Svaki put kada se posvećuje nova Crkva sretan sam jer Bog ima novu kuću, a ljudi mjesto gdje mu se moliti. Ako je k tome mjesto na kojem se posvećuje crkva samo otužno predgrađe, tim bolje: usred zgradetina-spavaonica, gdje možda nema ni jednog trga za susret, crkva postaje otokom čovječnosti i nade u moru stvarnog i egzistencijalnog sivila.
Među najtužnijim predgrađima jesu Rimska predgrađa i u „Roma sette“, dodatku dnevnika „Avvenire“ pročitao sam da će se u Ponte di Nona uskoro posvetiti jedna crkva na čast svete Terezije iz Kalkute. Mislio sam: baš lijepo!
Potom sam, nažalost, vidio fotografiju!
Ova nova crkva, moram reći, nije ružna. Ona je grozna. A onda sam se upitao: zašto? Hoću reći: zašto jedna tako grozna crkva? I zašto su nove crkve sve tako neizbježno grozne? Što smo loše učinili mi današnji katolici da zavrjeđujemo crkve koje nas doslovno straše? Koju krivnju moramo okajati?
Volio bih to pitati biskupe i odgovorne u biskupiji koji se brinu o ovim stvarima. Ovdje ne mogu objaviti fotografije, ali vas molim da to odete pogledati na internetu.
Ako potražite novu crkvu posvećenu svetoj Tereziji iz Kalkute, u Ponte di Nona u Rimu (via Guido Fiorini 12), odmah ćete je pronaći. Nažalost.
Želimo li govoriti o unutrašnjosti? Jedna velika praznina. Potresne hladnoće. Mislim da odlagalište hladnjaka, za usporedbu, pruža veću toplinu.
Sada se vratimo pitanju od maloprije: zašto? Zašto crkve našega vremena moraju biti tako grozne? Zašto smo osuđeni na krajnju ružnoću, bez nade? Zar arhitekti kojima se poslovi povjeravaju ne znaju drugo nego povlačiti prave crte kao da je riječ o projektu supermarketa? Zar posve ignoriraju potrebu za skrušenošću i duhovnom sabranosti? Zar nemaju ni mrvicu osjećaja za sveto? No ponajprije zašto se naše biskupije obraćaju baš tim arhitektima za koje se čini da posve ignoriraju život Crkve? Zašto, da otvoreno kažemo, naši biskupi daju projektiranje crkava onima koji posve očito mrze Crkvu? Je li moguće da nema više nijednog arhitekta koji ima mrvicu milosrđa za vjernike i mrvicu ljubavi za našega Gospodina?
Dok ovo pišem, na um mi pada mogući odgovor. Možda je sve hladni proračun. Budući da su liturgije u ovim našim crkvama ovog našega vremena često grozne, onda gospoda biskupi misle: za grozne liturgije potrebne su grozne crkve, to je pitanje dosljednosti.
Za šlampave liturgije s tamburanjem i očajnim pjevanjem, sa zvučnicima od kojih ti pucaju bubnjići, s neuštimanim zborovima, svećenicima koji misle da vode šou za talente i vjernicima koji se ponašaju kao da su u trgovinskom centru, ispravno je staviti na raspolaganje odgovarajuće crkve.
Ne znam je li ovo promišljanje – koje je ipak jedna pretpostavka – nadahnuto pedagoškom nakanom, ali mislim da nije. Možda je nakana samo kažnjavanje.
Evo odgovora koji mi se nameće. A da nismo opet pred starim kompleksom manje vrijednosti koji je zahvatio mnoge od naših pastira? Možda jednostavno daju grditi ove crkve koje izgledaju kao magazini jer naši pastiri misle tako da su „moderni“? Vjerojatno ih i oni drže groznima, ali da se ne pokažu zaostalima i pregaženima od vremena i oni kažu da su lijepe, stvarajući tako strašni i beskrajni nesporazum zbog kojega arhitekti stvaraju sve groznije projekte, a biskupi govore da su svaki put sve ljepši.
Problem je da smo krajnje žrtve mi jadni vjernici, prisiljeni dolaziti u bogomolje iz kojih bismo, da nisu službeno posvećene, zacijelo bježali koliko su odbojne. Dođe mi da se nasmiješim, gorko nasmiješim, misleći kako se, mi ljudi današnjice, koji smo kadri stvarati samo grozne i ledene crkve, rado razmećemo izrazom „mračna stoljeća“ govoreći o srednjem vijeku, kada su naši predci gradili prekrasne katedrale koje su kadre navesti na razmišljanje o vjeri čak i najgore ateiste. Ako su to bila „mračna stoljeća“, a što su onda naša? Jedna je stvar sigurna: nove crkve, za razliku od srednjovjekovnih katedrala, uspijevaju navesti na ateističke misli čak i najpobožnije katolike. Ne znam je li vam se to dogodilo, ali u novim crkvama, u ovim groznim okruženjima koja ne izgledaju kao Božje kuće, nego mjesta kazne i propasti, doslovno se ne zna kamo gledati. Budući da nemaju dušu, nemaju ni središte. Kako bi pronašao svetohranište, posjetitelj se mora dobro potruditi i možda ga na kraju ne će ni pronaći. Nema ničega što pogled i duh vodi prema srcu crkve. Sve se čini osmišljeno prije da u čovjeku stvori rastresenost i pomutnju. Sve se čini osmišljeno i isplanirano kako između prostora vani, prostora svakidašnjice, i prostora unutra, prostora koji bi trebao biti sakralan, svet, ne bude nikakve razlike. Ružnoća vani, ružnoća unutra. Anonimnost vani, anonimnost unutra. Banalnost vani, banalnost unutra.
Sada dobro znam da dobri Bog ne pravi probleme i prebiva među nama svagdje. Ali zašto mu mi ne znamo na prikladniji način iskazati čast? Zašto sve činimo da ga loše primimo? Zašto mu naši pastiri uporno traže tako grozne kuće, tako neugodne, tako hladne, gotovo da, umjesto da ga pozivaju da uđe, kao da ga žele istjerati van?
Već čujem odgovor: ti si stari konzervativčina i držiš ružnim sve što je moderno, a lijepim samo ono što je staro!
A ne, dragi moji. Bit će da sam stari konzervativčina, ali držim ružnim ono što je objektivno ružno i uzimam sebi za pravo to glasno izreći. I možda, kad bi nas bilo više koji to glasno govore, nešto bi se moglo promijeniti.
Od Platona do svetog Tome, ljepota je atribut istine i dakle i Boga. Mi naprotiv naučavamo ružnoću. Zašto? Je li to samo glupost? Samo šlamperaj? Ne, nedvojbeno ima tu i nešto više. Uronjeni u misao koja ćuti mržnju za samu misao istine i drži nepostojećim stvarno dobro, ne možemo drukčije nego predati se ružnoći. To je fatalno. Ali da se to događa sa žigom pastira, to me iznimno žalosti.
Ako je istina, kako napisa Dostojevski, da će ljepota spasiti svijet, sve mi se čini da se mi trebamo držati osuđenima na propast.
Tekst: Aldo Maria Valli
