A što ako bi sljedeći papa bio Rus? Bi li se konačno uspjelo izvršiti posvetu Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu, bitni prijelaz za vrijeme mira u svijetu?
Polazeći od optimističnog predviđanja konklave 2018. godine, Mauro Mazza zamišlja da će ta konklava izabrati nadbiskupa Sankt Peterburga koji će uzeti ime Metod. (knjiga Il destino del papa russo, Fazi, Rim 2017., str.256.)
Za razliku od svoga prethodnika, novi papa ne sviđa se moćnicima ovoga svijeta ni masoneriji. Ne sviđa im se jer govori konkretno u obranu vjeru umjesto o ekologiji i ne zapliće se u onaj prazni sentimentalizam koji je „uništio svaku posebnu razliku između pape i vjernika, sastavljen od zagrljaja i skečeva, pozdrava tipa ugodna nedjelja i ugodan ručak….“, dok je i sam Wojtyla „uspijevao zadržati uvijek, do posljednjega dana onu svoju karizmu koja je ulijevala poštovanje i divljenje kod sviju: kardinala, biskupa, svećenika i laika“ (str.40).
Svojim svakidašnjim propovijedima Metod se bori protiv modernizma, skretanja u laicizam i protestantizam, diktature relativizma: „Papa je svaki dan kod mnogih uništavao pretpostavke koje dominanta misao današnjice drži nedodirljivima. Činio je to tako jednostavno. Osvajao je prihvaćanje, ali je na sebe sve više privlačio raširenu mržnju“ (str.145).
Naravno, visoka masonerija nahuškala je protiv njega tisak; jedan njemački dnevni list – blizak određenim vatikanskim progresističkim krugovima – optužuje ga da je autokrat i da previše govori o vjeri: „Pokušava unijeti sakralnost prošlih vremena. U svojim propovijedima poriče laičke vrijednosti i izborena građanska prava. Kao da ni to nije dostatno, naglašava tradicionalne pridržaje glede demokracije. Vrlo brzo učinak njegovog djelovanja djeluje destabilizirajuće“ (str.147). A to bismo mogli samo poželjeti ako destabilizacija znači borbu protiv mondijalizma, dženderizma, povlačenja pred islamizmom, nametanje ekologije „kao nove religije, gdje ljudsko biće nije više na vrhu piramide stvaranja, nego pak samo stanovnik planeta s istim pravima kao i 'druge' životinje“ (str.108).
Budući da je vrlo sklon posvećenju Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu i povratku pravoslavnih, Metod susreće Putina koji mu se jada. „Englezi čine ono što narede Amerikanci. Nijemci i Talijani su kolebljivi i nestalni“ (str.134). A Amerikanci slijede, više ili manje robovski odluke „Bratstva“, jedne masonske organizacije koja se posvetila jednoj nakani: “svjetska vlada, jedinstven novac (bancor) i jedna jedina vjera koja objedinjuje sve druge i prevladava ih“ (str.120).
Među mnogim kardinalima kojima upravlja „Bratstvo“, kao i samim Metodovim prethodnikom, čak su trojica ubačeni u njegove redove: to je razlog zašto se i u Crkvi širi nova kozmička etika, „mješavina gnoze i new agea da bi bilo dovoljno samo malo produbljivanja ne da se pobijedi, nego ismije“ viđenje koje ljudska bića učinilo sličnima svim drugim životinjama, ali „s otežavajućom okolnosti da se slobodno može vršiti pobačaj i eutanazija“, i jada se Papa, „Čak neki biskupi, zbog površnosti ili jer su, što je nevjerojatno, u to uvjereni, misle da budućnost može vidjeti katoličanstvo izmiješano i izjednačeno s drugim religijama ili s njihovim apsurdnim parodijama“ (str.108).
Roman, nastranu početni optimizam, vrlo brzo prelazi u realizam, donoseći vrlo konkretan i mračan scenarij. Čitateljima, osim uživanja u fascinantnoj priči, ostaje igra da prepoznaju tko se skriva iza imena iz mašte koje je autor odabrao. No to je, nažalost, jedina zabava: ostatak je tužna panorama u kojoj pravila diktira mračno „Bratstvo“. (Gianandrea de Antonellis)
