Žir je potencijalni hrast; hrast je potpuno razvijeni žir. Ukoliko bi hrast ponovno postao žir (kad bi to bilo moguće bez odumiranja), bilo bi to nazadovanje. Zbog toga je u svojoj enciklici Mediator Dei (br. 51) papa Pio XII. osudio liturgijski arheologizam kao protuliturgijski stav sljedećim riječima: »...ne bi bio motiviran ispravnom i razboritom revnošću onaj tko bi se htio vratiti drevnim obredima i običajima, odbijajući nove propise koji su doneseni voljom Božje Providnosti i zbog promijenjenih okolnosti. Takav način razmišljanja i djelovanja, naime, ponovno oživljava pretjerani i nezdravi arheologizam koji se javio na nezakonitome koncilu u Pistoji, te se nastoje obnoviti mnogobrojne zablude koje su bile pretpostavke za taj buntovnički sabor ili su iz njega proistekle uz veliku štetu za duše, te ih je Crkva, kao budna zaštitnica poklada vjere povjerenoga od Gospodina, s potpunim pravom osudila«.
Takvim su sumanutim arheologizmom obuzeti pseudoliturgičari koji haraju Crkvom pozivajući se na II. vatikanski koncil; pseudoliturgičari koji gdjegod idu dotle da poticanjem i primjerom tjeraju svoje podložnike na povrjedu onih malobrojnih ispravnih propisa koji još uvijek postoje, a koje su oni sami formalno proglasili ili potvrdili.
U tome je pogledu karakterističan slučaj obreda pričešćivanja. Naime, nakon što je ovaj ili onaj biskup proglasio da je tradicionalni obred pričešćivanja, stavljanjem svete hostije na jezik, još uvijek na snazi, unatoč tome dopušta dijeljenje svete pričesti iz košarica koje vjernici dodaju jedni drugima; ili on sâm odlaže svetu hostiju u gole ruke — a jesu li uvijek i čiste? — onoga tko prima pričest...
Promicatelji pričešćivanja na ruke prizivaju se na pseudoliturgijski arheologizam koji je otvoreno osudio Pio XII. Oni, naime, uporno ponavljaju da se pričest mora primati na taj način jer se tako činilo u cijeloj Crkvi, i na Istoku i na Zapadu, od početka i tijekom tisuću godina.
Istinito je i sigurno da su se pričesnici od početka i tijekom gotovo dvije tisuće godina morali uzdržavati od bilo kakvoga jela i pića, i to od bdijenja pa do trenutka primanja pričesti, kako bi se pripremili za nju. Zašto ti arheolozi ne obnove takav euharistijski post? On bi sigurno znatno pomogao vjernicima da živo razmišljaju o pričesti koju će primiti i da se za nju bolje pripreme.
S druge strane, sigurno nije točno da je od početka i tijekom tisuću godina u cijeloj Crkvi, na Istoku i na Zapadu, postojao običaj stavljanja svetih prilika vjernicima u ruke.
Krunski dokaz tih pseudoliturgičara jest sljedeći odlomak Mistagoških kateheza, pripisanih sv. Ćirilu Jeruzalemskome:»Pristupajući dakle [svetoj pričesti], ne idi raširenih dlanova niti razdvojenih prstiju; nego držeći lijevu ruku poput prijestolja ispod one [desne] koja će primiti Kralja; te udubljenom [desnom] rukom primi tijelo Kristovo, odgovarajući: Amen«.
Kod ovoga »Amen« ti liturgičari završavaju citat. Ali Mistagoške kateheze se ne zaustavljaju na tome nego dodaju sljedeće:»A nakon što oprezno posvetiš svoje oči dodirivanjem svetoga Tijela, primi ga... Tada, nakon pričešćivanja Tijelom Kristovim, pristupi i k čaši krvi, ne šireći ruke, nego prignut [grčki: kypton], te na način klanjanja i štovanja izgovarajući »Amen«, posvetit ćeš se također uzimanjem Krvi Kristove. I dok ti još usne budu vlažne od nje, dotakni ih rukama te posveti svoje oči, čelo i ostala sjetila... Od pričesti se ne ustežite; niti zbog ljage grijeha nemojte se lišavati ovih svetih i duhovnih otajstava«.
