https://m.youtube.com/watch?v=sr_57fD6Ado
prijevod u pdf-u
Danas ću vam govoriti o misi i pokušat ću vam je pojasniti, ako mogu. Siguran sam da u ovoj crkvi ima mladih ljudi koji su rekli: “Ja ne želim ići na misu, ne želim ići u crkvu.
Ja ništa od toga ne dobivam.” A znate li zašto? Jer ništa ne donosite. Siguran sam da neki od vas, dečki, imate majke koje ne zanima nogomet. Kažete joj: “Dođi, mama. Pogledaj utakmicu”. Ona od toga ništa ne dobiva. Zašto? Zato što sa sobom ne nosi nikakvo znanje o nogometu. Sjetite se koliko ljudi ne želi ići na operu. Opera im je dosadna zato što ne donose nikakvo znanje o glazbi. Zamislite da se odjednom nađete u Ateni na brdu Areopagu. Biste li to razumjeli? Biste li pomisli: “Pa ovo je mjesto gdje se Sokrat branio!” I gdje je sv. Pavao održao svoj veliki govor. Morate ponijeti nešto sa sobom u Grčku kako biste je mogli razumjeti. I onda naravno da ništa od nje ne dobivate. Jer ne činite nikakvu žrtvu, ne ulažete nikakav trud kako biste razumjeli što je to misa. Pojednostavljeno, misa je put prema Kalvariji i tim putem vi se držite za križ na kojem je Krist i ostavite ga ovdje, danas. Kad god se služi misa, mi postavljamo križ, u Nairobiju, u Tokiju, u New Yorku, u ovom gradu. To je misa: nastavak Kalvarije. I kako bismo u tome mogli sudjelovati, vi morate donijeti svoje male križeve. Naš Gospodin je rekao: „Uzmite križ svaki dan i slijedite me“. Svatko ima svoj križ. Na primjer, vi, mladi učenici, imate križ pravopisa, matematike, poslušnosti. Kad vam majka kaže: „Operi suđe“. I to je mali križ. Odrasli ljudi imaju različite vrste križeva. I svatko od nas donosi svoj križ ovdje i stavlja ga uz veliki Kristov križ. I stavljamo svoje križeve na hrpu pred Njim, to je misa. Ima tri čina, baš kao velika drama. Zamislite dramu iz 4-5 st. pr. Kr. Jer to je bilo veliko doba drame. Drama je pomicala srca, čistila duše. Ali bila bi odigrana samo jednom. I ako ste bili u tom kazalištu, nakon što ste odgledali dramu i ona vas je oduševila, pomislili biste: kakva šteta, svatko na svijetu bi trebao vidjeti ovo! Kako to postići? Pa osnivanjem kazališnih družina: drugi glumci, isti tekst, ista drama. Ali pokazuje se na različitim pozornicama svijeta. Primijenimo to sada na smrt našega Gospodina. Ta je drama odigrana jednom, ali u noći posljednje večere naš Gospodin rekao je: Pripremit ću ovu dramu kako bi se ona izvodila diljem svijeta, a srca i duše čistile. I reče: ustanovit ću kazališne družine. I rekao je svojim apostolima i svećenicima: Činite to! Ponavljajte! Isti tekst, ista svrha, samo su pozornice različite.
