Želio bih obratiti vašu pažnju na jednu podvalu za koju smatram da nam je svijet uspješno nametnuo. Uzmimo dvije riječi koje su nam veoma važne, zatvorite nakratko oči i uočite koje vam slike i osjećaji prvi dolaze. Prva riječ: hereza. Druga: dogma. Pretpostavljam da, zahvaljujući popularnoj predodžbi, prva riječ priziva nekakvu sliku tamnice, inkvizicije, torture, a druga, dogmatska, koju obično koristimo u kritičkom tonu, je nešto što nam je nametnuto, što na neki način guši našu slobodu, što nas drži u intelektualnim okovima i zabranjuje nam da idemo radosno kroz život s našim voljenim Gospodinom. Međutim, ove dvije veoma važne riječi, koje su usko povezane s ovim crkvenim naučiteljem, trebale bi prizvati drugačije slike. I dopustite mi da započnem s prvom. Odnosno, bolje s drugom. Dogma.
Naš je Gospodin jednom nešto rekao svojim učenicima u veoma intimnom trenutku. Točnije, dopustio im je da slušaju razgovor koji je vodio sa svojim Ocem kada je rekao: „A ovo je, Oče, vječni život: da spoznaju tebe, jedino pravoga Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.“
I onda je na drugom mjestu rekao apostolima:„Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.“ To je ono na što moramo misliti kada čujemo riječ dogma. Drugim riječima, dogma je znanje koje daje život. To je znanje Oca i Krista, kojeg je Otac poslao. Ona je čak i predokus vječnoga života. Stoga je naša zborna molitva govorila o očuvanju cjelovitosti vjere kako bi se kršćani uvijek mogli radovati. To je pravo znanje našeg Spasitelja i Boga kojeg ćemo jednog dana, ako Bog da, poznavati licem u lice. Sada smo na samom početku te radosti. To su riječi Duha u istini. I ako netko zamijeni to što imamo sada nečim drugim, bile bi to puste priče i pusta mišljenja, koje su zauzele mjesto živog, istinitog i blaženog znanja.
A upravo to i jest hereza. Zamjena, podvala, trik koji se isprječava u direktnom kontaktu koji bismo trebali imati s Bogom. Možda da vam ponudim konkretniju analogiju. Pretpostavimo da ste došli u ljekarnu u vrijeme pred zatvaranje i primijetili ste nešto zanimljivo: jedan od ljekarnika otvarao je svaku bočicu s lijekovima i ulijevao u njih različite stvari. Vi biste se uzrujali i pozvali njegovog nadređenog, pitali biste se što se događa. A taj zaposlenik bi odgovorio: O, pa samo sam dodavao šećer u neke lijekove, imat će bolji okus. Pomislili bismo: Ali ovo je kriminalno djelo, ljudi bi mogli umrijeti. Njihov lijek bi mogao izgubiti na učinkovitosti ili bi mogao prouzročiti nekakvu kemijsku reakciju. Međutim, zamislimo da je umjesto tog lijeka Riječ života, riječ koju je sam Bog izgovorio. U tom je slučaju svaka zamjena upravo smrtonosna. Ona oduzima lijek koji daje život koji bismo trebali imati.
Nasuprot svim popularnim karikaturama koje se nude uz riječi kao što su dogma ili hereza, zanimljivo je obratiti pažnju na činjenicu da glavnu borbu s herezama nisu vodili učeni intelektualci, ne oni koji su s visokih pozicija ukazivali na nauk Katoličke crkve, već su to bili sveci. Sveci su bili ti koji su se s najvećim žarom borili za čistoću istine jer su znali što je istina. Znali su da je ona lijek koji daje život i znali su da je hereza samo zamjena koja u potpunosti oduzima učinak tog lijeka. I znali su odakle hereza dolazi, a to je oholost. Oholost iz želje da se budemo priznati kao učeni ili iz želje da se poboljša nauk Gospodina, njegovih apostola i velikih svetaca. Oholost u svojim najrazličitijim oblicima. Ali to je nešto što je trebalo odlučno iskorijeniti. I to je upravo ono što je učinio sv. Robert Ballarmino. Napisao je veliko djelo pod imenom „De controversiis“, u vrijeme velikih preokreta u Crkvi, odnosno, u vrijeme tzv. reformacije. Sustavno je prošao kroz naučavanje Crkve, ponudivši smjernice i kriterije po kojima bi dobronamjerna osoba, koja traži Boga, mogla naći ocjene Crkve, koje izražavamo u dijelu Vjerovanja: jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Kako možemo prepoznati Božje djelovanje, otkrivanje, onu pravu Crkvu koju je On osnovao?
Kako da razlikujemo istinu od zablude, svjetlo od tame, bijelo od crnoga? Kako da odgovorimo na sva ta novonastala mišljenja? I tako se sveti Robert Ballarmino, zajedno s ostalim velikim svecima svoga vremena, sa žarom borio za čistoću doktrine zato što, kažem još jednom jer se to nikad ne može dovoljno naglasiti, ta doktrina daje život. Jer dogma, unatoč svim konotacijama, je slatka voda u pustinji.
Čovjeku koji umire od žeđi ništa nije slađe od nekoliko kapljica čiste vode. A upravo to i jest doktrina Crkve. Čovjeku koji se nalazi u grešnom svijetu i koji sam ne može doći do istine, sam Bog nudi put, istinu i život. To je vječni život: spoznati Tebe, Oca i Sina kojeg si poslao. Kao i sve što je sadržano u Pismu i sve izloženo kroz crkveni nauk, kroz katekizam. To nije nešto što nas sprječava da hodamo zajedno s Gospodinom, već nešto što taj hod omogućava. Tužno je to reći, ali ima mnogo onih koji misle da idu kroz život s Gospodinom, a zapravo je to samo plod njihove mašte. Stvorili su si prijatelja i nazvali ga Isus i s njim idu kroz život. Ali pravi Gospodin je onaj koji nam se objavio u Pismu i kroz nauk svoje Crkve. Stoga ga se i mi želimo pridržavati i cijeniti više nego išta drugo. Kao što kaže psalam: Cijenim riječ tvoju više nego svo zlato i srebro svijeta. Jer je duh i život. U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga. Amen.