Tko bi mogao pretpostaviti da bi tome sličan obred mogao biti uvriježen u sveopćoj Crkvi, pa makar i malo manje od tisuću godina? I kako usuglasiti takav obred, prema kojemu se pripušta svetoj pričesti i onaj tko je okaljan grijehom, s posve sigurnim običajem koji postoji već od početka Crkve, da se ne dopušta pričešćivanje onome tko nije posvećen: »Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela« (1 Kor 11, 27—29).
Ovakav osebujni obred pričešćivanja, čiji opis završava poticanjem na primanje pričesti i u stanju grijeha, zasigurno nije naučavao sv. Ćiril u jeruzalemskoj Crkvi, a nije mogao biti dopušten niti u bilo kojoj drugoj Crkvi. Radi se zapravo o obredu iz mašte koji lebdi između zanesenjaštva i svetogrđa; a potječe od pisca Apostolskih konstitucija, nepoznatoga Sirca, gutača knjiga i neumornoga pisca, koji u svojim spisima prevrće uglavnom ono što je sâm pročitao i začinio vlastitom maštom. U VIII. knjizi navedenih Apostolskih konstitucija on navodi 85 apostolskih kanona, pripisujući ih svetome papi Klementu; a te je kanone papa Gelazije I. na Rimskoj sinodi 494. godine proglasio krivotvorenima: »Liber, qui appellatur Canones Apostolorum, apocryphus« (PL = Patrologia Latina, 59, st. 163).
Opis ovoga ekstravagantnog obreda, ukoliko već nije svetogrdan, ušao je u Mistagoške kateheze zahvaljujući nekome nasljedniku sv. Ćirila; općenito se smatra da je to bio biskup Ivan, pritajeni arijanac, origenovac i pelagijanac; stoga ga osporavaju sv. Epifanije, sv. Jeronim i sv. Augustin.
Kako, dakle, Leclercq može reći da: »...u njemu [u tome ekstravagantnom obredu] moramo gledati točan prikaz običaja velikih sirijskih Crkvi«? To može tvrditi jedino proturječeći samome sebi, budući da je malo prije rekao da se radi o: »...liturgiji iz mašte. Ona potječe i namijenjena je zabavi svojega autora; to nije redovita, službena liturgija koja pripada nekoj određenoj Crkvi« (Dictionaire de Archeologie chretienne et de liturgie, sv. III, dio II, st. 2749-2750).
S druge strane, posjedujemo pouzdana svjedočanstva o suprotnome običaju, to jest, o stavljanju svetih prilika na pričesnikova usta, kao i o zabrani laicima da dotiču svete prilike svojim rukama. Samo u slučaju nužde i u vrijeme progona — kao što nas poučava sv. Bazilije — moglo se odstupiti od navedenoga pravila, te se dopuštalo laicima da se pričešćuju svojim rukama (PG = Patrologia Graeca, 32, st. 483-486).
Dakako, ovdje ne namjeravamo dati pregled svih svjedočanstava koja dokazuju da je u starini bio običaj stavljanja svetih prilika na usta laika koji se pričešćivao; navest ćemo samo neka karakteristična mjesta, što će uostalom biti dovoljno za opovrgavanje tvrdnje kako se tisuću godina u sveopćoj Crkvi, i na Istoku i na Zapadu, običavalo stavljati posvećene čestice laicima u ruke.
Sv. Eutihijan, papa od 275. do 283. godine, zabranjuje laicima nošenje posvećenih prilika bolesnicima, kako ih ne bi doticali rukama: »Neka se nitko ne usudi predati Pričest svjetovnjaku ili ženi kako bi ih odnijeli bolesniku« (PL 5, st. 163-168).
