Liturgija s crkvenim blagdanima, bila je najuspješnije sredstvo, kojim je Crkva odgajala katolički duh i borila se protiv krivovjerja. U crkvenim blagdanima izražene su najuzvišenije istine naše svete vjere. U prvim stoljećima svetkovala su se samo dva blagdana Božić i Uskrs.
Na taj način Crkva je htjela vjernike jasno uvjeriti o temeljnim istinama Utjelovljenja i Uskrsnuća. Kasnije se postepeno razvilo štovanje mučenika, a onda štovanje djevica i ispovijedalaca. Kako su dolazila nova krivovjerstva, javljale su se nove pogibelji, a tako su se rađali i novi blagdani. Tako je bio ustanovljen blagdan Tijelova, kao izraz vjere u Božansku Euharistiju. Blagdan Srca Isusova kao izraz vjere u ljubav i Božje milosrđe kako bi se jasno pokazalo da je Bog ljubav, a ne strogi sudac i osvetnik. Novi vjekovi rađali su novim zabludama i novim opačinama. Najpogubnija zabluda zadnjih stoljeća je liberalizam i laicizam u najrazličitijim oblicima.
Ova zabluda sve više ističe prevlast države nad Crkvom. Ta zabluda uči da je vjera stvar pojedinca i da ne smije imati nikakvog utjecaja na javni život. Odgoj omladine nije pravo Crkve, nego države. Sistematski se ide za tim da se upliv Crkve potpuno uništi, da se vjera sve više potisne iz javnog i privatnog života, iz škole i obitelji, iz ureda i sudnica i uopće iz ljudske zajednice. U nekim zemljama tako je daleko otišlo u mržnji na Boga i vjeru, da pojedincu nije slobodno ispovijedati svoje vjersko uvjerenje. Ovo zlo je osobito poraslo dva desetljeća nakon svjetskog rata. Protiv ove strašne zablude Crkva je često podizala svoj glas, naglašavala da je svaka vlast od Boga, da je Krist Kralj svega stvorenoga i Kristu kao Kralju mora se svako pokloniti i Njemu samome služiti. Krist mora ponovno zavladati u javnom i privatnom životu. Ovo je Crkva potvrdila i pred čitav svijet iznijela ustanovom blagdana Krista Kralja, kao ustuk protiv javnog otpada od Krista i njegove vjere. Sveti Otac papa Pio IX je 1925.godine uveo blagdan Krista Kralja enciklikom "Quas primas", želeći da Kristovo kraljevstvo zavlada svijetom, da mir Kristov zavlada među pojedincima i narodima kao zalog vremenita i vječne sreće.
Ova zabluda sve više ističe prevlast države nad Crkvom. Ta zabluda uči da je vjera stvar pojedinca i da ne smije imati nikakvog utjecaja na javni život. Odgoj omladine nije pravo Crkve, nego države. Sistematski se ide za tim da se upliv Crkve potpuno uništi, da se vjera sve više potisne iz javnog i privatnog života, iz škole i obitelji, iz ureda i sudnica i uopće iz ljudske zajednice. U nekim zemljama tako je daleko otišlo u mržnji na Boga i vjeru, da pojedincu nije slobodno ispovijedati svoje vjersko uvjerenje. Ovo zlo je osobito poraslo dva desetljeća nakon svjetskog rata. Protiv ove strašne zablude Crkva je često podizala svoj glas, naglašavala da je svaka vlast od Boga, da je Krist Kralj svega stvorenoga i Kristu kao Kralju mora se svako pokloniti i Njemu samome služiti. Krist mora ponovno zavladati u javnom i privatnom životu. Ovo je Crkva potvrdila i pred čitav svijet iznijela ustanovom blagdana Krista Kralja, kao ustuk protiv javnog otpada od Krista i njegove vjere. Sveti Otac papa Pio IX je 1925.godine uveo blagdan Krista Kralja enciklikom "Quas primas", želeći da Kristovo kraljevstvo zavlada svijetom, da mir Kristov zavlada među pojedincima i narodima kao zalog vremenita i vječne sreće.