Pratit ćemo sada tri čina drame. U prvom činu vi prikazujete sebe Kristu. To je prvi čin. Drugi čin: vi umirete. Umirete s Njim i posvećujete se. Treći čin: budući da ste umrli s Njim, dobivate novi život sa svetom pričesti. Pratite me kroz ova tri čina. U prvom činu vi donosite sebe Kristu i govorite: želim biti jedno s Tobom u Tvom velikom činu otkupljenja. Kad misa započinje Gospodin gleda odozgo s Neba i kaže: ja mogu opet umrijeti u prirodi koju sam uzeo od Marije. Ta je priroda proslavljena. Ali Petre, Pavle, Marijo, Ano, hoćete li mi vi dati svoju ljudsku prirodu? Prikažite sebe meni i ja ću umrijeti ponovno u vama i dat ću vam da prođete kroz iste stadije života kroz koje sam ja prošao. Kako sebe prikazati Bogu? Ne samo svojom prisutnošću, nego i koristeći simbole kruha i vina. Kad se kruh i vino nose na oltar, vi ste donošeni na oltar. Zašto je Gospodin rekao donesite kruh i vino? Prvo, jer kruh i vino najbolje predstavljaju jedinstvo. Kruh je proizveden od mnoštva zrna pšenice, a vino od mnoštva grožđa. Stoga mia nas je mnogo, jedno smo u mislima i srcu s Kristom. Nadalje, kada donosimo kruh i vino, koji su tradicionalno najviše hranili čovječanstvo i koji nam daju život, donosimo sebe same. A također donosimo i dio stvorenog, konkretno kruh i vino, te govorimo: ovo će biti sveto i Tvoje. Jednog dana bit će novo nebo i nova zemlja, sve što je stvoreno bit će potpuno podređeno Tebi. Ali ovo su prvi plodovi potpunog predanja stvorenoga Kristu. Stoga kada se prikazujete, postajete prisutni na oltaru. Vi ste na pateni i vi ste u kaležu. Pod prilikama kruha i vina. To je simbol vas. Zapravo, jedan od razloga zašto se novac skuplja za vrijeme prikazanja je simbol žrtve vas samih. Time se „kupuje“ kruh i vino i pomaže pri Žrtvi. Želim vam objasniti da ste vi na oltaru, to je kraj prvoga čina. Sada prelazimo na drugi čin. Vi umirete. Razapeti ste. Ne možemo živjeti Bogu ako ne umremo Gospodinu u tijelu. Gospodin, dakle, sada ponovno upriličuje svoju smrt za vrijeme posvećenja, a vi ste s Njim i umirete s Njim. Reći ću vam kako se to događa.
Prvo, kako se posadašnjuje i ponavlja Kristova smrt za vrijeme posvećenja? Kako je Gospodin umro na križu? Odvajanjem tijela od krvi. Tekle su fontane krvi iz njegovih ruku, nogu, krvi. Gospodin je doslovno iskrvario na križu za nas, na strašan način odvojili su se krv i tijelo. Mi ponovno upriličujemo smrt Gospodina odvojenim posvećivanjem kruha i vina. Svećenik na oltaru ne govori: ovo je moje Tijelo i moja Krv. To bi značilo život. Prvo: ovo je moje Tijelo, a tek nakon toga: ovo je moja Krv. Ovo odvojeno posvećivanje kruha i vina je u stvari trganje krvi od tijela, jer na taj je način Krist umro na križu. Zato kažemo da mi na sakramentalan način ponovno upriličujemo Kristovu smrt. A vi ste s Njim, pa stoga i trebate umrijeti s Njim. Umrijeti zlu: oholosti, požudi, zavisti, proždrljivosti, lijenosti, škrtosti. U trenutku posvećenja, trebate izgovoriti riječi posvećenja u njihovom sekundarnom značenju. Svi znamo primarno značenje riječi posvećenja: jedno postaje Tijelo Kristovo, a drugo postaje Kristova Krv. Međutim, postoji i njihovo sekundarno značenje. U trenutku posvećenja vi biste trebali govoriti, kao što izgovara i svaki svećenik, uključujući i mene. Nemam u tom trenutku samo namjeru da učinim Krv i Tijelo Krista prisutnima, već i govorim u sebi ono što biste i vi trebali govoriti: ovo je moje tijelo i moja krv. Sve moje, moje tijelo, moj duh, moj razum i moja volja, sve moje umire s Tobom, Gospodine. To je posvećenje. Ali nitko nikada ne umire s Kristom, a