1451-1492: Bula "Exsurge Domine", 15. lipnja 1520.
Martin Luther, čijih je 95 teza je naišlo na veliki odjek, u Rimu je 1517. godine bio optužen i pozvan da se opravda. Malo nakon toga papa Leon X. je povjerio kardinalu Cajetanu de Vio zadaću da skloni Luthera na opoziv. Do sporazuma nije došlo niti na sastanku u Augsburgu u listopadu 1518. godine, niti na raspravama između Ivana Ecka, najznačajnijeg branitelja katoličanstva, i reformatora Luthera, održanima u Karlstadtu u lipnju-srpnju 1519. Postupak protiv Luthera je otvoren nakon što je Ivan Eck bio opozvan u Rim (siječanj-travanja 1520).
Luther nije želio napustiti svoje učenje. Javno je 1520. godine spalio bulu "Exsurge Domine". Izopćen je 1521. godine bulom "Decet Romanum Pontificem".
Zablude koje su osuđene od Rimske katoličke crkve ( među njima jedna od zabluda je i Pričest pod obje prilike koju danas imamo u Novoj Misi. Nekada u ranoj povijesti je to bilo međutim ukinulo se iz teških i ozbiljnih razloga. Vjerovalo se da je u Hostiji samo Tijelo, a u vinu samo Krv što je Tridentski sabor opovrgnuo i izrekao da je i u jednoj i u drugoj prilici oboje. Na drugom Vatikanskom koncilu je uvedeno u Misu nakon što je proglašeno od strane najopsežnijeg sabora u povijesti crkve da se radi o zabludi M. Luthera. Protestanti ne vjeruju da se pod svetom Misom stvarno događa transupstinancija-pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Gospodina. Također povezano s tim klanjanje pred Presvetim smatraju idolatrijom) su slijedeće:
Zablude Martina Luthera
1. Krivovjerno je, ali uobičajeno, mišljenje da sakramenti Novog Zakona daju milost opravdanja onima koji ne postavljaju zapreku. 1451
2. Nijekati da poslije krštenja kod djeteta ostaje grijeh, znači gaziti zajedno Pavla i Krista. 1452
3. Žarište grijeha, makar i ne bilo učinjenog grijeha, sprječava dušu koja izlazi iz tijela da uđe u nebo. 1453
4. Nesavršena ljubav umirućeg nosi nužno sa sobom veliki strah, koji je sam po sebi dovoljan za podnošenje kazne čistilišta, i sprječava ulazak u kraljevstvo. 1454
5. Da (sakrament) pokore ima tri dijela: pokajanje, ispovijed i zadovoljštinu nije utemeljeno na Svetom pismu niti na starim svetim kršćanskim učiteljima . 1455
6. Pokajanje koje se sastoji od ispitivanja, utvrđivanja i odbacivanja grijeha, kojim netko razmišlja o svojim godinama u gorčini svoje duše [usp. Iz 38,15], odmjeravajući težinu, množinu, i odvratnost grijeha, gubitak vječnog blaženstva i stjecanje vječne osude, takvo pokajanje čini licemjera, što više grješnika. 1456
7. Vrlo je istinita poslovica i bolja od svih do sada iznesenih učenja o skrušenosti: 'Najveća pokora je ubuduće ne činiti (grijehe); najbolja pak pokora je novi život.1457
8. Nemoj ni na koji način pokušati ispovijedati lake grijehe, ali niti sve smrtne, jer je nemoguće da bi spoznao sve (svoje) smrtne (grijehe). Zbog toga su se u prvotnoj Crkvi ispovijedali samo javni smrtni (grijesi) . 1458
9. Kada želimo sve potpuno ispovijedati, ne činimo ništa drugo, nego samo želimo da Božjem milosrđu ne ostane ništa za praštanje. 1459
10. Grijesi nisu nikome oprošteni tko ne vjeruje da (mu) se oni kod svećenikovog odrješenja opraštaju; štoviše, grijeh ostaje ako se ne vjeruje daje oprošten. Nije naime dovoljno oproštenje grijeha i darivanje milosti, nego je potrebno i vjerovati da su (oni) oprošteni. 1460
11. Ni na koji način ne smiješ vjerovati da su ti (grijesi) oprošteni radi tvoje skrušenosti, nego radi Kristove riječi: "Što god odriješiš" itd. [Mt 16,19]. Zbog toga kažem, vjeruj, ako dobiješ odrješenje svećenika, a jače vjeruj da si odriješen, pa ćeš zaista biti odriješen, štogod bilo sa skrušenošću. 1461
