Pošto crkvena kriza postaje u 2017. sve dublja, osjetio sam izvjestan umor; ali i osjećaj da, iako znam da vrata pakla neće nadvladati crkvu, i da će Krist u konačnici pobijediti, ipak nema odmora od praktički konstantne serije napada od strane neprijatelja Božje istine. Znam da mnogi od vas osjećate isto. Dok mi na portalu onepeterfive vjerujemo kako imamo dužnost nastaviti objavljivati vijesti o onome što se događa unutar naše preljubljene Crkve, koliko god one bile neugodne, postoji i potreba za ohrabrenjem, za ponovnim otkrivanjem najbitnijih pojmova o tome što znači biti Katolik, bez obzira na posljedice. Stalno moramo imati na umu zbog čega se mi borimo, i koje bogatstvo imamo koje nam nikada nitko ne može oduzeti.
Imajući to na umu, obratio sam se biskupu Athanasius Schneideru, koji nije samo jedan od najučenijih i najhrabrijih prelata u današnjoj Crkvi, nego i po mom mišljenju, jedan od najpobožnijih. Imao sam čast u nekoliko navrata voditi privatne razgovora s njime i ministrirati tijekom njegovih Misa. Također sam imao jedinstvenu čast da je krstio moga najmlađeg sina. U svojoj procjeni ovoga čovjeka, osjetio sam ne samo tihu neustrašivost, nego i duboku i trajnu ljubav prema Kristu, Njegovoj Crkvi, sakramentima i dušama svih ljudi koji su povjereni njenoj majčinskoj brizi. On je čovjek koji odiše Kristovim mirom, čak i među onima koji su najotvoreniji u svojoj analizi ozbiljnosti sadašnje situacije. Ukratko, on je pravi čovjek koji nam može reći: Kako se nositi s ovime? Kuda idemo odavde?
U intervjuu koji slijedi, pokušao sam ga pitati pitanja koja sam mislio da bi ga i mnogi od vas također željeli pitati. Njegovi odgovori nisu razočarali. Želio bih da u znak zahvalnosti za njegovu vjernost, snažno molite za ovoga stvarno istinskog apostola i sav onaj hrabar kler koji sada, unatoč tome što ih je jako malo, čine sve što mogu da sačuvaju svetu katoličku vjeru.
Biskup Athanasius Schneider: Ovo vrijeme izvjesne smrtne krize u Crkvi je dozvoljeno Božjom Providnošću. Bog u svojoj svemoći dozvoljava ovu krizu da bi iz nje izvukao veće dobro. To je za nas ispit vjere i nadnaravne nade. Moramo se nadati van svake nade. Naša vjera i ufanje u božansku stranu Crkve i činjenicu da sam Krist vodi Svoju Crkvu usred takve ogromne zbunjenosti koja se kuša poput zlata u vatri (1 Petrova 1,7). Kada Katolici počnu sumnjati u Crkvu tokom svoga vremena, to je znak da njihova vjera i nada nisu dovoljno jake.
SS: Mnogim Katolicima je laknulo kada je Kardinal Burke rekao da ako Papa Franjo neće odgovoriti na dubiu (sumnju), da bi formalna opomena možda došla na red. Neki strahuju da do opomene neće nikad ni doći, ili da neće biti objavljena javno ili da će ih njihovi pastiri prepustiti vukovima.
U ovom trenutku zbunjenosti i krize, bi li trebali vjernici imati naglasak na takvoj opomeni ili bi njihova usredotočenost trebala biti negdje drugdje? Bi li trebali biti strpljivi iako osjećaju da je situacija alarmantna?
U ovom trenutku zbunjenosti i krize, bi li trebali vjernici imati naglasak na takvoj opomeni ili bi njihova usredotočenost trebala biti negdje drugdje? Bi li trebali biti strpljivi iako osjećaju da je situacija alarmantna?
BAS: Bratska opomena Pape, učinjena od strane nekih članova Crkve ili kardinalskog kolegija je krajnja i posljednja mjera u Crkvi. Događalo se to kroz povijest, iako rijetko. Prvi slučaj je bila formalna i javna opomena Sv. Petra od strane Sv. Pavla. Bratska opomena se u moralnoj teologiji smatra djelom ljubavi prema bližnjemu. Bog nas često očinski opominje, a Sveto Pismo kaže da je to znak Božje ljubavi prema nama (Hebr 12, 6). Duh Sveti kaže:„Tko god posluša opomenu mudar je“ (Prov. 15, 5) i „Opomena daje mudrost“ (Izreke 29,15). Ona nema nikakav automatski pozitivan efekt, nego ovisi o poniznosti i poslušnosti osobe kojoj je upućena. Tako da se vjernici ne bi trebali oslanjati na takvu opomenu, nego se usredotočiti na molitvu za Papu, jer na kraju krajeva, samo Bog može dotaknuti srce i dušu osobe.