da ne zadobije novi život. I tako dolazimo do trećeg čina. To je jedna od prekrasnih tajni pričesti. Kako biste je bolje razumijeli, dat ću vam primjer iz prirode. U proljeće, kad bi sunčeva svjetlost i zemlja mogli govoriti, rekli bi biljkama: ako me ne jedeš, nećeš imati život. Kad bi biljke mogle govoriti, rekle bi životinjama: ako me ne jedeš, nećeš imati život. Kad bi biljke i životinje mogli govoriti, rekle bi čovjeku: ako me ne jedeš, nećeš imati život. A Krist kaže nama u pričesti: ako me ne budete jeli, nećete imati život. I zakon transformacije ide svojim pute: tvari se pretvaraju u biljke, biljke u životinje, životinje u ljude, a ljudi u Krista. Zato imamo njegov život u nama. To se događa u tom velikom trenutku ljubavi. Umrli smo onome što je niže, sada ćemo imati viši oblik života. A taj viši oblik života uključuje, kao i brak, onoga koji ljubi, onoga koji je ljubljen i samu ljubav. Muž daje sebe ženi, žena daje sebe mužu. Ljubav onog koji ljubi spaja se s ljubavlju ljubljenoga i dolazi do ekstaze ljubavi. Ono što je savez muškarca i žene u braku, to je pričest za duh. Jedinstvo naše duše s Kristom, savez ljubljenog i onoga koji ljubi, dovodi do ekstaze ljubavi. To je treći čin. On sadrži još jedan aspekt koji ću proći brzo zbog vremena, a taj aspekt je zaboravljen. Ako proučimo teologiju, on jedva da je spomenut. U Bibliji se spominje neprestano. A to je da, kada primamo pričest, moramo konstantno nositi smrt Kristovu u svoj život. Odnosno, moramo se stalno odricati samih sebe, kako bismo zadobili taj novi život koji daje Krist. Pogledajmo kako je to predstavljeno u prirodi. Ako bi trava, ljiljani ili ruže mogli govoriti, rekli bi zraku i sunčevoj svjetlosti, kemijski tvarima: Želite li živjeti u meni? Ja sam biljka, a vi samo kristali. Ne možete živjeti u meni u obliku u kojem ste sada. Morate se preobraziti. Umrite sebi i tada ćete živjeti u meni. Ako bi životinja mogla pričati, ona bi rekla travi: Ti ne možeš vidjeti, okusiti niti se kretati. Ne možeš se premjestiti sa sunčevog svjetla u sjenu. Ja mogu. Moje kraljevstvo je moćnije od tvojeg. Bi li želio živjeti u mome kraljevstvu? Ali ne možeš ući ovakav. Moraš biti izvađen iz zemlje i ući u ralje smrti. Tek tada možeš ući u moje kraljevstvo. Mi govorimo životinjama: Ne možeš razmišljati, niti promatrati nebo. Moj život je veći od tvog. Želiš li živjeti u meni? Onda se podredi nožu, prolij svoju krv. Inače ne možeš živjeti u mome kraljevstvu. A Gospodin kaže nama: Ako ne uzmeš svoj križ svakodnevno i ne slijediš me, ne možeš i nećeš, biti moj učenik. U pričesti, stoga, ne uzimamo samo Kristov život, kao što sam objasnio. I, uzgred budi rečeno za studente biologije, prvi proces koji sam objasnio bio je anabolički. Žrtva koju sada tumačim je katabolički proces u prirodi. Kod sv. Pavla imamo taj drugi aspekt pričesti. On kaže: „Jer kadgod jedete kruh ovaj i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete, dok ne dođe.“ (1. Korinćanima 11,26). Pričest je, zato, sjedinjenje s Kristovim životom, ali kada se vraćamo u svijet, sa sobom nosimo njegovu smrt. To je misa! Vjerujem da kada dođemo pred sud Božji, najviše ćemo žaliti što nismo bili više privrženi svetoj misi. Kakav je samo blagoslov naša vjera! Ja nemam nikakvog razloga vjerovati da vi, dobri ljudi, niste svakim radnim danom na misi. I ja sam ovdje svako jutro i vidim mnoštvo ljudi. Drago mi je vidjeti da dolazite na misu radnim danima. To je divno! Ne bih se ušuljao jednog jutra samo da provjerim jeste li ovdje, ne bih to učinio. Jednostavno pretpostavljam da ste