Kardinal Walter Brandmüller: „Bratska opomena Pape ponajprije u camera caritatis“
(Rim) Stvari postaju ozbiljne glede „bratske opomene“ pape Franje. Pouzdan znak da je i najbližem Papinu okruženju postala jasna ozbiljnost situacije jest članak Andree Torniellija na Vatican Insideru.
„Eventualna bratska opomena Pape mora se dogoditi ponajprije u camera caritatis.“ Ovim riječima Tornielli citira kardinala Waltera Brandmüllera, jednoga od četvorice potpisnika „dubia“ (dvojbi) u spornoj posinodskoj pobudnici Amoris laetitia. Tornielli je za pontifikata pape Franje uznapredovao do Papinog dvorskog vatikanista. U svako doba ima pristup u Svetu Martu, savjetuju Franju u pitanjima medija i služi Papi kao glasnogovornik kako bi izrekao što se službeno ne može reći.
I za ovaj članak stoga vrijedi pretpostavka da on prenosi Papino mišljenje i interese. On ide ponajprije za tim da podijeli četvoricu potpisnika „dubia“. To je tanak led na koji se kardinal Brandmüller ne da navući.
Povod je bio intervju kardinala Raymonda Lea Burkea koji je kratko prije Božića u javnost iznio vremenski plan za „formalnu opomenu“ Pape od kardinalskoga kolegija i naveo da bi se to moglo dogoditi nakon Tri kralja.
Kako i već bergoljovac Luis Badilla Morales, nekadašnji Allendeov ministar u Čileu koji radi za pregled vijesti Il Sismografo vatikanskog Državnog tajništva, i Tornielli se hvata slamke da „bratska opomena“ nije predviđena u crkvenome pravu. Kardinal se Burke kod nagovještaja takve opomene ne poziva na presedane u crkvenoj povijesti kojih je više, nego na same apostolske prvake. Apostol narodā Pavao apostola je Petra bratski ukorio.
Tornielli doduše poduzima samo neuvjerljiv pokušaj da „opomenu“ odbaci na taj način. Posvema je svjestan i on i Papino okružje koliko je ozbiljna situacija. Stoga Tornielli govori o „jednoj vrsti ultimatuma“ koji je kardinal Burke izrekao svojom izjavom. „Ultimatum“ se tiče koliko upornoga toliko i nerazumljivoga Papinog odbijanja odgovoriti na pet dubia četvorice uglednih kardinala Brandmüllera, Burkea, Caffarre i Meisnera.
U Vatikanu, čini se, zbilja ne znaju što činiti. Papa Franjo koji se sam tako odlučno doveo u ovaj ćorsokak, čini se da više ne zna kako izići iz ove situacije. Njegov verbalno uvjerljivi entourage bio mu je, otkada je se sukob počeo zaoštravati, više na štetu, nego na korist. Umjesto da traži razgovor, njegovo okružje je arogantno željelo eskalaciju preko pogrđivanja i provokacija.
Potpisnici dubia nisu željeli Papu javno osramotiti
Da u Svetoj Marti znaju da su u bezizlaznoj situaciji, pojašnjava Torniellijev članak i naglašavanje ukora u „camera caritatis“: dakle, ako već opomena, onda barem bez znanja javnosti. Glede toga Papini suradnici i poglavito papa Franjo ne bi trebali brinuti. Četiri potpisnika „dvojbi“ ne žele Papu osramotiti . Žele i nadaju se da će Papa učiniti ono na što je pozvan: utvrđivati braću u vjeri i jasno kazati što Crkva naučava. Dvojbe su formulirane samo zbog toga jer su se Papini suradnici u protekle tri godine ponašali kao odvjetnici sumnjive kvalitete, a on ih u tome nije sprječavao. S Amoris laetitia ovaj fiškalski mentalitet koji radi s fusnotama daje svoj potpis.