SS: Razgovarao sam sa svećenicima koji ne znaju kako se najbolje nositi sa primjenom Amoris Laetitia na pastoralnoj bazi. Neki su suočeni s ljudima koji žive u tim „neregularnim zajednicama“ i koji se osjećaju ohrabrenim da pristupe sakramentima jer vjeruju da Papa to podržava. Neki se boje da će doći u sukob sa svojim biskupima ako se ne predaju ovom novom režimu „milosrđa“. Nedavno sam razgovarao s jednim koji stvarno nije znao što misliti ili što bi mogao učiniti. Kakav savjet biste dali svećenicima koji vjerno žive svoj zavjet vjere u Krista dok su istovremeno u poslušnosti prema biskupu koji želi slijediti više otvorenije tumačenje Amoris Laetitie?
BAS: Dozvoliti pristup takozvanim rastavljenim i ponovno oženjenim osobama, koji nemaju ozbiljnih namjera prestati sa svojim preljubničkim ponašanjem je protiv Božjeg zakona. Stoga, nikakav autoritet u Crkvi nije ovlašten dozvoliti takvu sakramentalnu praksu, zato jer de facto (činjenično) i očigledno ide protiv Božjeg zakona glede nerazrješivosti valjanog i konzumiranog braka i u suprotnosti je u isto vrijeme s apsolutnom Božjom zabranom seksualnog odnosa izvan valjanoga braka. Očito je da ni jedan pravi Katolički svećenik ne može poslušati naredbu svoga nadređenog da daju svetu Pričest preljubnicima koji nemaju namjeru prestati sa svojim preljubničkim ponašanjem. Takva zapovijed bi predstavljala žarko zlostavljanje moći baš po primjeru farizeja i pismoznanaca. Svećenik mora radije htjeti biti kažnjen ili protjeran nego surađivati s očiglednom bezbožnošću takve pastoralne navike, koja je u stvarnosti vrlo ne-pastoralna navika, zato jer potvrđuje i ostavlja jadnog preljubničkog grešnika u nesretnom grijehu i u stvarnoj opasnosti da izgubi svoje vječno spasenje.
SS: Žalosna je stvarnost da su zbog kontroverzi koja prate Papu Franju, mnogi Katolici počeli izražavati mišljenje da on nije Papa, da je abdicirao zbog hereze, da Papa Benedikt ostaje pravi Papa itd. Što bi rekli tim ljudima? Kako da vjerni katolik poštuje ne samo instituciju papinstva nego i čovjeka koji ga zauzima kada osjeća da njegova djela i riječi štete Crkvi i dušama predanim njenoj brizi?
BAS: Papa Franjo je bez sumnje legitimni Papa. To poricati je željno razmišljanje i ne predstavlja istinu. Moramo zadržati trijezan pristup s zdravim razumom. Katolik ne bi trebao biti previše usredotočen u svom svakodnevnom životu na ono što Papa kaže i misli. Takav pristup nije razuman, nego i povećava nezdravu usredotočenost na Papu i zemaljski kult ličnosti. Mi moramo vjerovati da je prava glava Crkve Krist, da je prava duša Crkve Sveti Duh, da je majka i srce Crkve Blažena Djevica Marija. Papa je samo vidljivi Kristov vikar. Bilo je vremena u povijesti Crkve kad tijekom 2 ili 3 godine Crkva nije imala Papu, kao npr. na početku 4.stoljeća gdje je dva puta bio period od dvije godine bez Pape (304-306 i 309-311): u tom vremenu je živio sveti Antun Pustinjak (Veliki), sveti Atanazije u svojoj mladosti; nije bilo Pape između 1268 – 1271, između 1292 – 1294, između 1314 – 1316, između 1415 – 1417: i unatoč tome u tim vremenskim periodima Crkva je postojala i čak rasla. U tim vremenima bez Papa, živjeli su sveti Albert Veliki, sveti Toma Akvinski, sveti Bonaventura, sveti Ljudevit Kralj Francuske, sveti Rajmund Penjafortski, Sveta Gertruda Velika. Nema nikakvih značajnih naznaka o pritužbama svetaca tih godina jer nismo imali papu. Jednostavno rečeno, ti sveci su radili svoj posao: molili su se, naučavali su katoličku vjeru, obraćali grešnike i trudili se da postanu sveti. Ispada da nisu imali vremena da motre djela ili akcije Papa ili raspravljaju o biranju Pape, koja su usputno rečeno bila vrlo ozbiljna tema tog vremena. Kao i oni, mi ćemo ostati mirniji i svaki će obavljati svoje dužnosti i moliti, predavati i braniti Katoličku vjeru, preobraćati grešnike i živjeti život u dubokom zajedništvu s Gospodinom. Gospodin će sigurno intervenirati u trenutnoj krizi.