ovdje. Nadam se da sam vam ovo pojasnio, pogotovo mladim ljudima. Uvijek pamtite ova tri čina. Kako ste sjedinjeni s križem Gospodina. Ali budući da vas umaram i čak riskirajući da vas malo dulje zadržim, ispričat ću vam priču o misi i euharistiji. Ovaj događaj dogodio se u Kini. Komunisti su uhitili i zatvorili biskupa. A taj je biskup rekao jednoj od redovnica u misiji, kojoj je dao ključ svetohraništa, da makne Presveto Otajstvo iz kapelica drugom katu njegove kuće, u slučaju da kuću preuzmu komunisti. Biskup je proveo u zatvoru dvije ili tri godine. Jako je smršavio i bio je preslab da bi stajao. Svaki dan bio je nakratko pušten da šeće u zatvorskom dvorištu, ali dva kineska komunista, zatvorenika, su ga trebala pridržavati. Redovnica je uzela Presveto Otajstvo iz kapelice, ali ga je sakrila u štruci kruha. Zatvorila je vrata kapelice i spustila se, ali je u tom trenutku u kuću ušao komunistički pukovnik i popeo se po stubama i rekao: Preuzimam ovu kuću. Imam ključ kapelice. Htio ju je otključati, ali vrata se nisu otključavala. Rekao je redovnici: Otključaj ti. Ona je odgovorila: Ne mogu, u rukama mi je kruh. Odloži kruh na stube, naredio je pukovnik. Ne mogu, odgovori redovnica, stube su prljave. Onda ga daj meni, reče pukovnik. Rekla je da mu je pružila Presveto Otajstvo, skriveno u kruhu, s takvom pobožnošću i strahom da je pukovnik primio tu štrucu kruha kao da drži u rukama malo dijete. Ali zadržao je i pištolj, u slučaju da ga ona napadne. I onda joj je vratio Presveto. Redovnica je također kasnije bila uhićena, bila je bičevana i iskusila nešto kao znojenje krvlju, kao posljedicu cijele te agonije. Na posljetku, došao je i dan marša smrti. Biskup je hodao u tom maršu između dva zatvorenika. Komunistički pukovnik uzeo je torbu napunjenu, vjerojatno, kamenjem koja je težila oko 20-30 funti i zavezao ju za biskupova leđa. Također mu je zavezao uže oko vrata na takav način da je zapravo teret gušio biskupa, jer komunisti nisu htjeli nikoga ubiti sami. Redovnica koja mi je ispričala ovu priču hodala je otraga u maršu smrti i ona je vidjela kako je pukovnik vezao vreću oko biskupova vrata te je izašla iz svog reda i viknula: Ne činite to! Pogledajte tog čovjeka! To je bio svojevrsni Ecce homo. Pukovnik je pogledao lice biskupa i kao da je prvi put tada uvidio ljudsku bol. Nazvao je sestru psetom i rekao joj da se vrati u svoj red. Gledala je kretanje zatvorenika u maršu smrti i nakon milje ili dvije ugledala je biskupa kako se još uvijek kreće između dva kineska zatvorenika, ali ona vreća više nije bila na njegovim leđima. Nosio ju je komunistički pukovnik. Upitao sam ju: Zašto je pukovnik skinuo vreću s biskupovih leđa? A ona je odgovorila: Zato što je on jednom imao u rukama Presveto Otajstvo. Posljednje što znamo o tom komunističkom pukovniku jest da je bio uhićen zbog pomaganja biskupu. Biskup je umro u tom maršu smrti, a redovnica još danas osjeća posljedice tih događaja. A taj biskup je u zatvoru, kako mi je rekla redovnica, služio misu. Bio je jedini zatvorenik kojem su davali vino. To nije bio čin milosrđa od strane komunista, nego samo Božja providnost koja mu je omogućila da služi misu. I redovnica je rekla da se nijedna misa u gotičkoj katedrali, sa svom liturgijskom raskoši, nije mogla mjeriti u po ljepoti s misom ovog starog biskupa, punog rana, okrenutog prema zidu, koji sa štrucom kruha i malom čašom rižinog vina na tankoj dasci pomiče svoje prste i izgovara riječi posvećenja, a tijekom dana daje pričest zatvorenicima koji bi rekli pravu lozinku, jednaku onoj u kod prvih kršćana: riba.