12. Ako bi, što je nemoguće, bio ispovjeđen onaj koji ne bi bio skrušen, ili ako bi svećenik odriješio u šali, a ne za ozbiljno, kada bi (takav) vjerovao daje odriješen, on bi najistinitije bio odriješen. 1462
13.U sakramentu pokore i oproštenju grijeha papa i biskup ne čine više nego li najniži svećenik; štoviše, gdje nema svećenika, isto toliko bi činio bilo koji kršćanin, pa bio on i žena ili dječak . 1463
14. Nitko ne mora svećeniku odgovoriti da se kaje, niti svećenik smije to ispitivati. 1464
15. U velikoj su zabludi oni, koji pristupaju sakramentu euharistije oslanjajući se na to da su ispovjeđeni, da si nisu svjesni nikakvog smrtnog grijeha, da su se prije toga molili i pripremili se; svi takvi jedu i piju sebi osudu. Ali ako vjeruju i pouzdaju se da će tamo zadobiti milost, sama ih ta vjera čini čistima i dostojnima. 1465
16. Čini se prikladnim da Crkva na općem saboru odredi da se i laici trebaju pričešćivati pod obje prilike; Česi koji se pričešćuju pod obje prilike nisu krivovjernici nego odcijepljeni. 1466
17. Riznica Crkve iz koje papa dijeli oproste nisu zasluge Krista i svetaca. 1467
18. Oprosti su pobožna varka za vjernike i izostavljanje dobrih djela; oni (oprosti) spadaju među ono što je dozvoljeno, a ne među ono što koristi [usp. 1 Kor 6,12; 10.23]. 1468
19. Oprosti onima koji ih zaista steknu ne vrijede za oproštenje pred Božjom pravdom zaslužene kazne za učinjene grijehe. 1469
20. U zabludi su oni koji vjeruju da su oprosti spasonosni i korisni za duhovni plod (rast). 1470
21. Oprosti su potrebni samo za javne grijehe, i zapravo se podjeljuju samo tvrdokornima i nestrpljivima. 1471
22. Oprosti nisu niti potrebni niti korisni za šest vrsta ljudi: tj. za mrtve ili umiruće, za bolesnike, za opravdano spriječene, za one koji nisu počinili teške grijehe, za one koji su počinili teške grijehe ali ne javne, za one koji čine bolje. 1472
23. Izopćenja su samo vanjske kazne i ne lišavaju čovjeka zajedničkih duhovnih molitava Crkve . 1473
24. Kršćane treba poučavati da izopćenje više vole nego li ga se boje. 1474
25. Rimski prvosvećenik, Petrov nasljednik, nije Kristov zamjenik nad svim Crkvama čitavog svijeta, koje je sam Krist osnovao u blaženom Petru. 1475
26. Kristova riječ Petru: "Štogod razriješiš na zemlji" itd. [Mt 16,19] odnosi se samo i vezana je samo na Petra. 1476
27. Sigurno je, da u ovlast Crkve ili pape uopće ne spada određivanje članaka vjere, štoviše, niti zakona morala ili dobrih djela . 1477
28. Kada bi papa s velikim dijelom Crkve mislio ovako ili onako, ne bi pogriješio; misliti drugačije još uvijek nije grijeh niti krivovjerje, posebno kod stvari koje nisu potrebne za spasenje, sve dok opći sabor jedno ne odbaci a drugo ne potvrdi. 1478
29. Otvoren nam je put umanjiti autoritet sabora, i slobodno protusloviti njegovim činima, i prosuđivati njegove odluke i pouzdano ispovijedati sve što (nam) se čini istinitim, bilo to potvrđeno ili odbačeno od bilo kojeg sabora. 1479
30. Neki članci Ivana Husa, koji su osuđeni na saboru u Konstanzu, jesu posve kršćanski, istiniti i evanđeoski, njih ne može osuditi niti opća Crkva. 1480
31. Pravednik griješi u svakom dobrom djelu. 1481
32. Dobro djelo učinjeno na najbolji načinje laki grijeh. 1482
33. Spaljivanje krivovjernika je protivno volji Duha. 1483
34. Boriti se protiv Turaka znači protiviti se Bogu koji preko njih (Turaka) kažnjava naše zle čine. 1484
