Kad Crkva slavi blagdan Svih Svetih, ona u jednom divnom hvalospjevu želi da ujedini čitavo mnoštvo velikog društva izabranika, da uzveliča njihovo slavlje i sreću, i u isto vrijeme da i na s potakne da slijedimo njihove primjere i idemo za njima, dok ne postignemo sreću koju su oni postigli. Ovdje na zemlji se duše spremaju za svoj vječni cilj, da se pridruće društvu izabranih, a mjera njihova blaženstva mjeri se stupnjem ljubavi koju imaju u trenutku kad napuštaju zemlju.
Koji nas razlozi potiču da težimo za nebeskim blaženstvom?
1. Božja volja da budemo sveti. Bog ne želi samo da se spasimo već da budemo sveti. "Ovo je Volja Božja, posvećenje Vaše." (1 Sol IV, 3) Zašto to Bog želi? Zato jer je i On svet! "Budite sveti jer sam ja svet!" (Levit XI,44) Bog nalazi svoju slavu u našoj svetosti. Sveci stoje pred prijestoljem Božjim i neprestano mu iskazuju slavu. Bogu ugodne hvale i počasti iskazuju apostoli svojom žarkom revnošću, mučenici svjedočanstvom svoje prolivene krvi, naučitelji dubinom svojeg znanja, djevice sjajnom svojom čistoćom. U "ovom velikom mnoštvu koje nitko ne može izbrojati" (Otkr VII, 9) svaki svetac sjaji posebnim sjajem i Bog će uvijek sa zadovoljstvom gledati sve one napore, borbe i pobjede koje su sveci učinili da postignu tu slavu. To nas upućuje da svim silama nastojimo steći slavu koju Bog crpi iz naše svetosti. Moramo živo čeznuti da postanemo članovi sretnog društva u kojemu Bog nalazi svoje zadovoljstvo. Zbog toga se ne smijemo zadovoljiti osrednjim savršenstvom, nego što više nastojati da ispunimo Božju volju da budemo sveti kako je on svet.
2. Što se više uspinjemo u svetosti to više uzdižemo cijenu Isusove krvi. Sveti Pavao kaže: "Krist se predao na smrt na križu da posveti svoju Crkvu i da od nje učini društvo sjajno, bez mane i bez ljage, svetu i neokaljanu." (Efež V, 25-27) Jedna od najtežih boli za Isusovo srce u njegovoj smrtnoj borbi u Maslinskom vrtu bilo je osvjedočenje, da će njegova krv biti beskorisna tolikim dušama koje će odbiti dar Božji. "Koja je korist od moje krvi"( Ps 29, 10); pita se On sa Psalmistom. Krist je znao da samo jednom kapi krvi može očistiti cijeli svijet i posvetiti nebrojene duše. Pokoravajući se svome Ocu, Krist je u neiskazanoj svojoj ljubavi pristao da do posljednje kapi prolije svoju krv, koja u sebi ima neizmjernu vrijednost. O, koliko ima duša koje nijesu znale da se okoriste ovim plodovima. Sretne duše koje su se u potpunosti združile s Kristom i pobrale obilne plodove. Ovi izbranici padaju ničice pred Janjetom kako svjedoči sveti Ivan u Otkrivenju i pjevaju mu:" Bio si zaklan i otkupio si nas za Boga krvlju svojom, od svakog plemena i jezika, puka i naroda. Tebi čast i slava." (Otkrivenje V,9,13). Sveci priznaju da su ono ovjenčani pobjedom krvi Janjetove i da je ta pobjeda u toliko slavnija ukoliko je njihova svetost izvrsnija. Gledajmo svim žarom svoje duše da se sve to više čistimo krvlju Kristovom, da zadobijemo one plodove života i svetosti koje nam je Isus zaslužio svojom mukom i smrću. Postanemo li sveti srce će nam kroz svu vječnost uzbudljivo drhtati radi veselja koje ćemo pribaviti Kristu pjevajući o pobjedi Njegove krvi i o svemogućnosti Njegove milosti.
