Ceremonijalni ples

 

Ceremonijalni ples u katedrali svetoga Lovre, izvor podataka - novine Il Corriere dell'Umbria. Naslov je "Table od silence 9/11", ceremonijalni ples koji je nastao iz suradnje između umbrijske umjetnice Rosselle Vasta i njujorške koreografkinje Jacqulyn Buglisi.

Izvor: blog Chiesa e postconcilio

Ples u Crkvi

Kardinal Arinze u intervjuu govori o tome da liturgijski ples niti ne postoji. On kaže da Amerikanci i Europljani ne bi uopće trebali razmišljati i govoriti o plesu. Bilo bi bolje da uzmu krunicu u ruke i da se mole.

Ples u Europi i Americi ne pridonosi obožavanju Boga. On predstavlja zabavu, a sv. Misa nije zabava. Potrebno je uvijek imati na umu svrhu plesa, a za Europu i Ameriku ples predstavlja zabavu i na taj način ne pridonosi štovanju Boga, klanjanju, pokori, zadovoljštini, molitvi, zahvali. Nikako ne bi smio biti uključen u Misu, kaže kardinal Arinze.

Ranije crkva nije niti postavljala pitanje u vezi plesa. Latinski tradicionalni obred bio je jasno određen štovanju i obožavanju Boga - Kristocentričan namjesto apocentričan, kakav je danas. A Bog nas uči prvoj zapovijedi i na prvom mjestu ljubiti Njega tek potom dolazi čovjek. Ukoliko štujemo i ljubimo Boga tek tad ćemo moći ljubiti i poštivati čovjeka. Čovjek je Božje djelo. Sve zapovijedi Božje svode se na jednu, a ona je ljubiti Boga!

Današnji obred kakvog imamo u crkvama u Novoj Misi je učinjen tako da dopušta mnoge novotarije što nije dobro jer ne predstavlja više Misu već vrstu obveze ili zabave.. Ukoliko je obveza onda je napor, ukoliko je zabava ne vodi nas Bogu. Zbog toga se i događa veliki otpad od vjere jer nema Boga u sredini već je odgurnut negdje po strane, a čovjek je stavljen u središte. Pogledajmo samo tabernakule gdje se nalaze. U Latinskoj Misi je jasno; nalazimo se na Kalvariji ispod Križa na kojem visi Raspeti. Promatramo kako Njegova krv teče (na blogu ispod naslovne slike s lijeve strane prema dolje postoji video snimka sa youtuba u kojoj je prikazana usporedba filma Pasije i tradicionalne latinske Mise, preporučam pogledati!)  za oproštenje mojih osobnih grijeha samo ako vjerujem u to. Može li se na takvom jednom mjestu plesati, pljeskati? Potrebno je moliti Boga da se smiluje i oprosti grijehe osobne, bližnjih, naroda. Na kraju potrebno je zahvaljivati za Njegovo veliko djelo Otkupljenja!

U Misi koja datira tek nešto malo više od 50 godina, koja nije kodificirana za razliku od tradicionalne latinske mise zaista se svašta dopušta od toga da laici prinose darove do plesa (za vrijeme Mise u Puli na susretu mladih prije nekoliko godina balerina je plesala kod Oltara - stola), igrokaza i drugih novotarija… Čini se da postoji vidljiva potreba smisliti na koji način privući ljude, kao da sam Krist i Njegova žrtva nisu dovoljni. To je sasvim pogrešan način koji se očituje po otpadu od vjere koji se uvelike događa. 

Pljeskanje, uzvikivanje u Crkvi

Papa emeritus Benedikt XVI u svojem najboljem djelu Duh Liturgije ovako govori:"Gdje god u liturgiji dođe do burnog pljeska za ljudsko djelo ili učinak, to je onda siguran znak da se sasvim izgubila bit liturgije te da ju je nadomjestila neka vrst vjerski zamišljene zabave ili provoda. Takva atraktivnost ne traje dugo. Nemoguće je izdržati konkurenciju na tržištu razonodnih ili zabavnih ponuda koje sve više i više u sebe uključuju i vidove religioznoga kao nadražaj i golicanje. Doživljavao sam da se pokornički čin nadomještao plesnom predstavom koja je naravno požnjela veliki pljesak. Pitam se, je li se moguće udaljiti više od toga, što je to zbiljski pokora u sebi? Liturgija može samo onda privući čovjeka ako ne gleda na samu sebe nego na Boga te kad dopusti Bogu da on nastupa i djeluje. Tada se događa zbilja nešto jedinstveno, nešto što nema konkurencije, a ljudi primjećuju da se tu događa nešto daleko više od oblikovanja slobodnog vremena ili tjedne razbibrige.”