(Na drugom vatikanskom koncilu 07. prosinca 1965. donesena je deklaracija Dignitatis humanae, O dostojanstvu čovjeka ili O slobodi vjere. Dignitatis Humanae navodi da je sloboda vjeroispovijesti temeljno ljudsko pravo. Zajedno s apostolskom konstitucijom, Gaudium et Spes koja priznaje neovisnost civilnog društva od crkve, Dignitatis Humanae pokazuje kako je definitivno Katolička Crkva odustala od ideje o stvaranju katoličke države što je vrlo pogubno. Država nije kompetentna donositi zakone o vjerskim stvarima prema svojim svjetlima, ali kompetentna je prepoznati pravu religiju na temelju sigurnih znakova i pokoriti joj se. Papa Pio XII naučava da oblik društva utječe na duše, ovisno je li on u skladu s božanskim zakonom ili nije. Papa Leon XIII također potvrđuje da su vladari dužni ispovijedati vjeru koja je jedina istinita. Tu vjeru po riječima pape Leona XIII vladari su dužni čuvati i širiti. Dokument Dignitatis Humanae prikazuje prijelaz ka principu ljudskih prava i individualne slobode i dostojanstva kao polazne točke. Temelji se na dužnosti pojedinca u potrazi za istinom te da svaka osoba mora biti slobodna od pritiska bilo pojedinca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti. Crkva je uvijek naučavala da se nikoga ne smije prisiljavati na vjerovanje. Danas je razlika u tome da se nikoga ne smije niti ograničavati u prakticiranju religije koju je izabrao, a primjećujemo hajku na kršćane. Drugi vatikanski koncil ne govori samo o toleranciji već priznaje stvarno naravno pravo pripadnika svih religija i prakticiranje njihove religije. To nije samo privatno već i javno bogoštovlje. Danas nažalost, već imamo javne i sotonističke Mise. Drugi vatikanski koncil promiče nešto što je Crkva ranije uvijek osuđivala.)
Slika Krista Kralja je prava slika Isusova jer Isus nije samo čovjek već i pravi Bog. Kralj je kraljeva i Gospodar gospodara, koji "sjedi o desnu sile Božje". Prikazati Isusa kao Djetića ili na križu, znači prikazati ga kao Čovjeka. Prikazati Isusa kao Kralja, znači prikazati Ga kao Boga, Vladara svemira, Gospodara neba i zemlje, a to On i jest sada na nebu i bit će dovijeka. Na blagdan Krista Kralja lijepo to naglašava i pjesma nakon poslanice: "Vlast je Njegova vlast vječna, koja Mu se neće oduzeti, a kraljevstvo se njegovo neće srušiti."
Da je Isus Kralj, sam je izjavio pred Pilatom:"Ti govoriš, ja sam Kralj."
Sveti Pavao u poslanici Kološanima ocrtava Isusovu kraljevsku vlast:"On je slika Boga nevidljivoga, prvorođeni prije svakog stvorenja, jer u Njemu je sve stvoreno, što je na nebu i na zemlji….sve je po Njemu i za Njega stvoreno. On je prije svega i sve po Njemu postoji. On je glava tijela Crkve." Isus je pravi i jedini Kralj nad svim kraljevima, jer je On sve stvorio i Njemu sve mora služiti. On je "Kralj vasione" i svi se narodi moraju da "podlože Njegovoj preblagoj vlasti"
Kraljevstvo Kristovo jest trostruko. Isus kraljuje na nebu među slavodobitnom Crkvom, na zemlji s vojujućom i u čistilištu s trpećom Crkvom. Ove tri crkve čine kraljevstvo Božje, a svu vlast u ovom kraljevstvu Bog je predao Sinu. Zato zgodno dolazi blagdan Krista Kralja u zadnju nedjelju listopada (tako je bilo sve do reforme kalendara, nažalost kalendar je doživio reformu i tom prilikom ne samo da se manje obilježavaju neke osmine ili blagdani koji su pomaknuti već su uklonjeni i mnogi sveci katoličke Crkve), iza koje odmah slijedi blagdan Svih Svetih i Dušni dan. Na taj način se lijepo prikazivala i unutarnja povezanost između trostrukog Kristovog kraljevstva. Ovaj blagdan je kruna cijele crkvene godine.