Zašto riba? Grčka riječ za ribu je IHTYS. U ranoj Crkvi I je značilo Isus, H Krist, T od Theou = Božji, Y od Yios, tj. Sin, a S kao Soter = Spasitelj. Isus Krist Sin Božji i Spasitelj svijeta. I mogu vam reći i kako se misa služila u Dachauu, pod prijetnjom nacista i kako su svećenice prolazili svakakva mučenja kako bi prikazali svetu misnu žrtvu. Vi ste stvarno prisutni na Kalvariji i shvaćate njezinu svrhu. Ali postoji zakon u cijeloj prirodi: živimo po onom što usmrćujemo. Po hrani koju dobivamo iz zemlje ili po životinjama koje koljemo. I po divnom paradoksu Božje milosti mi, koji razapesmo Krista svojim grijesima, sada, po milosti pričesti... (Kraj videa)
Pratit ćemo sada tri čina drame. U prvom činu vi prikazujete sebe Kristu. To je prvi čin. Drugi čin: vi umirete. Umirete s Njim i posvećujete se. Treći čin: budući da ste umrli s Njim, dobivate novi život sa svetom pričesti. Pratite me kroz ova tri čina. U prvom činu vi donosite sebe Kristu i govorite: želim biti jedno s Tobom u Tvom velikom činu otkupljenja. Kad misa započinje Gospodin gleda odozgo s Neba i kaže: ja mogu opet umrijeti u prirodi koju sam uzeo od Marije. Ta je priroda proslavljena. Ali Petre, Pavle, Marijo, Ano, hoćete li mi vi dati svoju ljudsku prirodu? Prikažite sebe meni i ja ću umrijeti ponovno u vama i dat ću vam da prođete kroz iste stadije života kroz koje sam ja prošao. Kako sebe prikazati Bogu? Ne samo svojom prisutnošću, nego i koristeći simbole kruha i vina. Kad se kruh i vino nose na oltar, vi ste donošeni na oltar. Zašto je Gospodin rekao donesite kruh i vino? Prvo, jer kruh i vino najbolje predstavljaju jedinstvo. Kruh je proizveden od mnoštva zrna pšenice, a vino od mnoštva grožđa. Stoga mia nas je mnogo, jedno smo u mislima i srcu s Kristom. Nadalje, kada donosimo kruh i vino, koji su tradicionalno najviše hranili čovječanstvo i koji nam daju život, donosimo sebe same. A također donosimo i dio stvorenog, konkretno kruh i vino, te govorimo: ovo će biti sveto i Tvoje. Jednog dana bit će novo nebo i nova zemlja, sve što je stvoreno bit će potpuno podređeno Tebi. Ali ovo su prvi plodovi potpunog predanja stvorenoga Kristu. Stoga kada se prikazujete, postajete prisutni na oltaru. Vi ste na pateni i vi ste u kaležu. Pod prilikama kruha i vina. To je simbol vas. Zapravo, jedan od razloga zašto se novac skuplja za vrijeme prikazanja je simbol žrtve vas samih. Time se „kupuje“ kruh i vino i pomaže pri Žrtvi. Želim vam objasniti da ste vi na oltaru, to je kraj prvoga čina. Sada prelazimo na drugi čin. Vi umirete. Razapeti ste. Ne možemo živjeti Bogu ako ne umremo Gospodinu u tijelu. Gospodin, dakle, sada ponovno upriličuje svoju smrt za vrijeme posvećenja, a vi ste s Njim i umirete s Njim. Reći ću vam kako se to događa.