Otada cijelo pitanje ima posve novu dimenziju. Svojim potpisom unio je u Crkvu podjele i pomutnju. U posljednjih je skoro osam mjeseci više puta opomenut. Franji se apeliralo da pojasni dvojbene formulacije u pobudnici Amoris laetitia. Njegovim odbijanjem izložio se sumnji koja se nameće da on svjesno ne želi potvrditi crkveni nauk, nego ga želi zamijeniti nekim drugim naukom. Ovoj sumnji mogao se oteti na lak način i da se ne izlaže pogibelji gubljenja ugleda, a to je da potvrdi stalni crkvenu nauk.
Protiv toga se ipak nešto u njemu buni i to toliko jako da on radije dopušta razvoj ove vrlo upitne situacije koja u sebi skriva opasnost da se naškodi Petrovoj službi i ugledu Crkve, ako ne i da se Crkva dovede u stanje fatalne shizme. Odgovorno djelovanje izgleda posve drukčije. A da Franjo sam nije onaj „pelagijanac“, dakle ono što je on svojim stvarnim ili imaginarnim protivnicima tako često predbacivao?
Opuštenost usuprot nervozi
Kardinal Brandmüller odgovorio je na Torniellijeva pitanja s najvećom opuštenošću. Ništa se ne može osjećati od nervoze koja vlada na protivničkoj strani. Njemački crkveni povjesničar podsjetio je na to da kardinal Burke „nije rekao da eventualna bratska opomena – kako se navodi u Poslanici Galaćanima 2,11-14 – mora uslijediti javno“. Bratski ukor mora se najprije dogoditi „in camera caritatis“, rekao je kardinal Brandmüller.
Tornielli iz ovih izjava čupa ono što želi čuti: „Brandmüller daje do znanja da Burke u intervjuima nakon objave dubia nije govorio kao 'glasnogovornik' četvorice kardinala potpisnika.“ Jedno tumačenje koje izriče mnogo od onog očaja koji vlada u Svetoj Marti.
Kardinal Brandmüller potvrdio je štoviše suprotnost od toga:
„Mi kardinali očekujemo odgovor na dubia jer izostanak odgovora mogao bi se u širokim krugovima Crkve promatrati kao odbijanje da se na jasan i izričit način potvrdi definirani nauk.“
Samo tri dana ranije kardinal je Brandmüller 23. prosinca rekao je za Spiegel:
„Tko stalni preljub i primanje svete Pričesti drži spojivima, on je heretik i potiče shizmu.“
To vrijedi i samo za jedan pojedinačni slučaj. Upravo ovo rješenje od slučaja do slučaja papa Franjo pokušava uvesti pobudnicom Amoris laetitia kako neki od njegovih najbližih suradnika potvrđuju u izjavama i dokumentima.
Četiri kardinala otkrila su veliki deficit
Ove dvije izjave kardinala Brandmüllera obilježene su takvom dramatičnom jasnoćom i strogošću koja čovjeka uplaši. One pojašnjavaju što je u igri. Ako Papa odbije odgovoriti ili ako da heterodoksan odgovor, optužba „biti heretik“ i „poticati shizmu“ odnosila bi se na njega. Sa svim posljedicama.
Pojedinosti su nepoznate, ali čini se da papa Franjo u proteklim tjednima ni sam nije isključio mogućnost iznenadnog odreknuća kako bi mogao izaći iz ćorsokaka koji je sam sklepao. Povjesničar Roberto de Mattei natuknuo je da takav događaj koji bi zacijelo uzvitlao prašinu, u 2017. godini ne bi bio nemoguć.
Kako god da završi ovaj bolni sukob: ostat će iritirajući upitnik kako to može biti da se jedan papa time resi da odbija odgovoriti na upit kojim se traži da navješćuje i potvrdi važeći crkveni nauk. Četvorici potpisnika dvojbi (dubia) treba zahvaliti da su iznijeli na vidjelo ovaj nepodnošljivi deficit. Papinski deficit koji je s pogledom na crkvenu povijest nerazumljiv i zabrinjavajući.
Tekst: Giuseppe Nardi
