Odrasli, posebice roditelji su primjer djeci,
mladi naraštaji promatraju i upijaju od odraslih
Često se postavlja pitanje kako je Isus dao razlomljeni kruh svojim učenicima na Posljednjoj večeri? Točan podatak na taj odgovor nemamo. Ukoliko je i dao na ruku trebamo znati da su apostoli službenici Euharistije. Oni smiju doticati, primati i davati njegovo Tijelo. Pričest se nije uzimala nego primala kao i svi drugi sakramenti koji se ne uzimaju već primaju. Može se reći da se u prvim stoljećima crkve pričest primala na ruku međutim nikada to nije bilo kao danas. Tad kad se primalo na ruku, ruka je bila omotana bijelim platnom i u stavu klanjanja se prinosila ustima. Hostija se nije doticala drugom rukom. (Cesarije iz Arles-a). Pričest na ruke kako se to čini danas djeluje razarajuće na vjeru čovjeka jer Boga svodi na razinu čovjeka i stvara sumnju u prisutnost Krista u posvećenoj prilici male bijele Hostije. Također na taj način olakšano je oskvrnuće Isusa u Hostiji. Samo neka od tih oskvrnuća su prodaja posvećene Hostije, krađa i uporaba za sotonske obrede. U velikim koncelebracijama u Rimu nađene su svete Prilike bačene na zemlju. Praksa primanja pričesti na ruku nije bila naznačena u liturgijskoj konstituciji Sacrosanctum Concilium.
Pričest na ruku potječe od kalvinista.
Isusove riječi apostolima bile su:"Dajte im vi jesti“ (Mt 14,16), a primajući Pričest na ruku i uzimajući je drugom rukom dobiva se dojam kao da sami uzimamo Pričest, sami se hranimo pri čemu čestice Hostije, a u svakoj čestici je Isus, ostaju na ruci, padaju na zemlju i gaze se nogama. Msgr. Authanasius Schneider u svojem intervjuu kojeg možete pročitati OVDJE govori kako naročito mlađe generacije kojima je nepoznat način primanja Pričesti klečeći i na jezik, više nemaju puninu katoličke vjere u Stvarnu Prisutnost jer postupaju s posvećenom Hostijom skoro na isti način kako postupaju i sa sasvim običnom hranom. Minimalizam izvanjske geste ima uzročnu povezanost sa slabljenjem ili čak i gubljenjem vjere u Stvarnu Prisutnost. Osim izjava i stavova msgr. Schneidera po tom pitanju su jasni mnogi crkveni dokumenti i sabori. Nažalost, danas se pojedini katolički svećenici pridržavaju Nizozemskog katekizma koji je u suprotnosti s nezabludivim učiteljstvom crkve. U tom katekizmu piše:"Krist je prisutan sve dok postoji nešto što dobar osjećaj može zvati još kruhom. Veoma mali komadići koji ostaju na Oltarniku nisu prisutnost Krista." Ovaj katekizam uči antropološki i u pozadini te zablude stoji moderni filozofski svjetonazor prema kojem se supstancija ne određuje prema naravi stvari već prema funkciji. To je teška zabluda!!! Sa sigurnošću se može reći da Pričest na ruku vuče korijene od nizozemskih kalvinista!
Sveta Majka Terezija koja je svoje sestre zaštitila testamentom od primanja Pričesti na ruku piše:"Nema veće žalosti na svijetu od primanja Pričesti na ruku. Kao misionarke ljubavi odabrale smo primanje Pričesti na jezik." Niti u jednom dokumentu drugog Vatikanskog koncila ne piše o primanju Pričesti na ruku kao ni o odbacivanju pričesnih klupa iz crkve tj.o primanju Pričesti stojeći, kao ni okretanju svećenika prema narodu.
1968.godine Pričest na ruku je uvedena (Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata - tajnik mons Annibale Bugnini) bez autorizacije pape. Kasnije je papa bio od nizozemskih biskupa primoran na to jer su mu prijetili odcjepljenjem od crkve i popustio je samo za područje gdje je ona bila već čvrsto uspostavljena bez poslušnosti papi, u Nizozemskoj. ”U nekim krajevima i u nekim zajednicama Pričest na ruku je ušla u praksu makar Sveta Stolica NIKAD nije dala za to dopuštenje!"
Tridentski koncil u VIII poglavlju dekreta o presvetoj Euharistiji govori:“Običaj u Crkvi je uvijek bio takav da svjetovnjaci primaju Pričest od svećenika. Taj običaj potječe od apostolske predaje. (DH 1648) Tko poriče da u Presvetom sakramentu Euharistije nije u pojedinim česticama cijeli lik Isusa Krista prisutan, neka bude izopćen (DH, 1653)
Sinoda u Cordobi (839) – osudila je sektu Casiani ,zbog odbijanja primanja Pričesti na usta.
