Nakon otpuštanja kardinala Müllera nema nikakve sumnje da je Franjo papa za radikalne liberale. On je papa kardinala Kaspera, Cupicha i Coccopalmerija. On nije papa kardinala Müllera, Burkea ili Caffarre. Franjo nije papa kojega katolici priželjkuju.
Razlika između liberalnoga Franje i njegovih konzervativnih prethodnika vidi se poglavito kod imenovanja. Po mojoj procjeni, od deset važnih imenovanja za vrijeme Ivana Pavla II. ili Benedikta XVI. osam je bilo liberalnih, a dva konzervativna. Od Franjina dolaska deset od deset imenovanja je liberalnih.
Iz toga možemo donijeti dva zaključka. Prvo, moramo se diviti Franjinoj odlučnosti s kojom gura naprijed svoju radikalno liberalnu agendu i uklanja sve one koje drži neprijateljima. Možemo li zamisliti u nedavnoj prošlosti papu koji bi s istom odlučnošću promicao dobro i sve ono što je katoličko. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. još su svoje neprijatelje imenovali kardinalima.
Drugo, mora nam biti jasno da obnova Crkve ne će doći ni od liberala, a ni od konzervativaca. Franjo gura naprijed svoju liberalnu agendu za koju već znamo da će propasti jer je ona – već prije nego što je Franjo postao papa – provedena u mnogim zemljama te je žalosno propala. U svim tim zemljama danas se Crkva raspada.
Obnova ne će doći ni od konzervativaca („neokonzervativaca“, napomena prevoditelja) jer su oni manje uvjerena i razvodnjena varijanta liberala.
Obnova će doći od katolika koji se ponajprije čvrsto drže tradicionalne katoličke liturgije, a time i cjelovite katoličke vjere. Iz obitelji ovih katolika rodit će se novi naraštaj svećenika, obnovljena hijerarhija.
Tekst: don Reto Nay