35. Zbog vrlo skrovite mane oholosti nitko nije siguran da stalno ne griješi smrtno. 1485
36. Slobodna volja je poslije grijeha samo ime; dok (ona) radi (prema) onome stoje u njoj, smrtno griješi. 1486
37. Čistilište se ne može dokazati iz svetih Spisa koji su u kanonu. 1487
38. Duše u čistilištu nisu sigurne za svoje spasenje, barem ne sve; niti je dokazano ikakvim razlozima ili Pismom, da se one nalaze izvan stanja stjecanja ili povećavanja ljubavi. 1488
39.Duše u čistilištu stalno griješe, dokle god traže spokoj i dok se boje kazni. 1489
40. Duše oslobođene iz čistilišta uz molitvenu pomoć imaju manje nego li bi imale da su same dale zadovoljštinu. 1490
41. Crkveni prelati i knezovi ne bi učinili (ništa) loše, kad bi uništili sve prosjačke torbe. 1491
42. [Ocjena :] Sve i pojedine gore spomenute članke odnosno zablude osuđujemo, odbacujemo i u potpunosti odbacujemo , kao stoje već rečeno, kao krivovjerne, sablažnjive, krive i kao one koje vrijeđaju pobožne uši, ili kao zavodljive za duše jednostavnih, i kao suprotstavljene katoličkoj istini. 1492
*napomena
Pobijeno je 95 teza M. Luthera. Ovo su teze koje se nalaze u novom prijevodu Denzingera (Denzinger- Hünermann). Vjerujem da ih ima i više u Denzinger- Schonmetzer koji je na latinskom i nemam uvid u njega.
Zablude Martina Luthera
1. Krivovjerno je, ali uobičajeno, mišljenje da sakramenti Novog Zakona daju milost opravdanja onima koji ne postavljaju zapreku. 1451
2. Nijekati da poslije krštenja kod djeteta ostaje grijeh, znači gaziti zajedno Pavla i Krista. 1452
3. Žarište grijeha, makar i ne bilo učinjenog grijeha, sprječava dušu koja izlazi iz tijela da uđe u nebo. 1453
4. Nesavršena ljubav umirućeg nosi nužno sa sobom veliki strah, koji je sam po sebi dovoljan za podnošenje kazne čistilišta, i sprječava ulazak u kraljevstvo. 1454
5. Da (sakrament) pokore ima tri dijela: pokajanje, ispovijed i zadovoljštinu nije utemeljeno na Svetom pismu niti na starim svetim kršćanskim učiteljima . 1455
6. Pokajanje koje se sastoji od ispitivanja, utvrđivanja i odbacivanja grijeha, kojim netko razmišlja o svojim godinama u gorčini svoje duše [usp. Iz 38,15], odmjeravajući težinu, množinu, i odvratnost grijeha, gubitak vječnog blaženstva i stjecanje vječne osude, takvo pokajanje čini licemjera, što više grješnika. 1456
7. Vrlo je istinita poslovica i bolja od svih do sada iznesenih učenja o skrušenosti: 'Najveća pokora je ubuduće ne činiti (grijehe); najbolja pak pokora je novi život.1457
8. Nemoj ni na koji način pokušati ispovijedati lake grijehe, ali niti sve smrtne, jer je nemoguće da bi spoznao sve (svoje) smrtne (grijehe). Zbog toga su se u prvotnoj Crkvi ispovijedali samo javni smrtni (grijesi) . 1458
9. Kada želimo sve potpuno ispovijedati, ne činimo ništa drugo, nego samo želimo da Božjem milosrđu ne ostane ništa za praštanje. 1459
10. Grijesi nisu nikome oprošteni tko ne vjeruje da (mu) se oni kod svećenikovog odrješenja opraštaju; štoviše, grijeh ostaje ako se ne vjeruje daje oprošten. Nije naime dovoljno oproštenje grijeha i darivanje milosti, nego je potrebno i vjerovati da su (oni) oprošteni. 1460
11. Ni na koji način ne smiješ vjerovati da su ti (grijesi) oprošteni radi tvoje skrušenosti, nego radi Kristove riječi: "Što god odriješiš" itd. [Mt 16,19]. Zbog toga kažem, vjeruj, ako dobiješ odrješenje svećenika, a jače vjeruj da si odriješen, pa ćeš zaista biti odriješen, štogod bilo sa skrušenošću. 1461
12. Ako bi, što je nemoguće, bio ispovjeđen onaj koji ne bi bio skrušen, ili ako bi svećenik odriješio u šali, a ne za ozbiljno, kada bi (takav) vjerovao daje odriješen, on bi najistinitije bio odriješen. 1462