Crkveni oci pokazuju živu zabrinutost da se ne izgubi ni najmanja čestica Euharistijskog Isusa.
Sveti Ćiril Jeruzalemskihttps je poticao:“Budite budni da ne izgubite ništa od Tijela Gospodinova. Ako bi dopustio da što god padne trebaš to smatrati kao da si odsjekao jedan ud svojeg vlastitog tijela. Reci mi, molim Te, ako bi Ti netko dao zrnce zlata, zar ih ne bi čuvao s najvećom pažnjom i marljivošću, s nakanom da ne izgubiš ništa? Zar se ne bi trebao brinuti s još većim oprezom i budnošću da ništa pa ni mrvica Tijela Gospodinova ne padne na zemlju, jer je daleko dragocjenije od zlata ili od dragulja?“ (St.Cyrillus hier.,catech.Myst.,5,21PG 33,1125)
Sveti Tertulijan:“Trpimo od tjeskobe da ne bi ništa iz kaleža ili od kruha palo na zemlju.“ (De corona 3“Calicis aut panis ali quid decuti in terram anxie patimur 7)
Sveti Efrem:“Jedite ovaj kruh i ne prezrite njegove komadiće. Najmanji komadić ovog kruha može posvetiti tisuće i tisuće i dostatan je da daje život svima koji ga blaguju (Sermo in Hebdomada sancta 4,4)
Sveti Augustin:“Nitko neka ne jede od ovoga Tijela, ako se prije nije klanjao.“ (Enarrationes in Psalmos 98,9)
Sveti Jeronim:“Ako bi samo jedna čestica pala na zemlju kad primamo Tijelo Kristovo, sami sebe stavljamo u pogibao. Tko je vjernik to razumije.“
Sveti Toma Akvinski:“Svete Prilike se mogu doticati samo s posvećenim rukama, nikome drugome nije dozvoljeno doticati ih.“ (Summma Theologica, III,82)
Papa Benedikt 2007 je objavio motuproprij Summorum Pontificum u kojem jasno piše da se Pričest dijeli na tradicionalan način. On pojašnjava:”Prignuti koljena u prisutnosti živoga Boga je neodgodivo.” U knjizi Otkrivenja koja je knjiga nebeske liturgije, čin prostracije 24 starješina pred Janjetom može biti uzor i kriterij kako Crkva na zemlji treba postupati s Božjim Janjetom kada mu se vjernici približavaju pod euharistijskim prilikama. Pričest na koljenima sama po sebi predstavlja poklonstveni stav (Usp. J. Ratzinger, Introduzione, nav.dj.,str.182)
Msgr. Athanasius Schneider u predgovoru knjige Dominus est izričito piše: “Govoreći o Pričesti na ruku, treba priznati da je ta praksa uvedena bespravno i na brzinu u nekim crkvenim sredinama odmah poslije Koncila..“
Pričest na ruku ima sljedeće oznake:
1. Pričest na ruku je samo dopuštenje, indult, iznimka u zakonu
2. Uvedena je bez dopuštenja pape za sve zemlje, kroz neposluh
3. Pojedini biskupi je mogu ne dopustiti dok tradicionalnu (klečeći i na jezik) ne mogu zabraniti
4. Kako postoje dva pristupa primanju Pričesti to među vjernicima i svećenicima stvara nesigurnost i zabavu
5. Teško je naći neki valjani razlog kako je pobožnije primati Isusa na ruku nego u usta i koji su posebni duhovni plodovi takvog Pričešćivanja
6. S takvim načinom primanja Pričesti na ruku događaju se velika obeščašćenja
7. S Pričešću na ruku samo se povećavaju pričestitelji što je pogubno za vjeru osobe jer koji se pričešćuju na ruku sami sebe pričešćuju
Sveti p.Pio prima Tijelo Kristovo
„Tamo, gdje stanuje moj dragi Isus, gdje On kraljuje u Svetohraništu, tamo želim biti trajno na koljenima. Tamo želim trajno moliti. Isuse, duboko Te ljubim. Skrivena Ljubavi, klanjam Ti se. Napuštena Ljubavi, klanjam Ti se. Prezrena Ljubavi, klanjam Ti se. Beskrajna Ljubavi, Ljubavi umrla za nas na Križu, klanjam Ti se. Moj dragi Gospodine i Spasitelju, učini da ja budem posve ljubav, posve zadovoljština za Presveti Sakrament u srcu Tvoje preblage Majke Marije. Amen.“ (molitva iz knjige msgr. Athanasiusa Schneidera, Dominus est)
