Dijete Isus u jaslicama ne pokazuje izvana ono što jest, jer izgleda kao svako drugo dijete. Ipak, u ovom času On kao Bog, kao Vječna Riječ, promatra duše koje se pojavljuju pred Njim. Ovo dijete koje počinje rasti je onaj koji je vječan i čija Božanska narav ne pozna promjene. Rođen u vremenu, a prije svakog vremena je. On, pred kojega dolaze pastiri i koji je stvorio sve.
Da otkupi ljude, morala je druga Božanska osoba da dođe na svijet, da se rodi i postane čovjek. Ljudsku narav koju je uzela druga Božanska osoba bilo je sredstvo da nas učini dionicima svoje Božanske naravi.
Crkva nam sa zanosom služeći se riječima svetog Pavla govori o ovom "dolasku" Boga među nas. "Pokazala se milost Boga Spasitelja našega svim ljudima" (Tit II,11), "Pokazala se dobrota i čovjekoljublje Spasitelja našega Boga." (Tit II, 11)
Sveti Ivan to ovako opisuje:"Što bijaše iz početka, što čusmo, što vidjesmo očima svojima, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi života; i život se javi i vidjesmo i svjedočimo i javljamo vam život vječni, koji bijaše kod Oca i javi se nama. Što vidjesmo i čusmo, javljamo i vama da radost vaša bude savršena." (I.Iv I,1-4)
Kolika je radost gledati Boga koji se nalazi među nama, pod koprenom bijedne, siromašne, ponizne ljudske naravi pd kojom ga mi možemo vidjeti i doticati. Privlači nas djetinja pojava pod kojom nam se Bog objavljuje. Dijete Bog nam govori da ne tražimo u njemu Boga po zaključcima iz filozofije nizi ikakve znanosti jer dolazi nama kao siromašno, neugledno dijete koje će dati svoj život do kraja za nas. On je "sjaj slave Oca vječnoga i živa slika bivstva Njegova." (Heb 1,3)
Bog nam je postao vidljiv iz razloga da nas poučava. "Ovo je ljubljeni moj Sin, Njega slušajte!" (Mat XVII, 5), a Isus govori "Moja nauka nije moja, nego Onoga koji me poslao". (Iv. VII, 16)
Zatim postavlja nam se kao uzor koji trebamo nasljedovati. Trebamo samo pratiti ovo dijete,
promatrati ga kako živi među nama i po Njemu ćemo prepoznati kakvi i mi trebamo biti pred Bogom kao prava djeca Božja. "Jer ja svagda činim, što je Njemu drago." (Iv, VIII, 29)
Po čovječjoj naravi koju Bog uzima od nas, postaje On sposoban da trpi. Čovjek je bijedan stvor koji nije mogao dati zadovoljštinu za uvredu koja je bila neizmjerna, a s druge strane božanstvo nije moglo trpjeti, a bez toga se ne može zadovoljiti. Bog nam može udijeliti svoj život samo, ako grijeh bude izbrisan. Grijeh se ne može izbrisati tek jednom odlukom vječne Mudrosti, već mora da se da pravedna zadovoljština.
Gdje je riješenje? Utjelovljenje nam je odgovor na to.
Gledajte dijete iz Betlehema. Riječ koja je tijelom postala. Čovječja narav će trpjeti i dati zadovoljštinu. Ova će trpljenja i zadovoljštine pripasti Riječi kao božanskoj osobi i po tome će dobiti neizmjernu vrijednost. Ta će vrijednost biti dovoljna da otkupi ljude, da zadovolji za grijehe i da učini da milost oplodi duše poput brze i bujne rijeke.
O divne izmjene!
Riječ traži čovječju narav, da pomoću nje trpi, zaslužuje, zadovolji i da nas napuni milostima. Tijelo je bilo uzrokom da se čovjek odmetnuo od Boga (padom Adama i Eve koji su povjerovali da će postati slični Bogu, raspoznajući dobro od zla. Zato su izgubili prijateljstvo Božje za sebe i svoje potomstvo), a Bog postajući tijelo oslobađa čovjeka.
Tijelo koje uzima Riječ Božja, ima da postane za svako tijelo sredstvom spasenja. O divne izmjene!
Bez sumnje je svakom jasno da treba čekati na žrtvu Kalvarije da zadovoljština bude potpuna. Ali Krist je od prvog časa svog Utjelovljenja prihvatio da izvrši Božju volju i da se prikazuje kao žrtva za rod ljudski (Hebr. X,10)
U štalici On započinje svoju muku kojoj je vrhunac na Golgoti. Štalica je prva postaja no sadrži sve ostale. Krist nas izmiruje s Bogom po svojoj ljudskoj naravi, a tu nam je narav upravo pokazao u Betlehemu.
Kasnije će Crkva uzdignuti u svojoj slavi pobjednika nad grijehom i smrti, ali sada Krist zna samo za poniženje i slabost.
Zastanimo i pogledajmo Sina Božjega koji nam daje primjer divne poslušnosti kao ustuk našem neposluhu. Dječjom jednostavnošću predaje se u ruke svojih roditelja, dopušta da ga dotiču, uzimlju i nose kamo hoće. Čitavo njegovo djetinjstvo, sva njegova maldost sažeta je u ovim riječima Evanđelja:"I bijaše im poslušan." (Lk II, 51)
Krist kroti i naše pohote. "Jer sve što je na svijetu, požuda je tijela i požuda očiju i oholost života." (I.Iv, II, 16). Sve ono što gledamo, pa nas začarava, zasljepljuje i zavodi. To je tašta želja za prolaznim malenkostima koje pretpostavljamo Bogu. Riječ je doista postala tijelom, ali se je rodila u siromaštvu i odricanju. "Premda je bio bogat , radi vas je postao siromašan." (II. Kor, VIII, 9)
Kralj vjekova (I.Tim 1, 17) je samo jednom riječju iz ništa stvorio cijeli svijet. Nije rođen u kraljevskoj palači. Majka njegova nije našla mjesta ni u gostionici i morala je da se sakrije u špilju jer je Sin Božji htio da se rodi u golotinji i da spava na slami.
Jeruzalem- bazilika Isusovog rođenja, ispod zvijezde se nalazi špilja u kojoj se Isus rodio
Promatramo li vjerom dijetića Isusa opazit ćemo u njemu božanski uzor svih kreposti. Ako znamo prisluhnuti srcem što nam govori, naučit ćemo mnogo toga....
Lijepo nam govori i sveti Grgur tumačeči Božično evanđelje:"Božanstvo se zaodijeva našom umrlom puti i u isto vrijeme dok se Bog spušta do života čovječjeg, čovjek se uzdiže do nebeskih stvari."
Priredio N.B.
