isusove riječi:"da su čovjeku neprijatelji domaći njegovi." Plemenitoj ženi javljaju se kandidatice sa svih strana svijeta i priči malenog grada u kojem je živjela dolazi kraj. Uzor i zaštitnik njezine ustanove bio je sv.Josip, kome je anđeo u snu objavio što mu je činiti, a on ga je poslušao i tako odlučno poslužio Božjim planovima, djelu spasenja. Velikodušnost se ne da ničim nadmašiti! Božjoj svemogućnosti se ne mogu postavljati ograde niti djelovanju Duha ljudska mjerila i mogućnosti. Emilja želi biti misionarka i nakon tri godine to i postaje. Jedva je dočekala novo polje rada! Kad su došli u Alžir buknu bolest kolere, a redovnice su se ne gledajući na svoj život hrabro dale služiti muslimanskom stanovništvu svjedočeći im na taj način Gospodina. Muslimani počeše štovati te hrabre kako su ih zvali "bijele marabu", koje pokazaše u nevolji toliku požrtvovnost i priznaše Boga svojim Gospodinom.
Majka Emilija moli svjetlo od onoga koji je sam Svjetlo, "svjetlo svijeta", klečeći pred tabernakulom i piše pravila za svoje sestre. Planovi ubrzo postaju stvarnost i Emilija otvara nove kuće u Alžiru, Boni, Constantinu, Tunisu. Otvara novicijat, bolnice, škole, ubožnice navještajući tako Gospodina svud oko sebe. Dolazi kušnja od strane Alžirskog biskupa i Pariške vlade i majka Emilija mora sve napustiti i vratiti se u Francusku. Tješeći svoje sestre govori im da je to samo kušnja kroz koju trebaju proći:" Ne plašite se, to je samo kušnja. Isus je trpio mnogo više."
Kušnja postaje izvorom blagoslova jer majka Emilija kroz 15 godina krstari Sredozemljem i osniva nove kuće: na Malti, Cipru, Bejrutu.. Dopire u Burmu i Australiju. Bile su to godine rada, pregaranja, daljnjih križeva, ali su rađale blagoslovom. U Marseillesu 1852. godine svetica pronalazi novo mjesto za svoju družbu. Primio ju je mjesni biskup, osnivač oblata Bezgrešnog začeća koji je bio i sam veliki misionar. Izvršivši svoj zadatak na zemlji, 24.kolovoza svetica prelazi u vječnu domovinu. Papa Pio XII ju je službeno proglasio svetom 24. kolovoza 1951.
Jedan od mnogih prizora iz njezinog života je dan kad je lječila jednog Arapina, zahvaćenog rakom. Taj vidjevši i doživjevši njezinu majčinsku ljubav, pokaza na njezino raspelo i reče:"On je dobar, jer On Ti daje da činiš ovakve stvari." Raspeti Isus je uistinu nadahnjivao Emiliju da čini sve što je činila. Njezino geslo i geslo njezinih sestara je:"Posve se dati, a onda umrijeti!" Svi velikani katoličkog duha imaju jednu želju posve se dati sve do smrti i zato im je život neprekidno darivanje te duše dovesti jedinom pravom Bogu, vječnom Cilju poradi spasenja duša.