Nameće nam se sada pitanje kako da dođemo do svetosti koja je Bogu tako ugodna, koja je izvor tolike slave za Isusa, a za naše duše nepresušno vrelo radosti vječne, čiju dubinu ne možemo dokučiti. Isus nam sam kaže kako. "Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu nego po meni." (Iv. XIV,6)
Između Stvoritelja i stvorenje je neizmjerni razmak odnosno ponor. Nad taj ponor Bog je stavio most. Krist koji je Čovjek i Bog spaja čovjeka s Bogom. Želimo li doći Bogu potrebno je imati neizmjerno povjerenje i vjeru u Isusa Krista. Krist nas želi spojiti sa svojim Ocem: "Oče, hoću da i oni budu sa mnom gdje sam ja." (Iv XVII,24). A gdje je Krist? U krilu Očevu! (Iv 1, 18)
Bude li naša vjera živa i ako se potpuno prepustimo Isusu, On će nas dovesti u "Krilo Očevo". Isus je u isto vrijeme i put i cilj; On je svojim čovječanstvom put kojim idemo, a svojim božanstvom cilj, domovina u koju idemo. Dragocjena je milost ako smo našli put koji vodi do cilja. Potrebna nam je i svjetlost da idemo tim putem. Bog će biti naša svjetlost, ali samo na nebu jer su naše zemaljske oči previše slabe i ne mogu da podnose njezin sjaj. Mi trebamo svjetlost da postignemo cilj za kojim težimo, dok smo na ovoj zemlji. Tko će dakle biti naša svjetlost? Isus Krist koji kaže : "Ja sam Istina" (Iv XIV, 6). On nam sam može objaviti neizrecivi sjaj božanstva, jer je On "Bog od Boga, svjetlo od svjetla", kako govorimo u Vjerovanju. Kao pravi Bog On je svjetlost i ova je svjetlost sišla k nama ublažujući pod koprenom čovječanstva svoga neizmjerni sjaj svojih zraka. Naše slabe oči sada mogu da prime svjetlost, koja se skriva i ujedno objavljuje pod slabošću smrtnog tijela. To je svjetlost koja ima da "zasvijetli u srcima našim u osobi Isusa Krista." (II Kor.6), "svjetlost prava koja će obasjati svakog čovjeka." (Iv 1,9)
Što moram učiniti ako hoću da hodam u svjetlosti?
Slušati riječi Isusove, živjeti po evanđeoskim istinama, združiti se s Njime vjerom, ufanjem i ljubavi, nastojati da živimo u poniznosti, ljubavi, čistoći, milosrđu, u miru sa svima podnoseći protivštine strpljivo i pouzdano. Živeći tako naša će duša neprestano napredovati na putu; združena istinom ona će živjeti od njezina Duha tako će misli, čuvstva i želje Isusove postati našim mislima, čuvstvima i željama. Ona neće ništa uraditi što neće biti potpuno u skladu sa voljom Kristovom, a u tome je dubina svetosti. Na tom putu svjetlosti potrebna nam je i hrana. Ova hrana je također sami Krist, koji kaže za sebe da je On "život" (Iv XIV.6) koji će i nama dati.
U Bogu se nalazi neugasivi život. "U Tebi je izvor života." (Ps 35,10) Puninom ovog života ispunjena je i duša Kristova. "Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu, da ima život u sebi." (Iv 5,26).
Isus kaže:"Ja sam došao da imaju život i da ga imaju u izobilju."( Iv X,10) i "koji jede mene, i on će živjeti pored mene." (Iv VI,57)
Dajući nam se u sv. Pričesti, On nam dariva svoje čovječanstvo i svoje božanstvo. Malo po malo na s pretapa u sebe, tako da više ne živimo od sebe nego od Njega i za Njega. On dovodi naše želje i našu volju u takvu sličnost i sklad s Njegovom voljom i željama, da možemo reći s apostolom Pavlom: "Ne živim više ja već Krist živi u meni." (Gal II, 20)
Istina je da smo mi sami po sebi slabi i da sami ne možemo ništa: "bez mene ne možete ništa učiniti"(Iv XV, 5), ali zato "Sve možemo u Onome koji nas jača." (Fil II,13). Ako se potpuno oslonimo na Onoga koji je naš "put, istina i život.", onda možemo biti sigurni da ćemo doći u nebesku slavu.
Kada slavimo blagdan Svih Svetih, potrebno je da se pitamo s svetim Augustinom: "Kad su mogli drugi, zašto ne bih mogao i ja?"
Ne postoji niti jedan ispravan razlog koji bi nas odbijao od svetosti. Sveci su isto imali poteškoće i protivljenja, mnogi i veće. Nitko nije opravdan da kaže."Svetost nije za mene."
Bog želi da budemo sveti i to traži od nas radi Njegove slave i naše sreće i kad to traži ne ruga nam se već nam nudi svoju pomoć. On zna da ne traži ništa što je preko naših sila. Oslonimo se stoga i pouzdajmo se u milost Božju i uklonimo od sebe sve zapreke, koje priječe da Bog na nas izlije svoje darove i milosti, pa ćemo se i mi pridružiti "mnoštvu koje nitko ne može izbrojiti."
Dom Columba Marmion
Priredio D.N.B.
Život s crkvom, liturgijski časopis, 1938
Priredio D.N.B.
Život s crkvom, liturgijski časopis, 1938