Krist Kralj u svjetlu evanđelja
Sveto Pismo prikazuje Kralja koji će kraljevati u vijeke. To je najčešća slika Isusova u svetom Pismu. Sveto Pismo nam govori o Njegovom prijestolju, žezlu, kraljevstvu. David u mnogim psalmima vidi Krista kao Kralja. Zato se ti Psalmi i zovu kraljevski. David pjeva:"Traži od mene i dat ću ti narode u nasljedstvo i u posjed krajeve zemlje." Ovo se pjeva na prikazanju na blagdan Krista Kralja. U pričesnoj pjesmi istog blagdana kliče pjesnik:"Stolovat će Gospodin Kralj u vijeke, Gospodin će blagosloviti puk svoj u miru."
Evanđelja najbolje ističu Krista kao Kralja. Anđeo Gabriel već na prvim stranicama ističe:"Dat će Mu Gospodin Bog, prijestolje Davida , oca njegova i kraljevat će u Domu Jakobovu u vijeke i kraljevstvu Njegovu neće biti kraja." Sam Isus često prispodablja kraljevstvo svoje zrnu gorušice, kvascu, pšenici i kukolju, blagu sakrivenu u polju, mreži bačenoj u more. Pred Pilatom svečano izjavljuje:"Ja sam Kralj."
Krist Kralj u liturgiji
Crkvena liturgija je od samog početka bogata najdivnijim mislima o Kristu Kralju. Zato ništa novo nije uvedeno ovim blagdanom. On je skup svih misli o Kristu Kralju. Prvi kršćani su prikazivali najčešće Krista kao Pastira i Kralja. U nekim vjekovima su ga i na križu prikazivali sa krunom na glavi. U adventu očekujemo Krista kao novorođenog Kralja, Crkva kliče:"Evo, Bog, Kralj naš dolazi." Na Bogojavljenje, cijelo bogoslužje prožeto je sa misli o kraljevanju Isusovom. Mudraci mu se klanjaju kao najvišem Kralju i prikazuju mu svoje darove. U Korizmi također otkrivamo ideju Kristovog kraljevstva. Liturgija je na više mjesta ističe. Na Cvjetnicu Crkva nam predočuje Krista kao Kralja i Otkupitelja koji pobjeđuje. Na Veliki Petak klanjamo se Kralju, koji Kraljuje s križa kao s prijestolja, odjeven grimizom svoje predragocjene krvi i okrunjen trnovom krunom,a Crkva pjeva:"Zavlada Bog sa drveta."
Svojim trpljenjem i poniženjem Isus osniva i učvršćuje svoje kraljevstvo u dušama. Nedužno Janje Božje poništava sebe na križu i zato mu Bog kao nagradu daje silu, moć i kraljevstvo.
U uskrsno vrijeme, iako nas obuzima misao Isusovog Uskrsnuća, Crkva pozdravlja Krista kao Kralja, koji je pobijedio smrt svojim uskrsnućem. Pjesma na uskrsnoj misi završava:"Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan. Himan na večernjama po Uskrsu počima: "Na gozbu Kralja Jaganjca u bijelom ruhu idimo, kroz more prošav crveno Vladaru Kristu pjevajmo."
Uzašašće Isusovo je blagdan pobjedonosnog Kralja u Njegovo kraljevstvo. Kralj je i Gospodar prirode. Na Tijelovo slavimo Euharistijskog Kralja. Crkva nas poziva:"Poklonimo se Kristu Kralju, koji vlada narodima." Sada na svršetku crkvene godine, promatramo Krista Kralja na nebu gdje vlada i odakle će doći "sa silom i veličanstvom" da sudi kao Kralj žive i mrtve.
Crkva u svakom vremenu i svakom blagdanu promatra Krista kao Kralja. Cijela crkvena godina je jedan veleban himan Kristu Kralju!
Poseban osvrt na liturgiju blagdana Krista Kralja
Bogoslužje blagdana Krista Kralja je veličanstveno i bogato. Ono razvija duboke misli o Kristu Kralju i o njegovom univerzalnom kraljevstvu. Temeljna misao ovoga blagdana je mir i ljubav. Kristovo kraljevstvo je kraljevstvo ljubavi i mira.
Na večernji u antifonama navješćuje nam Crkva Isusa kao vječnog i univerzalnog Kralja mira, kao Suca i Zakonošu koji će nas spasiti. On je svjetlost narodima. U himnu molimo da Krist pokori srca buntovna, koja neće da ga priznaju za svoga Kralja. Molimo i da sve koji zalutaše sakupi u jedno stado. Neka on zavlada u privatnom i javnom životu: "O Kriste, mira vladaru, pokori srca buntovna, u jedno stado skupi sve, od Tebe što odlutaše."