SS: Vi ste usporedili našu trenutnu krizu sa Arijevskom krizom u 4.stoljeću. Kakav je bio život vjernika u to vrijeme? Kako ih je vaš imenjak, sveti Atanazije tješio? Što je bilo potrebno da povrati Crkvu razumu nakon kako je sveti Jeronim famozno rekao„čitavi svijet je živio Arijevski“?
BAS: Postoji poznato pismo s kojim je sveti Atanazije tješio vjernike usred ogromne zbunjenosti, nevjere i političke korektnosti u velike većine klera toga vremena. Citiramo dio tog pisma: „Neka vas Bog utješi! Rastužuje vas činjenica da su drugi zauzeli crkve na nasilan način, dok ste u to vrijeme vi vani. Istina je da oni imaju prostor – ali vi imate apostolsku vjeru. Oni mogu zauzeti naše crkve, ali su izvan istinske vjere. Vi ostajete izvan mjesta štovanja, ali vjera živi u vama. Razmislimo: što je važnije, prostor ili vjera? Istinska vjera naravno. Tko je izgubio i tko je pobijedio u borbi – onaj koji zadrži prostor ili onaj koji zadrži vjeru? Istina, prostor je dobar kada se apostolska vjera propovijeda u njemu; prostori su sveti kada se sve što se zbiva u njima zbiva na sveti način. Vi ste oni koji ste sretni; vi koji ostajete unutar Crkve vašom vjerom, koji se čvrsto držite temelja vjere koja je došla iz apostolske tradicije. A ako ju je odvratna zavist pokušala poljuljati u nekoliko navrata, nije uspjela. Oni su ti koji su se odcijepili od nje u trenutnoj krizi. Nitko, neće ikada, prevladati protiv vaše vjere, draga braćo. I vjerujemo da će nam Gospodin vratiti naše crkve jednog dana."
SS: Pričali ste o Vašim iskustvima odrastanja u Sovjetskom Savezu i spomenuli da vidite širenje ruskih zabluda čak i danas. Rekli ste „Moramo se moliti da Papa uskoro izričito posveti Rusiju Bezgrešnom Srcu Marijinom“. Pošto mi sada ulazimo u stogodišnjicu ukazanja Majke Božje u Fatimi, vjerujete li da će Gospina upozorenja biti ispunjena? Koliko hitno je posveta potrebna?
BAS: Moramo shvatiti ozbiljno kada nam Bog pošalje Svoju Bezgrešnu Majku da nas upozori. Ako čujemo opomene naše Nebeske Majke, Njezin Božanski Sin, Gospodin Isus Krist će učiniti čuda, kao što je učinio na svadbi u Kani. Svečani čin posvete Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinom od strane Pape u moralnoj zajednici sa svim biskupima će nesumnjivo prouzročiti obilan izljev milosti na Crkvu i čitavo čovječanstvo, kao što je Gospa rekla u Fatimi. Tragično je da su proročki pozivi često shvaćeni ozbiljno prekasno. Molimo i zatražimo da Sveti Otac učini što je Gospa zatražila u Fatimi.
SS: Vi ste apostol Euharistije i borac za istinski svetu liturgiju. Postoje glasine u Rimu da Vatikan namjerava srušiti instrukciju liturgijskih prijevoda iz 2001, Liturgiam Authenticam, a možda i da namjerava „ispravljati“ Summorum Pontificum. U tom pismu Papa Benedikt XVI je rekao da drevna liturgija nije nikada bila „pravno ukinuta“ i inzistirao je da „što su ranije generacije držale svetim, ostane sveto i veliko za nas također, i da ne može biti odjednom sasvim zabranjeno ili čak smatrano štetnim“. Da li bi katolici koji vole svečani (vanredni) obred Rimske liturgije trebali biti zabrinuti?