13.U sakramentu pokore i oproštenju grijeha papa i biskup ne čine više nego li najniži svećenik; štoviše, gdje nema svećenika, isto toliko bi činio bilo koji kršćanin, pa bio on i žena ili dječak . 1463
14. Nitko ne mora svećeniku odgovoriti da se kaje, niti svećenik smije to ispitivati. 1464
15. U velikoj su zabludi oni, koji pristupaju sakramentu euharistije oslanjajući se na to da su ispovjeđeni, da si nisu svjesni nikakvog smrtnog grijeha, da su se prije toga molili i pripremili se; svi takvi jedu i piju sebi osudu. Ali ako vjeruju i pouzdaju se da će tamo zadobiti milost, sama ih ta vjera čini čistima i dostojnima. 1465
16. Čini se prikladnim da Crkva na općem saboru odredi da se i laici trebaju pričešćivati pod obje prilike; Česi koji se pričešćuju pod obje prilike nisu krivovjernici nego odcijepljeni. 1466
17. Riznica Crkve iz koje papa dijeli oproste nisu zasluge Krista i svetaca. 1467
18. Oprosti su pobožna varka za vjernike i izostavljanje dobrih djela; oni (oprosti) spadaju među ono što je dozvoljeno, a ne među ono što koristi [usp. 1 Kor 6,12; 10.23]. 1468
19. Oprosti onima koji ih zaista steknu ne vrijede za oproštenje pred Božjom pravdom zaslužene kazne za učinjene grijehe. 1469
20. U zabludi su oni koji vjeruju da su oprosti spasonosni i korisni za duhovni plod (rast). 1470
21. Oprosti su potrebni samo za javne grijehe, i zapravo se podjeljuju samo tvrdokornima i nestrpljivima. 1471
22. Oprosti nisu niti potrebni niti korisni za šest vrsta ljudi: tj. za mrtve ili umiruće, za bolesnike, za opravdano spriječene, za one koji nisu počinili teške grijehe, za one koji su počinili teške grijehe ali ne javne, za one koji čine bolje. 1472
23. Izopćenja su samo vanjske kazne i ne lišavaju čovjeka zajedničkih duhovnih molitava Crkve . 1473
24. Kršćane treba poučavati da izopćenje više vole nego li ga se boje. 1474
25. Rimski prvosvećenik, Petrov nasljednik, nije Kristov zamjenik nad svim Crkvama čitavog svijeta, koje je sam Krist osnovao u blaženom Petru. 1475
26. Kristova riječ Petru: "Štogod razriješiš na zemlji" itd. [Mt 16,19] odnosi se samo i vezana je samo na Petra. 1476
27. Sigurno je, da u ovlast Crkve ili pape uopće ne spada određivanje članaka vjere, štoviše, niti zakona morala ili dobrih djela . 1477
28. Kada bi papa s velikim dijelom Crkve mislio ovako ili onako, ne bi pogriješio; misliti drugačije još uvijek nije grijeh niti krivovjerje, posebno kod stvari koje nisu potrebne za spasenje, sve dok opći sabor jedno ne odbaci a drugo ne potvrdi. 1478
29. Otvoren nam je put umanjiti autoritet sabora, i slobodno protusloviti njegovim činima, i prosuđivati njegove odluke i pouzdano ispovijedati sve što (nam) se čini istinitim, bilo to potvrđeno ili odbačeno od bilo kojeg sabora. 1479
30. Neki članci Ivana Husa, koji su osuđeni na saboru u Konstanzu, jesu posve kršćanski, istiniti i evanđeoski, njih ne može osuditi niti opća Crkva. 1480
31. Pravednik griješi u svakom dobrom djelu. 1481
32. Dobro djelo učinjeno na najbolji načinje laki grijeh. 1482
33. Spaljivanje krivovjernika je protivno volji Duha. 1483
34. Boriti se protiv Turaka znači protiviti se Bogu koji preko njih (Turaka) kažnjava naše zle čine. 1484
35. Zbog vrlo skrovite mane oholosti nitko nije siguran da stalno ne griješi smrtno. 1485
36. Slobodna volja je poslije grijeha samo ime; dok (ona) radi (prema) onome stoje u njoj, smrtno griješi. 1486
37. Čistilište se ne može dokazati iz svetih Spisa koji su u kanonu. 1487
