Glavna zadaća i moć svećenikova jest izvršavati ovo božansko čudo: svetu Misu, Euharistiju.
O tome Crkva uči u sljedećoj dogmi:
Snagu prinošenja svete Misne Žrtve imaju samo svećenici. De fide.
Budući da Crkva vidi bitnu funkciju svećenika upravo u služenju svete Mise, a reformatori su naprotiv ministerijalnom svećeništvu suprotstavljali opće svećeništvo ( to znači: svi mogu isto), Tridentski je sabor ponovio vjeru koji je potvrdio već 4.lateranski sabor da je samo svećenik djelitelj Euharistije.
Jer samo je apostolima Krist rekao: Ovo činite meni na spomen. Toliko je Crkva u to uvjerena da upravo u ovim riječima vidi ustanovu svećeničkog reda.
Pavao naziva svećenike: „sluge Kristove i upravitelji Božjih tajni.“
Stoga u Svetom pismu sve govori protiv toga da se zajednica može shvatiti kao upraviteljica svetih tajni.
Svi vjernici koji su u stanju milosti mogu spasonosno primiti sakrament svete Euharistije. De fide.
Za svetu Pričest Crkva je uvijek zahtijevala stanje milosti. Tridentski sabor za stanje smrtnoga grijeha zahtijeva ispovijed i zabranjuje pristupanje pričesti osim u stanju krajnje nužde, nakon savršenog pokajanja.
Stanje milosti, čistoća duše pokazuje se jako lijepo kod Prve svete Pričesti djece. Njih se vjeronaukom i prvom ispovijedi pripravlja za svetu Pričest i vodi ih se na svečan način k pričesnoj klupi.