BAS: Nije realno pretpostaviti da će Papa Franjo ukinuti tradicionalnu formu liturgije, pošto je Papa Benedikt XVI rekao da drevna liturgija nije nikad bila „pravno ukinuta“. U najgorem slučaju mogle bi se izdati norme, koje bi praktično ograničile mogućnost slavljenja drevne liturgije. Međutim, ja ne vjerujem u takvu mogućnost s obzirom da Papa Franjo podupire regionalni i ritualni pluralizam u Crkvi. U svakom slučaju, vjernici i pogotovo mladi bi trebali braniti to Crkveno neprocjenljivo blago i dalje ga širiti. Tradicionalna liturgijska forma Svete Mise je i već postala Misa mladih. Liberalno nastrojena nomenklatura u administrativnoj moći Crkve ovog vremena ne bi smjela gušiti ili ušutkavati glas mladih, koji ozbiljno zahtijevaju slavljenje Tradicionalne forme Mise, inače će izgubiti sav kredibilitet i pokazati se da prikazuju ideologiziran i rigorozan stav, bacajući kamenje po tim iskrenim i mladim ljudima s dubokom vjerom.
SS: Vi ste pozvali biskupa Fellaya iz bratstva Sv Pia X da „više ne odgađa svoje prihvaćanje“ da dovede bratstvo u punu kanonsku zajednicu s Rimom. Zašto vjerujete da je sada vrijeme? Može li bratstvo vjerovati Rimu u ovom trenutku, kada toliko mnogo drugih stvari u Crkvi je naizgled podložno nožu noviteta?
BAS: Što se više povećava opća doktrinalna i liturgijska zbunjenost, to više trebamo sveukupnu i ujedinjenu snagu svih dobrih sila unutar Crkve. To je prioritet u ovim vrlo kritičnim satima povijesti Crkve. Ovo je učinio i Sv. Atanazije kada je 362. godine sastavio sinodu zajedništva u Aleksandriji, u koju je pozvao čak i dobronamjerne i iskrene polu-Arijavce, da bi se borili zajedno protiv opće proširenog Arijanizma i heretičnog polu-Arijanizma. Neki radikalni protivnici Arianizma, kao npr. Lucifer, biskup iz Cagliarija, koji je bio prijatelj Svetom Atanaziju, koji je bio neustrašiv borac za istinitu vjeru i koji je patio u progonstvu, odbio je poziv Sv. Atanazija. Suprotno stavu Svetog Atanazija, Lucifer iz Cagliarija, nije prihvatio nijedno objašnjenje osim „homo-ousios (iste suštine)“ sa Nicejskog Sabora, te je htio „spasiti“ Crkvu svojom grupom koja se izolirala smatrajući sebe kao jedini „zdravi“ dio Crkve. Kada FSSPX primjenjuje princip „vjerovanja/nevjerovanja Rimu“, pokazuje time jedan vrlo ljudski stav i nedostatak nadnaravnog pogleda na Crkvu. Mi ne moramo vjerovati u konkretnog Papu i njegove suradnike, koji se mijenjaju više manje relativno brzo (čak je i vrijeme od 30-70 godina vrlo kratko nasuprot 2000 godina Crkve i nasuprot samog Boga). Poznati povjesničar Ludwig von Pastor, ekspert i pobožan autor knjige remek-djela 'Povijest Papa' je rekao: "Koliko god je različita osobnost Papa, uvijek je isti Petar kojega štujemo“. U katakombama možemo naći slijedeću sliku: lampa koja je u obliku broda; u brodu sjedi Gospodin koji kormilari oluji i valovima; Sveti Petar je na kormilu broda gdje natpis kaže: „Petar neće umrijeti“.
SS: Nedavno ste primijetili da je Masonski cilj korumpiranja morala da bi pobijedili Katoličku Crkvu ponovo relevantan. Trajna instrukcija Alta Vendita je napisana već prije više od sto godina. Jesu li oni postigli svoj izrečeni cilj? Jesu li se oni infiltrirali u Crkvu do najvišeg nivoa? Kako se možemo obraniti?
BAS: Izgleda da je vrlo poznata i povijesno dokazana trajna instrukcija od Alta Vendita iz 19.stoljeća postigla svoje izrečene ciljeve u velikoj većini. Ipak, masonerija, krajnji protivnik Krista i Njegove Crkve ne uzima u obzir ovu jednu istinu:„Vrata pakla neće nikada nadvladati Crkvu“. Masoni to ne uzimaju u obzir, zato jer ne vjeruju u riječi Krista. Svećenici, biskupi, čak i pape nisu sposobni uništiti Crkvu zato jer su u krajnjem smislu nemoćni pred licem Krista koji je uvijek glavni zapovjednik na brodu svoje Crkve. Mi se možemo naposljetku braniti i to vrlo efikasno sa duhovnim oružjem molitve, žrtve, posta, štovanjem Bezgrešnog Srca Marijinog i posebnih pobožnosti i prizivanja Svetih Anđela, u prvom redu Sv. Mihaela Arhanđela, često upotrebljavajući molitvu i opće istjerivanje protiv Sotone i zlih duhova, koju je sastavio Papa Leon XIII.