38. Duše u čistilištu nisu sigurne za svoje spasenje, barem ne sve; niti je dokazano ikakvim razlozima ili Pismom, da se one nalaze izvan stanja stjecanja ili povećavanja ljubavi. 1488
39.Duše u čistilištu stalno griješe, dokle god traže spokoj i dok se boje kazni. 1489
40. Duše oslobođene iz čistilišta uz molitvenu pomoć imaju manje nego li bi imale da su same dale zadovoljštinu. 1490
41. Crkveni prelati i knezovi ne bi učinili (ništa) loše, kad bi uništili sve prosjačke torbe. 1491
42. [Ocjena :] Sve i pojedine gore spomenute članke odnosno zablude osuđujemo, odbacujemo i u potpunosti odbacujemo , kao stoje već rečeno, kao krivovjerne, sablažnjive, krive i kao one koje vrijeđaju pobožne uši, ili kao zavodljive za duše jednostavnih, i kao suprotstavljene katoličkoj istini. 1492
*napomena
Pobijeno je 95 teza M. Luthera. Ovo su teze koje se nalaze u novom prijevodu Denzingera (Denzinger- Hünermann). Vjerujem da ih ima i više u Denzinger- Schonmetzer koji je na latinskom i nemam uvid u njega.
Kanoni o pričesti pod obje prilike i pričesti male djece (Tridentski sabor)
1731 Kan. 1. Tko kaže da po Božjoj zapovijedi, ili kao potrebno za spasenje, svi i pojedini kršćanski vjernici moraju primiti presveti sakrament euharistije pod obje prilike: neka bude kažnjen anatemom.
1732 Kan. 2. Tko kaže da sveta Katolička crkva nije iz opravdanih uzroka i razloga bila navedena (na to) da se laici, kao i klerici koji ne celebriraju, pričešćuju samo pod jednom prilikom, (prilikom) kruha, ili da je u tome pogriješila: neka bude kažnjen anatemom.
1733 Kan. 3. Tko niječe da se pod jednom prilikom, (prilikom) kruha, prima čitav i potpuni Krist, izvor i začetnik svih milosti, jer ga se, kao što neki lažno tvrde, ne prima pod obje prilike prema ustanovi samog Krista: neka bude kažnjen anatemom.
1734 Kan. 4. Tko kaže daje djeci, prije nego li dođu u godine razumijevanja, potrebna pričest euharistije: neka bude kažnjen anatemom (zato je papa sv. Pio X molio i čekao i tek kad je vidio dječaka sa kojim je razgovarao i kroz razgovor uvidio da razumije koga prima u Pričesti i da mu je duša spremna na primanje pričesti, odlučio mu je dati prvu Pričest. On je papa koji je prvi uveo pričest djece)
Anatema u prijevodu znači biti proklet, izopćen iz krila crkve!
Još nešto iz Zbirke sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu od autora Denzinger - Hünermann u vezi Pričesti pod obje prilike...
1727 Niti se iz onog govora kod Ivana u šestom (poglavlju) ispravno zaključuje da je Gospodin zapovjedio pričest pod obje prilike [kan. 3], kako god se shvaćalo različito tumačenje svetih otaca i učitelja. Onaj naime tko je kazao: "Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi" [Iv 6,54], rekao je i: "Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke" [Iv 6,58]. I onaj koji je kazao: "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni" [Iv 6,55], rekao je i: "Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta" [Iv 6,52];
1728 Zbog toga je sveta majka Crkva, znajući za tu svoju ovlast kod podjeljivanja sakramenata, premda je na početku kršćanske religije bio čest običaj (pričešćivanja) pod obje prilike, ipak tijekom vremena uvelike izmijenila taj običaj, potaknuta na to teškim i ispravnim razlozima (jedan od razloga je bilo i krivovjerje da je u Hostiji samo Tijelo, a u vinu samo Krv), odobrila je običaj pričešćivanja pod jednom prilikom i odredila da se to smatra kao zakon, koji nije dozvoljeno mijenjati proizvoljno ili bez ovlasti same Crkve [kan. 2].
