Budući da je tome tako, jasno je da Apostolska stolica ni na koji način ne može sudjelovati u njihovim skupštinama, i da katolicima nipošto nije dopušteno bilo podržavati bilo raditi za takve pothvate; jer ako tako čine, poduprijet će lažno kršćanstvo, posve strano jednoj Kristovoj Crkvi. Zar da trpimo – što bi doista bilo nepravedno – da istina, i to od Boga objavljena istina, postane predmetom kompromisa? Jer ovdje se radi o obrani objavljene istine. Isus Krist je poslao svoje Apostole u cijeli svijet kako bi proželi sve narode evanđeoskom vjerom; te da ne bi zapali u zabludu, unaprijed je htio da ih pouči Duh Sveti (Iv 16, 13): je li onda ovaj apostolski nauk posve iščeznuo ili ponekad bio zastrt u Crkvi čiji je vođa i branitelj sâm Bog? Ukoliko je naš Otkupitelj jasno rekao da se Njegovo Evanđelje treba nastaviti ne samo u apostolsko vrijeme nego i u budućim razdobljima, je li moguće da predmet vjerovanja tijekom vremena postane toliko nejasnim i nesigurnim da bi danas bilo potrebno pripuštati mišljenja koja su čak međusobno nespojiva? Kad bi to bila istina, morali bismo priznati da je silazak Duha Svetoga nad Apostole i trajno nastanjenje istoga toga Duha u Crkvi, pa i samo propovijedanje Isusa Krista prije nekoliko stoljeća izgubilo svu svoju učinkovitost i korist – a tvrditi tako što bilo bi bogohulno.
Međutim, jedinorođeni je Božji Sin, zapovjedivši svojim namjesnicima da naučavaju sve narode, obvezao sve ljude da povjeruju svemu što im je obznanjeno “svjedočanstvom koje Bog predodredi” (Dj 10, 41) te je potvrdio svoju zapovijed sljedećom odredbom: “Tko povjeruje i krsti se, spasit će se; a tko ne povjeruje, osudit će se” (Mk 16, 16).
Ove dvije Kristove zapovijedi koje se moraju izvršiti – jedna, naime, da naučavaju, a druga da vjeruju – nije moguće ni razumjeti ukoliko Crkva ne predlaže cjelovit i jednostavno razumljiv nauk, te ako tako naučavajući nije zaštićena od opasnosti zablude. U ovoj stvari zastranjuju također oni koji misle da je polog istine tako naporna tegoba i da zahtijeva tako dugo izučavanje i raspravu da je čovječji život jedva dostatan da ga pronađe i usvoji; kao da je premilostivi Bog govorio po prorocima i jedinorođenome Sinu samo zato da bi nekolicina, i to u poodmakloj dobi, mogla shvatiti što je On po njima objavio; a ne da bi usadio vjerski i ćudoredni nauk koji treba voditi čovjeka u svemu njegovu moralnome životu.
[Odlomak iz enciklike Mortalium animos pape Pija XI.]