SS: Godine 2014, dali ste govor u kojemu ste rekli da mislite da će se dogoditi „unutarnji raskol u Crkvi onih koji su vjerni vjeri svog krštenja i integritetu katoličke vjere“. Ali također ste rekli da „mi imamo svu ljepotu božanske istine, božanske ljubavi i milosti u Crkvi. Nitko to ne može oduzeti, nikakva sinoda, ni biskup, čak ni Papa ne može oduzeti blago i ljepotu Katoličke vjere, Euharistijskog Isusa i Sakramenata. Nepromjenljiva doktrina, nepromjenjivi liturgijski principi i svetost života sadrži istinitu snagu Crkve.“ Je li taj raskol sada nad nama?Da li bi vjernici trebali biti zabrinuti zbog raskola ili bi se trebali usredotočiti, kako kažete, na lijepe stvari od Božanskog porijekla koje nitko ne može oduzeti? Kako bi katolik trebao proći kroz ovu oluju? Gdje bi trebali tražiti zaštitu?
BAS: Raskol unutar Crkve postoji već nekoliko desetljeća. Postao je više oštar i vidljiv u ovim danima nakon objave Papinske pobudnice Amoris Laetitia. Ne postoji formalni vanjski raskol ili šizma, nego unutarnji raskol između onih koji još uvijek održavaju integritet Katoličke i apostolske vjere i onih koji su već odbili tu vjeru glede nekih bitnih istina, kao npr. univerzalne i apsolutne nepobitnosti šeste Božje zapovijedi i nerazrješivosti braka, jedinstvenosti spasenja putem Krista i Njegove Crkve. Ti heretici nisu kanonički šizmatici, zato jer neki od njih zauzimaju moćne crkvene pozicije. Međutim oni nose herezu i šizmu u svojim dušama. Kada će budući Papa ili ekumenski sabor zahtijevati od njih, današnjih unutarnjih šizmatika, nedvosmislenu i integralnu profesiju (zakletvu) katoličke vjere, oni bi mogli sami sebe izbaciti i postati formalni šizmatici. Zaštitu u međuvremenu trebamo tražiti u Blaženoj Djevici Mariji, našoj Nebeskoj Majci, pobjednici nad svim herezama.
SS: Izgleda da je naša Blažena Majka ključ mnogočemu što nas tišti. Ona je bila uz Isusa u svakom trenutka, uključujući Njegovu muku i smrt na Križu. Je li ovaj trenutak, kada izgleda da se Crkva suobličuje s mukom Njezinog Mističnog zaručnika, također možda i vrijeme za obećani trijumf Bezgrešnog Srca? Kako bismo trebali moliti za Njezino zalaganje? Za što bi trebali moliti?
BAS: Mi trebamo moliti i širiti s novim žarom molitvu Svete Krunice, predanost Bezgrešnom Srcu i trebali bi opet staviti Isusa u Presvetoj Euharistiji u centar naših života i od liturgijskoga života Crkve. Crkva može biti autentično obnovljena samo s Marijom, Majkom Crkve, i s Euharistijom, temeljem i srcem Crkve.
Ss: Imate li kakve posljednje riječi ohrabrenja za vjernike?
BAS: U ovom vremenu izvanredne krize vjere unutar Crkve moramo biti još i više uvjereni i ponosni na integritet i ljepotu Katoličke vjere i Katoličke liturgije. Trebali bi biti ponosni na svetost i moćnost malenih u Crkvi, na skrivene svece našeg vremena, na skrivene žrtve duša svih položaja: pobožnih, neženja u svijetu, majka i očeva obitelji, mladih ljudi, pa čak i djece. Iz ovih blaga ljepote vjere, od liturgije i od duša žrtve, koji žive među nama, nitko nas ne može razdvojiti, čak niti progon ni smrt (Rim. 8,39). Bog je istina i mi služimo Njegovom divnom stvorenju, Crkvi, najvećoj i najboljoj kroz cjelovitu i nepokvarenu istinu. Ova naša vjernost će nas održati, uz Božju milost, slobodne i jake u očima Boga. Onako kako nas vidi Bog je jedino bitno. I reći ćemo: moja najveća čast nisu pohvale ovoga svijeta, niti Crkvene titule, nego da živim i umrem kao istinski Katolik.