U Jutarnjoj poziva Crkva svoje vjernike:"Kralju kraljeva, Isusu Kristu, dođite poklonimo se!" Zatim u pjesmi pozdravlja Isusa kao sliku Svevišnjeg Boga, Otkupitelja i vladara naroda. On je naš Zakonoša, Svećenik i Učitelj, kojega ćemo rado slušati jer ljudsko društvo nalazi radost samo ukoliko vrši njegove zakone. "Mi rado ćemo Te slušati, Ti s pravom vladaš iznad svih. Za ljudsko društvo sreća je, da vrši Tvoje zakone."
Svi psalmi su mesijanski. David vidi Isusa kao Kralja. Sveti Pavao u poslanici u prvoj noćnici i u Misi ističe Kristovo kraljevsko dostojanstvo. Izvor tog dostojanstva je u tome što je Isus Sin Božji, prava slika Božja, u kome i po kome je sve stvoreno. U drugoj noćnici čita se enciklika pape Pija IX "Quas primas", kojom proglašuje i ustanovljuje ovaj blagdan.
U trećoj noćnici čita se svečana izjava Isusova pred Pilatom da je on Kralj. Sveti Augustin u homiliji tumači Kristovo kraljevstvo kao univerzalno, nije od ovoga svijeta.
Na pohvalama u antifonama ističe se misao, da će Krist zavladati nad svim narodima i onaj narod i kraljevstvo koje ne bude Njemu služilo, bit će uništeno.
Pjesma opijeva radost naroda u kojima vlada Krist i vrše se Njegovi zakoni. "O države preblažene, U kojoj vlada Isukrst, U kojoj zakon drži se od Boga svijetu naređen!"
Plodovi ovog kraljevstva su: sloga, mir, ljubav, red, bračna vjernost, poštivanje svakog života od začeća do prirodne smrti, mladež služi Bogu u čistoći srca.
Krist je svojom smrću uništio grijeh, koji je izvor nesloge i nemira. Narodi i pojedinci naći će mir, ako se "podlože njegovoj preblagoj vlasti", kako Crkva moli u molitvi ovog blagdana. Smrću je podložio sva stvorenja svojoj vlasti i ustanovio je kraljevstvo univerzalno, "kraljevstvo istine i života , kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira."
U popričesnoj molitvi ponosna je Crkva što "vojuje pod barjakom Krista Kralja", a to je križ Kristov i moli da i u nebu budemo dionici pobjede koju je Krist izvojevao.
Naša dužnost
Pojam Kralja uključuje i pojam podanika. Krist je Kralj, a mi smo Njegovi podanici. To smo postali na dan krštenja. Na svetoj krizmi potvrđeni smo za njegove vojnike. Boriti nam se kao vojnicima i podanicima Kristovim za čast i slavu našeg nebeskog Kralja. Naša dužnost je da budemo odani i vjerni Kralju. Da Ga se ne stidimo pred svijetom. Njegov barjak, sveti križ, visoko uzdižimo ponosni što smo Kristovi. Ponosni budimo što smo sinovi kraljevstva svjetlosti, kako nas opominje sveti Pavao u poslanici ovog blagdana. Krist je Kralj kojemu još nitko nije potamnio slavu, ni slomio moć, ni istrgnuo žezlo pa niti onda kad su pojedini pastiri Crkve htjeli zanijekati ili umanjiti Kristovo božansku narav.
Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ali je jednim dijelom na ovome svijetu. Ono je vječno.
Molimo:"Dođi kraljevstvo Tvoje." Zadaća podanika je raditi oko toga da Krist zavlada u nama i oko nas. Širiti Kristovo Kraljevstvo mira i ljubavi, to je zadaća katoličke akcije. Na blagdan Krista Kralja, obnovimo zakletvu vjernosti nebeskome Kralju. Što se svijet bude više udaljavao od Krista, mi sve više činimo suzbite redove pod Njegov sveti barjak. Borimo se i molimo da zavlada među narodima Kristovo kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira.
Život s Crkvom, liturgijski časopis, 1938
Don I. Tržok