Sveti Grgur Veliki pripovijeda kako je sv. Agapit, papa od 535. do 536., otišavši u vrijeme nekoliko mjeseci svojega pontifikata u Carigrad, ozdravio gluhonijemoga tako da mu je »Tijelo Gospodnje stavio u usta« (Dijalozi III, 3). Toliko o Istoku; što se pak Zapada tiče, pouzdano se zna da je isti taj sv. Grgur Veliki dijelio svetu Pričest laicima u usta...
Zasigurno, niti u davnini nije nedostajalo nepokornih inovatora. To je potaklo crkvenu vlast da ih pozove na red. Tako je postupio i sabor u Rouenu oko 650. godine, zabranjujući služitelju Euharistije da stavlja posvećene prilike na ruku pričesnika-laika: »[Prezbiter] neka također pazi da ih [vjernike] pričešćuje iz vlastite ruke; neka nijednome svjetovnjaku niti ženi ne stavlja Euharistiju u ruke, nego samo u usta uz ove riječi: „Gospodinovo Tijelo i Krv bilo ti na oproštenje grijeha i na život vječni”. Ako netko to prekrši, neka se ukloni od oltara, budući da prezire svemogućega Boga i obeščašćuje ga, koliko to do njega stoji« (Mansi, sv. X, st. 1099-1100).
Nasuprot tome, upravo su arijanci htjeli pokazati da ne vjeruju u Isusovo božanstvo i da Euharistiju smatraju samo kruhom simboličkoga značenja time što su se pričešćivali stojeći i doticali svete prilike vlastitim rukama. Nije bez razloga sv. Atanazije govorio o arijanskome otpadništvu (PG, 24, st. 9ss).
Ne želimo nijekati da je bilo dopušteno svjetovnjacima ponekad doticati svete prilike, i to u određenim iznimnim prilikama, ili čak u nekim mjesnim Crkvama, ali samo neko vrijeme. Ali niječemo da je to bio običaj Crkve na Istoku ili na Zapadu tijekom tisuću godina. No još bi veća pogrješka bila tvrditi da se tako mora činiti i danas. I u štovanju koje se iskazuje presvetoj Euharistiji došlo je do razboritoga napretka, analogno napretku na dogmatskome polju (dakako, modernistička »teologija mrtvoga boga« nema nikakve veze s time).
Spomenuti liturgijski razvoj proširio je po cijeloj Crkvi običaj poklecanja u činu klanjanja i, dosljedno tome, uporabu klecala, običaj pokrivanja pričesne ograde bijelim prostiračem, upotrjebu pričesne plitice, ponegdje i upaljene svijeće, te praksu osobne zahvale barem petnaest minuta nakon pričesti. Ukidanje svega toga ne znači unaprjeđivanje štovanja koje se iskazuje Bogu u presvetoj Euharistiji niti vjere i posvećivanja vjernika, nego služenje zloduhu.
Kada sv. Toma (Teološka suma, III, q. 82, a. 3) izlaže razloge zbog kojih svjetovnjacima nije dopušteno doticati svete prilike, on ne govori o nekome novouvedenom obredu, nego o liturgijskome običaju koji je star koliko i Crkva. Stoga je Tridentski sabor s pravom mogao izjaviti ne samo da je u Božjoj Crkvi uvijek postojao običaj da laici primaju Pričest od svećenika, dok svećenici pričešćuju sami sebe; nego i to da ovaj običaj potječe od apostola (DH 1648). Upravo zbog toga je taj običaj propisan i u Katekizmu sv. Pija X. (pitanja 642-645). Međutim, taj propis nije izbrisan; u novome Rimskom misalu, br. 117, piše da pričesnik »držeći pliticu pod ustima prima Sakrament«.
Kad se to pročita, ne može se dokučiti zašto sami donositelji tako mudroga propisa oslobađaju jednu biskupiju za drugom od toga istog propisa. Običan vjernik, suočen s takvom nedosljednošću, može je tumačiti samo kao veliku ravnodušnost prema crkvenim propisima, liturgijskim i onim drugim.
Giuseppe Pace
Izvor:
