Iz „naše duboke dušobrižničke brige, četvorica kardinala svete Rimske Katoličke Crkve, njegova Uzoritost Carlo Caffarra, nadbiskup emeritus bolonjski (Italija), njegova Uzoritost Raymond Leo Burke, zaštitnik Suverenoga vojnog malteškog reda i njegova Uzoritost Walter Brandmüller, predsjednik emeritus Papinskoga povjerenstva za povijesne znanosti, objavili su tekst 14. studenoga 2016. godine, s pet pitanja, pod nazivom dubia (dvojbe), koji su prethodno, 19. rujna 2016., poslali svetomu Ocu i kardinalu Gerhardu Mülleru, pročelniku Kongregacije za nauk vjere, zajedno s popratnim pismom. Kardinali traže od pape Franje da raščisti "tešku nesnalažljivost i veliku zbunjenost" kod tumačenja i praktične primjene, posebice VIII. poglavlja apostolske pobudnice Amoris laetitia i njezinih ulomaka koji se odnose na ponovno vjenčane koji mogu primiti sakramente i prihvatiti crkveni ćudoredni nauk.
U svojoj izjavi naslovljenoj "Traženje jasnoće: Molba za razmršenje čvorova u Amoris laetitiae" kardinali kažu da "mnogi biskupi, svećenici i vjernici smatraju da ti ulomci ukazuju na šira značenja, ili čak izričito naučavaju promjenu crkvene discipline u pogledu razvedenih, koji žive u novoj zajednici". Kazavši na ovaj način, kardinali su samo ustvrdili zbiljske činjenice u crkvenomu životu. Te činjenice pokazuju dušobrižničke smjerove nekih biskupija i javne iskaze nekih biskupa i kardinala, koji prihvaćaju da se razvedenima i ponovno vjenčanima katolicima može u određenim slučajevima dopustit primanje svete pričesti, iako i dalje nastavljaju konzumirati iz božanskoga zakona prava pridržana za valjano vjenčane parove. Zamolivši javno za pojašnjena onih pitanja koja dodiruju istinu i svetost, te istovremeno triju sakramenata braka, pokore i euharistije, četvorica su kardinala izvršila svoju temeljnu dužnost biskupa i kardinala, koja se sastoji u djelatnomu doprinosu prenošenja apostolske objave, kako bi se sačuvala na sveti način i vjerno tumačila.
Drugi je vatikanski sabor posebno podsjetio sve članove biskupskoga zbora na obvezu, da oni, kao zakoniti apostolski nasljednici, imaju obvezu "da, po Kristovoj ustanovi i naredbi, vode brigu sveopćoj Crkvi. Dužnost je svih biskupa promicati i čuvati jedinstvo vjere i disciplinu zajedničku za čitavu Crkvu, ne činom jurisdikcije, pa na taj način uvelike pridonose razvoju opće Crkve. Naime, svi biskupi moraju promicati i štititi jedinstvo vjere i disciplinu zajedničku u čitavoj Crvi" (Lumen gentium, 23; usp. i Christus Dominus, 5-6).
Kod izricanja javnih upita Papi, biskupi i kardinali trebaju se voditi izvornom kolegijalnom privrženošću prema Petrovu nasljedniku i Kristovu namjesniku na zemlji, slijedeći nauk Drugoga vatikanskoga sabora (usp. Lumen gentium, 22); na taj način iskazuju papinsko "služenje prvosvećeničkoj službi" (usp. Direktorij za dušobrižničku službu biskupa, 13).
Čitava Crkva mora u naše vrijeme promišljati o činjenici da Duh Sveti nije uzalud nadahnuo svetoga Pavla da u Poslanici Glačanima piše o slučaju kada je on javno ispravio Petra. Valja se uzdati da će papa Franjo ovaj javni upit četvorice kardinala prihvatiti u duhu apostola Petra, kada mu je sveti Pavao uputio bratski ispravak za dobrobit čitave Crkve.
Neka riječi velikoga crkvenog naručitelja, svetoga Tome Akvinskoga budu za prosvjetljenje i utjehu svih nas: "Ako je ugrožena vjera, podložnici su dužni prekoriti svoje pretpostavljene, čak i javno. Stoga je Pavao, kojemu je bio podložnik, zbog opasnosti od sablazni, javno prekorio Petra. A Petar je, piše Augustin, 'dao primjer poglavarima, ne prezirući da ga ukore njegovi podložnici, da shvati da je skrenuo s pravoga puta'." (Summa theol., II-II, 33, 4c)
Papa Franjo često poziva na otvoreni i neustrašivi dijalog između svih članova Crkve o onome što se tiče dobrobiti duša. U apostolskoj pobudnici Amoris laetitia, on govori o potrebi "otvorene rasprave o nizu doktrinarnih, ćudorednih, duhovnih i dušobrižničkih pitanja. Razmišljanja pastira i teologa, ako su vjerna Crkvi, iskrena, realistička i kreativna, pomoći će nam da postignemo veću jasnoću." (br. 2) Također, odnosi na svim unutarcrkvenim razinama trebaju biti oslobođeni od ozračja straha i prijetnji, kako je Papa tražio u svojim raznim izjavama.
U svjetlu izjava pape Franje i na načelu dijaloga i prihvaćanja opravdane pluralnosti mišljenja, koji se promicao u dokumentima Drugoga vatikanskoga sabora, neuobičajeno silovite i nesnošljive reakcije nekih biskupa i kardinala protiv mirne i obzirne molbe četvorice kardinala odista zapanjuju. Među takvim nesnošljivim reakcijama mogu se pročitati tvrdnje, na primjer, da ti kardinali nemaju pameti, da su naivni, raskolnici, krivovjerci, uspoređuju čak s arijanskim krivovjercima.
Takvi odrješiti nemilosrdni sudovi ne odaju samo nesnošljivost, odbijanje dijaloga i nerazuman bijes, nego i mirenje s nemogućnošću govora istine, prepuštanju relativizmu u nauku i praksi, u vjeri i životu. Spomenuta svećenička reakcija protiv proročkoga glasa četvorice kardinala pokazuje u konačnici nemoć u sagledavanju istine. Takva silovita reakcija imala je samo jedan cilj: ušutkati glas istine, koji remeti i ometa naizgled spokojnu maglovitu dvosmislenost ovih klerikalnih kritičara.
Negativne reakcije na javnu izjavu četvorice kardinala sliči općoj doktrinarnoj zbrci iz doba arijanske krize u IV. stoljeću. U današnjoj situaciji doktrinarne zbrke korisno je navesti neke tvrdnje "zapadnoga Atanazija", svetoga Hilarija iz Poitiersa: "Vi (galski biskup) koji ste i dalje sa mnom vjerni u Kristu niste uzmaknuli pred prijetnjom navale krivovjerja i sada ste, susrevši se s tom navalom, uništili svu njezinu snagu. Da, braćo, nadvladali ste, uz obilnu radost onih koji dijele vašu vjeru: i u neoslabljenoj postojanošću zadobili ste dvostruku slavu sačuvavši čistu savjest i dajući autoritativan primjer." (Hil. De Syn., 3)
"Vaša (galskih biskupa) nepobjediva vjera zadržava časnu odliku čistoće savjesti i zadovoljno odbacuje prepredene, nejasne i neodlučne postupke, koji spokojno prebivaju u Kristu, ustrajući u očuvanju zanimanja svojih sloboda... Jer budući da smo svi pretrpjeli duboku i tešku bol zbog onih koji su činili zlo Bogu, samo će se među nama naći zajedništvo u Kristu otkako su Crkvu započele snalaziti nevolje, kao što je izgon biskupa, smjenjivanje svećenika, zastrašivanje puka, ugrožavanje vjere i određivanje značenja Kristova nauka prema ljudskoj volji i moći. Vaša odlučna vjera ne hini da te činjenice poznaje, niti tvrdi da se one mogu prihvatiti, jer uviđa da bi se licemjernim pristankom izložila sudu savjesti." (Hil. De Syn., 4)
"Izrekao sam ono u što i sam vjerujem, svjestan da Crkvi dugujem ispuniti svoje vojničke dužnosti da u skladu s evanđeoskim naukom vam pošaljem preko ovih pisama glas službe koju u Kristu obnašam. Na vama je da raspravite, pripravite se i djelujete kako bi savjesnim srcem sačuvali neokrnjenu vjeru u kojoj stojite i zadržali ono što imate." (Hil. De Syn., 92)
Sljedeće riječi Bazilija Velikoga, upućene latinskim biskupima, mogu se u nekim vidovima primijeniti na današnju situaciju tražitelja doktrinarne jasnoće, uključujući četvoricu naših kardinala:
"Danas se samo jedan prijestup oštro kažnjava: čvrsto pridržavanje otačkoj tradiciji. Ne napadaju nas radi bogatstva, slave ili kojega drugoga vremenitoga probitka. Stojimo u areni braneći našu zajedničku baštinu, blago zdrave vjere, koju smo dobili od naših Otaca. Tugujte s nama, svi vi koji ljubite braću, koja moraju držati zatvorena usta radi prave vjere i nad otvaranim usnama svih drskih i bogohulnih osoba koje izriču krajnju grješnost protiv Boga. Stupovi i temelji istine su rastjerani. Mi, koji smo zbog svoje neznatnosti zanemarivani, nemamo slobodu govora." (Ep. 243, 2.4)
Danas, one biskupe i kardinale, koji zahtijevaju jasnoću te nastoje ispuniti svoju dužnost svetoga čuvanja i vjernoga tumačenja prenošene božanske objave u pogledu sakramenata ženidbe i euharistije, više ne izgone kao nicejske biskupe u vrijeme arijanske krize. Naprotiv, kako je 1973. napisao Rudolf Graber, biskup regensburški, danas su izgon zamijenile strategije zataškavanja i klevetničke kampanje (usp. Athanasius und die Kirche unserer Zeit, Abensberg, 1973., 23).
Danas, one biskupe i kardinale, koji zahtijevaju jasnoću te nastoje ispuniti svoju dužnost svetoga čuvanja i vjernoga tumačenja prenošene božanske objave u pogledu sakramenata ženidbe i euharistije, više ne izgone kao nicejske biskupe u vrijeme arijanske krize. Naprotiv, kako je 1973. napisao Rudolf Graber, biskup regensburški, danas su izgon zamijenile strategije zataškavanja i klevetničke kampanje (usp. Athanasius und die Kirche unserer Zeit, Abensberg, 1973., 23).
Još jedan prvak katoličke vjere iz vremena arijanske krize, bio je Grgur Nazijanski, koji je napisao sljedeći dojmljiv prikaz ponašanja većine pastira ondašnje Crkve. Taj je glas velikoga crkvenoga naučitelja trebao bi biti ljekovita opomena biskupima u svim vremenima: "Sigurno je to da su se pastiri ponašali nesmotreno, jer, osim vrlo rijetkih, koji su, ili bili zanemareni zbog svoje beznačajnosti, ili su se svojom krjepošću oduprli i ostali kao sjeme i korijen za novi procvat i preporod Izraela, djelovanjem Duha Svetoga, svi su se prilagođavali, pa je razlika među njima bila samo u tomu što su neki podlegli prije, a neki poslije; jedni su bili prvaci i predvodnici u bezboštvu, a ostali su pristupili drugomu bojnom redu, svladani strahom, interesom, laskom, ili, u najboljemu slučaju, neznanjem." (Orat. 21, 24).
Kad je papa Liberije 357. godine potpisao jednu od tzv. sirmijskih formula, u kojoj je namjerno izostavio dogmatski definiran izraz "homo-ousios" te izopćio svetoga Atanazija radi mira i sklada s istočnim arijanskim i poluarijanskim biskupima, vjerni katolici i nekolicina biskupa, posebice sveti Hilarije iz Poitiersa, bili su zaprepašteni. Sveti je Hilarije prenio pismo što ga je papa Liberije napisao istočnim biskupima navješćujući im prihvat sirmijske formule i ekskomunikaciju svetoga Atanazija. U dubokoj boli i zaprepaštenju, sveti Atanazije dodaje je u svomu pismu vrstu očaja u rečenici: "Anathema tibi a me dictum, praevaricator Liberi." ("Anatema tebi od mene, izdajnički Liberije.") (Usp. Denzinger-Schönmetzer, 141.)
Papa Liberije želio je mir i sklad po svaku cijenu, pa makar i na štetu božanske istine. U svomu pismu nepravovjernim latinskim biskupima Urzaciju, Valentu i Germiniju, izvješćuje ih o spomenutim odlukama, pišući da sklad i mir pretpostavlja mučeništvu. (Usp. Denzinger-Schönmetzer, 142.)
U kakvoj je dramatičnoj suprotnosti bilo ponašanje pape Liberija prema uvjerenju svetoga Hilarija iz Poitiersa: "Mir ne stvaramo na štetu istine dajući ustupke, kako bi stekli reputaciju snošljivosti. Mir pravimo opravdanom borbom, u skladu s pravilima Duha Svetoga. Opasnost postoji da se potajno povežu s nevjerom pod lijepim imenom mira." (Hil. Ad Const., 2, 6, 2)
Blaženi John Henry Newman prokomentirao je te neobične i žalosne činjenice u ovoj mudroj i uravnoteženoj tvrdnji: "Dok je s povijesnoga gledišta točno, s doktrinarnoga nije ni u kojemu smislu neistinito da papa, kao privatni naučitelj, a pogotovo biskupi, kada ne naučavaju formalno, mogu pogriješiti, što znamo da se i događalo u četvrtomu stoljeću. Papa Liberije mogao je potpisati euzebijevsku formulu u Sirmiju, a veliki broj biskupa u Arminiumu (Riminiju) ili negdje drugdje, a da ipak, unatoč toj zabludi, ostanu nezabludivi u svojim odlukama donesenim ex katedra." (The Arians of the Fourth Century, London, 1876., 465.)
U kakvoj je dramatičnoj suprotnosti bilo ponašanje pape Liberija prema uvjerenju svetoga Hilarija iz Poitiersa: "Mir ne stvaramo na štetu istine dajući ustupke, kako bi stekli reputaciju snošljivosti. Mir pravimo opravdanom borbom, u skladu s pravilima Duha Svetoga. Opasnost postoji da se potajno povežu s nevjerom pod lijepim imenom mira." (Hil. Ad Const., 2, 6, 2)
Blaženi John Henry Newman prokomentirao je te neobične i žalosne činjenice u ovoj mudroj i uravnoteženoj tvrdnji: "Dok je s povijesnoga gledišta točno, s doktrinarnoga nije ni u kojemu smislu neistinito da papa, kao privatni naučitelj, a pogotovo biskupi, kada ne naučavaju formalno, mogu pogriješiti, što znamo da se i događalo u četvrtomu stoljeću. Papa Liberije mogao je potpisati euzebijevsku formulu u Sirmiju, a veliki broj biskupa u Arminiumu (Riminiju) ili negdje drugdje, a da ipak, unatoč toj zabludi, ostanu nezabludivi u svojim odlukama donesenim ex katedra." (The Arians of the Fourth Century, London, 1876., 465.)
Četvorica kardinala, koja proročkim glasom zahtijevaju doktrinarnu i dušobrižničku jasnoću, veoma su vezana za svojom savješću, pred poviješću i pred nebrojenim jednostavnim katolicima u našem vremenu, koji su gurnuti na rubove Crkve zbog svoje vjernosti Kristovu nauku o nerazrješivosti braka. Ali, nadasve, četvorica su kardinala vrlo zaslužna u Kristovim očima. Zbog njihova odvažnoga glasa, imena će im jarko sjati na Posljednjem sudu. Jer poslušali su glas svoje savjesti, prisjećajući se riječi svetoga Pavla: "Ta ništa ne možemo protiv istine, nego samo za istinu." (2 Kor 13,8)
Sigurno je to da se spomenuti kritičari četvorice kardinala ne će moći tako lako opravdati na Posljednjem sudu zbog svojih silovitih napada na tako ispravan, plemenit i zaslužan čin ovih četiriju članova Svetoga kardinalskog zbora.
Sljedeće nadahnute riječi od Duha Svetoga zadržavaju svoju proročku vrijednost, pogotovu s obzirom, na širenje doktrinarne i dušobrižničke pomutnje u pogledu sakramenta ženidbe u našemu vremenu: "Jer će biti vrijeme, kad zdrave nauke neće podnositi, nego će po svojim željama nakupiti sebi učitelje, jer ih uši svrbe. I odvratit će uši od istine, a okrenut će se k bajkama. A ti budi razborit u svemu, trpi zlo, učini djelo evanđelista, službu svoju izvrši potpuno!"(2 Tim 4,3-5)
Neka svi koji u naše vrijeme i dalje ozbiljno drže svoje krsne zavjete i svoja svećenička i biskupska obećanja i prime snagu i milost Božju da mogu sa svetim Hilarijem ponoviti: "Spreman sam zauvijek ostati u progonstvu, samo neka se opet počne istina propovijedati!" (De Syn., 78)
Tu snagu i milost želimo od svega srca našoj četvorici kardinala, kao i onima koji ih kritiziraju.
Tu snagu i milost želimo od svega srca našoj četvorici kardinala, kao i onima koji ih kritiziraju.
+ Athanasius Schneider, pomoćni biskup nadbiskupije svete Marije u Astani