Prvo, kako se posadašnjuje i ponavlja Kristova smrt za vrijeme posvećenja? Kako je Gospodin umro na križu? Odvajanjem tijela od krvi. Tekle su fontane krvi iz njegovih ruku, nogu, krvi. Gospodin je doslovno iskrvario na križu za nas, na strašan način odvojili su se krv i tijelo. Mi ponovno upriličujemo smrt Gospodina odvojenim posvećivanjem kruha i vina. Svećenik na oltaru ne govori: ovo je moje Tijelo i moja Krv. To bi značilo život. Prvo: ovo je moje Tijelo, a tek nakon toga: ovo je moja Krv. Ovo odvojeno posvećivanje kruha i vina je u stvari trganje krvi od tijela, jer na taj je način Krist umro na križu. Zato kažemo da mi na sakramentalan način ponovno upriličujemo Kristovu smrt. A vi ste s Njim, pa stoga i trebate umrijeti s Njim. Umrijeti zlu: oholosti, požudi, zavisti, proždrljivosti, lijenosti, škrtosti. U trenutku posvećenja, trebate izgovoriti riječi posvećenja u njihovom sekundarnom značenju. Svi znamo primarno značenje riječi posvećenja: jedno postaje Tijelo Kristovo, a drugo postaje Kristova Krv. Međutim, postoji i njihovo sekundarno značenje. U trenutku posvećenja vi biste trebali govoriti, kao što izgovara i svaki svećenik, uključujući i mene. Nemam u tom trenutku samo namjeru da učinim Krv i Tijelo Krista prisutnima, već i govorim u sebi ono što biste i vi trebali govoriti: ovo je moje tijelo i moja krv. Sve moje, moje tijelo, moj duh, moj razum i moja volja, sve moje umire s Tobom, Gospodine. To je posvećenje. Ali nitko nikada ne umire s Kristom, a da ne zadobije novi život. I tako dolazimo do trećeg čina. To je jedna od prekrasnih tajni pričesti. Kako biste je bolje razumijeli, dat ću vam primjer iz prirode. U proljeće, kad bi sunčeva svjetlost i zemlja mogli govoriti, rekli bi biljkama: ako me ne jedeš, nećeš imati život. Kad bi biljke mogle govoriti, rekle bi životinjama: ako me ne jedeš, nećeš imati život. Kad bi biljke i životinje mogli govoriti, rekle bi čovjeku: ako me ne jedeš, nećeš imati život. A Krist kaže nama u pričesti: ako me ne budete jeli, nećete imati život. I zakon transformacije ide svojim pute: tvari se pretvaraju u biljke, biljke u životinje, životinje u ljude, a ljudi u Krista. Zato imamo njegov život u nama. To se događa u tom velikom trenutku ljubavi. Umrli smo onome što je niže, sada ćemo imati viši oblik života. A taj viši oblik života uključuje, kao i brak, onoga koji ljubi, onoga koji je ljubljen i samu ljubav. Muž daje sebe ženi, žena daje sebe mužu. Ljubav onog koji ljubi spaja se s ljubavlju ljubljenoga i dolazi do ekstaze ljubavi. Ono što je savez muškarca i žene u braku, to je pričest za duh. Jedinstvo naše duše s Kristom, savez ljubljenog i onoga koji ljubi, dovodi do ekstaze ljubavi. To je treći čin. On sadrži još jedan aspekt koji ću proći brzo zbog vremena, a taj aspekt je zaboravljen. Ako proučimo teologiju, on jedva da je spomenut. U Bibliji se spominje neprestano. A to je da, kada primamo pričest, moramo konstantno nositi smrt Kristovu u svoj život. Odnosno, moramo se stalno odricati samih sebe, kako bismo zadobili taj novi život koji daje Krist. Pogledajmo kako je to predstavljeno u prirodi. Ako bi trava, ljiljani ili ruže mogli govoriti, rekli bi zraku i sunčevoj svjetlosti, kemijski tvarima: Želite li živjeti u meni? Ja sam biljka, a vi samo kristali. Ne možete živjeti u meni u obliku u kojem ste sada. Morate se preobraziti. Umrite sebi i tada ćete živjeti u meni. Ako bi životinja mogla pričati, ona bi rekla travi: Ti ne možeš vidjeti, okusiti niti se kretati. Ne možeš se premjestiti sa sunčevog svjetla u sjenu. Ja mogu. Moje kraljevstvo je moćnije od tvojeg. Bi li želio živjeti u mome kraljevstvu? Ali ne možeš ući ovakav. Moraš biti izvađen iz zemlje i ući u ralje smrti. Tek tada možeš ući u moje kraljevstvo. Mi govorimo životinjama: Ne možeš razmišljati, niti promatrati nebo. Moj život je veći od tvog. Želiš li živjeti u meni? Onda se podredi nožu, prolij svoju krv. Inače ne možeš živjeti u mome kraljevstvu. A Gospodin kaže nama: Ako ne uzmeš svoj križ svakodnevno i ne slijediš me, ne možeš i nećeš, biti moj učenik. U pričesti, stoga, ne uzimamo samo Kristov život, kao što sam objasnio. I, uzgred budi rečeno za studente biologije, prvi proces koji sam objasnio bio je anabolički. Žrtva koju sada tumačim je katabolički proces u prirodi. Kod sv. Pavla imamo taj drugi aspekt pričesti. On kaže: „Jer kadgod jedete kruh ovaj i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete, dok ne dođe.“ (1. Korinćanima 11,26). Pričest je, zato, sjedinjenje s Kristovim životom, ali kada se vraćamo u svijet, sa sobom nosimo njegovu smrt. To je misa! Vjerujem da kada dođemo pred sud Božji, najviše ćemo žaliti što nismo bili više privrženi svetoj misi. Kakav je samo blagoslov naša vjera! Ja nemam nikakvog razloga vjerovati da vi, dobri ljudi, niste svakim radnim danom na misi. I ja sam ovdje svako jutro i vidim mnoštvo ljudi. Drago mi je vidjeti da dolazite na misu radnim danima. To je divno! Ne bih se ušuljao jednog jutra samo da provjerim jeste li ovdje, ne bih to učinio. Jednostavno pretpostavljam da ste ovdje. Nadam se da sam vam ovo pojasnio, pogotovo mladim ljudima. Uvijek pamtite ova tri čina. Kako ste sjedinjeni s križem Gospodina. Ali budući da vas umaram i čak riskirajući da vas malo dulje zadržim, ispričat ću vam priču o misi i euharistiji. Ovaj događaj dogodio se u Kini. Komunisti su uhitili i zatvorili biskupa. A taj je biskup rekao jednoj od redovnica u misiji, kojoj je dao ključ svetohraništa, da makne Presveto Otajstvo iz kapelica drugom katu njegove kuće, u slučaju da kuću preuzmu komunisti. Biskup je proveo u zatvoru dvije ili tri godine. Jako je smršavio i bio je preslab da bi stajao. Svaki dan bio je nakratko pušten da šeće u zatvorskom dvorištu, ali dva kineska komunista, zatvorenika, su ga trebala pridržavati. Redovnica je uzela Presveto Otajstvo iz kapelice, ali ga je sakrila u štruci kruha. Zatvorila je vrata kapelice i spustila se, ali je u tom trenutku u kuću ušao komunistički pukovnik i popeo se po stubama i rekao: Preuzimam ovu kuću. Imam ključ kapelice. Htio ju je otključati, ali vrata se nisu otključavala. Rekao je redovnici: Otključaj ti. Ona je odgovorila: Ne mogu, u rukama mi je kruh. Odloži kruh na stube, naredio je pukovnik. Ne mogu, odgovori redovnica, stube su prljave. Onda ga daj meni, reče pukovnik. Rekla je da mu je pružila Presveto Otajstvo, skriveno u kruhu, s takvom pobožnošću i strahom da je pukovnik primio tu štrucu kruha kao da drži u rukama malo dijete. Ali zadržao je i pištolj, u slučaju da ga ona napadne. I onda joj je vratio Presveto. Redovnica je također kasnije bila uhićena, bila je bičevana i iskusila nešto kao znojenje krvlju, kao posljedicu cijele te agonije. Na posljetku, došao je i dan marša smrti. Biskup je hodao u tom maršu između dva zatvorenika. Komunistički pukovnik uzeo je torbu napunjenu, vjerojatno, kamenjem koja je težila oko 20-30 funti i zavezao ju za biskupova leđa. Također mu je zavezao uže oko vrata na takav način da je zapravo teret gušio biskupa, jer komunisti nisu htjeli nikoga ubiti sami. Redovnica koja mi je ispričala ovu priču hodala je otraga u maršu smrti i ona je vidjela kako je pukovnik vezao vreću oko biskupova vrata te je izašla iz svog reda i viknula: Ne činite to! Pogledajte tog čovjeka! To je bio svojevrsni Ecce homo. Pukovnik je pogledao lice biskupa i kao da je prvi put tada uvidio ljudsku bol. Nazvao je sestru psetom i rekao joj da se vrati u svoj red. Gledala je kretanje zatvorenika u maršu smrti i nakon milje ili dvije ugledala je biskupa kako se još uvijek kreće između dva kineska zatvorenika, ali ona vreća više nije bila na njegovim leđima. Nosio ju je komunistički pukovnik. Upitao sam ju: Zašto je pukovnik skinuo vreću s biskupovih leđa? A ona je odgovorila: Zato što je on jednom imao u rukama Presveto Otajstvo. Posljednje što znamo o tom komunističkom pukovniku jest da je bio uhićen zbog pomaganja biskupu. Biskup je umro u tom maršu smrti, a redovnica još danas osjeća posljedice tih događaja. A taj biskup je u zatvoru, kako mi je rekla redovnica, služio misu. Bio je jedini zatvorenik kojem su davali vino. To nije bio čin milosrđa od strane komunista, nego samo Božja providnost koja mu je omogućila da služi misu. I redovnica je rekla da se nijedna misa u gotičkoj katedrali, sa svom liturgijskom raskoši, nije mogla mjeriti u po ljepoti s misom ovog starog biskupa, punog rana, okrenutog prema zidu, koji sa štrucom kruha i malom čašom rižinog vina na tankoj dasci pomiče svoje prste i izgovara riječi posvećenja, a tijekom dana daje pričest zatvorenicima koji bi rekli pravu lozinku, jednaku onoj u kod prvih kršćana: riba.
Zašto riba? Grčka riječ za ribu je IHTYS. U ranoj Crkvi I je značilo Isus, H Krist, T od Theou = Božji, Y od Yios, tj. Sin, a S kao Soter = Spasitelj. Isus Krist Sin Božji i Spasitelj svijeta. I mogu vam reći i kako se misa služila u Dachauu, pod prijetnjom nacista i kako su svećenice prolazili svakakva mučenja kako bi prikazali svetu misnu žrtvu. Vi ste stvarno prisutni na Kalvariji i shvaćate njezinu svrhu. Ali postoji zakon u cijeloj prirodi: živimo po onom što usmrćujemo. Po hrani koju dobivamo iz zemlje ili po životinjama koje koljemo. I po divnom paradoksu Božje milosti mi, koji razapesmo Krista svojim grijesima, sada, po milosti pričesti... (Kraj videa)