Spomenimo kako je o neopravdanosti pljeskanja u crkvi progovorio i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić. U razgovoru za Nacional, mons. Puljić je komentirao:“Moram reći da nije uopće prikladno ni liturgijski opravdano pljeskati u crkvi. To smo pomalo baštinili od karizmatskog pape Ivana Pavla II. Njegove mise, kao što znate, uvijek su bile osobiti spektakli i često su se mogli čuti pljeskanje i uzvici okupljenih vjernika. No ako ste u posljednje vrijeme pratili svete Mise s Trga svetog Petra, mogli ste primijetiti određene promjene koje je uveo papa u miru Benedikt XVI. Naime, nakon što Sveti Otac stigne pred Oltar pozdravljan pljeskom i pjesmom, a prije samog početka svete Mise, voditelj programa najavljuje: “Uskoro počinje sveta euharistija pa se mole nazočni vjernici da se uzdrže od pljeskanja i uzvikivanja.” U tom vidu velim kako nije prikladno niti liturgijski opravdano, pljeskati u crkvi tijekom svete mise izjavio je mons. Puljić.

Crkveni prostor

Sa posta kojeg možete pročitati preko linka

http://www.katolik.hr/preporukemnu/trgovinaknjigemnu/neke-primjedbe-na-sluenje-sv-mise-kod-nas/ o crkvenom bogoslužnom prostoru u točci 56 govori se za što crkveni prostor služi. Tekst se isplati pročitati jer donosi puno toga što bi katolik trebao znati .

56. Crkva ne smije služiti ni zašto drugo nego za molitvu i sveta slavlja. Iznimno se, uz posebnu dozvolu mjesnog ordinarija, i to za svaki slučaj posebno, smije u njoj održavati neka priredba, a za što su određeni posebni uvjeti. Nažalost, naše crkve sve više služe za koncerte i druge priredbe. Svako malo se najavljuje kako se negdje u crkvi održava neka priredba: „U crkvi sv. Ivana… održat će se festival gitara…nastupaju… iz Zagreba, Ljubljane i Beograda…“, „U crkvi sv. Donata bit će prezentacija priča…“, „U katedrali sv. Duje bit će Božićni koncert“ (U Došašću!)…, „U crkvi sv. Marka bit će promocija knjige…“, „U crkvi sv. Petra bit će predavanje…“

Izabrala sam još dva članka iz dokumenta Musicam Sacram

Čl. 43 govori o tome da se skrbno pazi da se pod izlikom svečanosti u obred ne uvede nešto što je samo profano (koncerti, pripovijedanje priča, predavanja, promocija knjiga, ples..).

Čl. 62 – U latinskoj Crkvi treba uvelike cijeniti orgulje sa sviralama kao tradicionalno glazbalo čiji zvuk može crkvenim obredima dati divan sjaj te srce veoma uzdići k Bogu i k nebeskim stvarima. Glazbala koja su po općem sudu i uporabi prikladna samo za svjetovnu glazbu (gitare, bubnjevi..) treba svakako ukloniti iz svih liturgijskih čina i pobožnih vježbi.

Čitajući i nove dokumente kao što je np. Musicam Sacram možemo zaključiti koliko je važno poštivati sveto mjesto, Božji hram!

Događa li se to zaista u našim župama ili vrlo često susrećemo posve nešto suprotno?

Povezano sa liturgijom izdvojila bih još jedan intervjuu msgr. Schneidera u kojem govori:“Nijednu od ovih liturgijskih rana ne može se ni izdaleka povezati s dokumentom „Sacrosanctum Concilium“, Konstitucijom o svetoj liturgiji Drugog vatikanskog sabora. One su nastale zbog proguravanja specifičnih agenda od strane omanje skupine liturgičara koji su s kobnim posljedicama zauzimali ključne pozicije u Rimskoj kuriji u prijelaznom postkoncilskom periodu, i koji su uz pomoć lukavosti i obmana predstavili toliko radikalne promjene (uz izuzetak prakse primanja Pričesti na ruku) kao volju samog pape, a katkada kao gotovo jednoglasnu odluku članova Vijeća za liturgijsku reformu. Te navedene manipulacije dokumentirane su, npr. u knjizi kardinala Fernanda Antonellija „Razvoj liturgijske reforme“, te u knjizi „Memoari“ Louisa Bouyera, s time da su obojica navedenih autora bili članovi postkoncilskog liturgijskog vijeća, i tako su se vlastitim očima i ušima mogli uvjeriti i posvjedočiti o prethodno spomenutim manipulacijama. Uistinu je misteriozno to kako je Bog dozvolio da dobre namjere koncilskih otaca, kao i njihovi umjereni planovi liturgijskih reformi padnu u šake opakih i revolucionarnih liturgijskih ideologa. Oni su doveli svetu liturgiju Svete Rimske Crkve u stanje uzništva, u stanovito liturgijsko „Avinjonsko sužanjstvo“.

Cijeli intervju možete pročitati na
http://tradicionalnamisa.com/ekskluzivni-intervju-s-monsinjorom-schneiderom/
a na istoj stranici imate još dva intervjua koje preporučam.