Pod svakom prilikom prima se čitav i potpuni Krist i pravi sakrament
1729 Osim toga (Tridentski sabor) izjavljuje: premda je naš Otkupitelj, kao što je ranije rečeno, na onoj Posljednjoj večeri taj sakrament ustanovio i predao apostolima u dvije prilike (kruh i vino), ipak treba reći da se samo pod jednom prilikom prima čitav i potpuni Krist i pravi sakrament, te da se zbog toga onima koji primaju samo jednu priliku, s obzirom na plod, ne uskraćuje niti jedna milost potrebna za spasenje [kan. 3].
1731 Kan. 1. Tko kaže da po Božjoj zapovijedi, ili kao potrebno za spasenje, svi i pojedini kršćanski vjernici moraju primiti presveti sakrament euharistije pod obje prilike: neka bude kažnjen anatemom.
1732 Kan. 2. Tko kaže da sveta Katolička crkva nije iz opravdanih uzroka i razloga bila navedena (na to) da se laici, kao i klerici koji ne celebriraju, pričešćuju samo pod jednom prilikom, (prilikom) kruha, ili da je u tome pogriješila: neka bude kažnjen anatemom.
1733 Kan. 3. Tko niječe da se pod jednom prilikom, (prilikom) kruha, prima čitav i potpuni Krist, izvor i začetnik svih milosti, jer ga se, kao što neki lažno tvrde, ne prima pod obje prilike prema ustanovi samog Krista: neka bude kažnjen anatemom.
1734 Kan. 4. Tko kaže daje djeci, prije nego li dođu u godine razumijevanja, potrebna pričest euharistije: neka bude kažnjen anatemom (zato je papa sv. Pio X molio i čekao i tek kad je vidio dječaka sa kojim je razgovarao i kroz razgovor uvidio da razumije koga prima u Pričesti i da mu je duša spremna na primanje pričesti, odlučio mu je dati prvu Pričest. On je papa koji je prvi uveo pričest djece)
Anatema u prijevodu znači biti proklet, izopćen iz krila crkve!
Još nešto iz Zbirke sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu od autora Denzinger - Hünermann u vezi Pričesti pod obje prilike...
1727 Niti se iz onog govora kod Ivana u šestom (poglavlju) ispravno zaključuje da je Gospodin zapovjedio pričest pod obje prilike [kan. 3], kako god se shvaćalo različito tumačenje svetih otaca i učitelja. Onaj naime tko je kazao: "Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi" [Iv 6,54], rekao je i: "Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke" [Iv 6,58]. I onaj koji je kazao: "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni" [Iv 6,55], rekao je i: "Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta" [Iv 6,52];
1728 Zbog toga je sveta majka Crkva, znajući za tu svoju ovlast kod podjeljivanja sakramenata, premda je na početku kršćanske religije bio čest običaj (pričešćivanja) pod obje prilike, ipak tijekom vremena uvelike izmijenila taj običaj, potaknuta na to teškim i ispravnim razlozima (jedan od razloga je bilo i krivovjerje da je u Hostiji samo Tijelo, a u vinu samo Krv), odobrila je običaj pričešćivanja pod jednom prilikom i odredila da se to smatra kao zakon, koji nije dozvoljeno mijenjati proizvoljno ili bez ovlasti same Crkve [kan. 2].
Pod svakom prilikom prima se čitav i potpuni Krist i pravi sakrament
1729 Osim toga (Tridentski sabor) izjavljuje: premda je naš Otkupitelj, kao što je ranije rečeno, na onoj Posljednjoj večeri taj sakrament ustanovio i predao apostolima u dvije prilike (kruh i vino), ipak treba reći da se samo pod jednom prilikom prima čitav i potpuni Krist i pravi sakrament, te da se zbog toga onima koji primaju samo jednu priliku, s obzirom na plod, ne uskraćuje niti jedna milost potrebna za spasenje [kan. 3].
