Počesto nabasamo na mnoge tragove u tajnu akciju koja će uspjeti promijeniti crkveni duh iznutra; tisuće je takvih spisa u XIX. stoljeću. Jedan protestantski pastor iz Ženeve profesor Bouvier,nedvosmisleno kaže u siječnju 1870. u časopisu “Liberalna crkva“, “reformiranom” časopisu u Nizzi: «U našu borbu protiv katoličanstva upliće se liberalno katoličanstvo koje je naoružano i drevnošću i naukom novoga duha…samo liberalno katoličanstvo može ostvariti djelo Reforme, živu izgradnju u sredini u kojoj je kršćanstvo rođeno. Kada čisto Evanđelje katoličkim masama nose protestantske ruke, ono se samim time kompromitira: sumnjivo je. Liberalno katoličanstvo ima mogućnost pronaći bolji način pristupa i prodora katkad brže i izravnije u samo srce Vatikana».
(Jean Ousset)
Syllabus Pija IX – Zbirka zabluda koje su odbačene u različitim dokumentima Pija IX., izdano 8. prosinca 1864.
Papa Pijo IX je dao da se u enciklici „Quanta cura“ na dan izdavanja pridoda 80 tvrdnji koje je on već ranije osudio u različitim dokumentima.
Pojedine tvrdnje koje su osuđene:
- Treba nijekati svako Božje djelovanje na čovjeka i na svijet (osuđeno u nagovoru „Maxima quidem“, 09. lipnja 1862.)
- Svaki čovjek ima slobodu prihvatiti i ispovijedati religiju, za koju, vođen svjetlom razuma, bude smatrao da je istina (osuđeno u nagovoru „Maxima quidem“, 09. lipnja 1862.)
- Ljudi u obdržavanju bilo koje religije mogu pronaći put vječnog spasenja i postići vječno spasenje (ova teza je osuđena više puta jer vjerska definirana istina govori samo je u Katoličkoj crkvi spasenje. Neki od dokumenata u kojima je osuđena su enciklika „Qui pluribus“, 9. studeni 1846., nagovor „Ubi primum“, 17. prosinca 1847., nagovor „In consistoriali“, 01. studenog 1850. )
- Treba biti barem u dobroj nadi u vječno spasenje svih onih, koji nikako nisu bili u pravoj Kristovoj crkvi (osuđeno u nagovoru „Singulari quadam“, 09. prosinca 1854. i u enciklici „Quanto conficiamur“, 10. kolovoza 1863. u kojoj piše da je potrebno odbaciti najtežu zabludu u kojoj se neki katolici jadno nalaze, a koji misle da vječni život mogu postići ljudi koji žive u zabludama i koji su izvan prave vjere i katoličkog jedinstva. To se najviše protivi katoličkom učenju. Poznato je da oni koji se nalaze u nesavladivom neznanju oko naše presvete religije, i koji revno obdržavaju naravni zakon i njegove zapovijedi koje je Bog upisao u srca svih ljudi, koji su spremni pokoravati se Bogu i provoditi ispravan i pošten život, mogu snagom božanskog svjetla i uz pomoć milosti, postići vječni život, jer Bog koji u potpunosti vidi, istražuje i pozna duh, duše, misli i sklonosti svih, po svojoj najvećoj dobroti i milosrđu ne može nikako trpjeti, da itko bude kažnjen vječnim mukama tko nema krivnje slobodno počinjenog grijeha. Vrlo je poznata katolička dogma da izvan Katoličke crkve nema spasenja i da ne mogu postići vječno spasenje oni koji tvrdoglavo ustraju u odjeljenosti od Crkve i Petrovog nasljednika i koji se protive definicijama Katoličke crkve.)
- Protestantizam nije ništa drugo nego različit oblik iste prave kršćanske religije, u kojoj je moguće svidjeti se Bogu, jednako kao i u Katoličkoj crkvi (osuđeno u enciklici „Nostis et nobiscum“, 08. prosinca 1849.)
- Crkva nema ovlasti dogmatski definirati da je religija Katoličke crkve jedina prava religija (osuđeno u pismu „Multiplices inter“, 10. lipnja 1851.)
- U ovo naše vrijeme nije više katoličku religiju smatrati za jedinu državnu religiju, isključujući sve ostale religije (osuđeno u nagovoru „Nemo vestrum“, 26. srpnja 1855.)
Ovo su samo pojedine teze koje su osuđene, a detaljnije možete pročitati u Zbirci sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Heinrich Denzinger - Peter Hünermann, imprimatur Freiburg im Breisgau 24. VII. 1991 Der General vikar: Dr. Bechtold
