Psovka i agresivnost su rak – rane (agresivnost – asertivnost, što je to i kako prepoznati?)

Slušajući kulturu govora naroda s kojim živim i dijelim svakodnevnicu, nameće mi se pitanje o psovci i agresiji kao hrvatskoj rak – rani.

U općem shvaćanju pojma riječi kultura smatra se kao nešto pozitivno, a može biti višeg ili nižeg stupnja. Latinska riječ "cultura" znači njegovanje, obrađivanje. Označava napredak prema boljem i kvalitetnijem.

Možemo li nešto razorno zvati kulturom?

Živimo u vremenu kad se dobro naziva zlim, a zlo dobrim. Tako dolazimo do razumijevanja da i zao, negativan, vulgaran govor možemo nazvati kulturom. Međutim, kad bolje razmislimo takav govor ne možemo zvati kultura govora već antikultura koja se nikad niti u jednom smislu ne može zamijeniti kulturom govora jer je sasvim suprotna. Antikultura je pojam za negativan, vulgaran govor. Psovka je antikulturna, ona je govor mržnje i osude osobe. Psovka razara dušu čovjeka.

U novo vrijeme antikulturu govora susrećemo na ulicama gradova, na radnim mjestima, u raznim televizijskim programima, posebno filmovima, u kazalištu, koncertnim dvoranama, svađi, zabavi i općenito svakodnevnom govoru. Mnogi će reći tko mi što može? Imam pravo govoriti kako ja želim. Druge koji se izražavaju kulturno u njihovoj sredini smatrat će zaostalim, nepoželjnima. Najnekulturniji govor danas se brani kao izričaj kulture govora. Koje kulture? Postaje li hrvatski jezik kulturniji ako u njemu ima više vulgarizama, psovke i hule?

Mnogi narodi ne poznaju psovku. Strana im je. A mi? Bi li smo se mi trebali ponositi što nam je hrvatski jezik obeščašćen psovkom?

Što uzrokuje otpad od vjere?

Prvi kršćani (na slici rimski mučenici) su život svoj dali kako bi posvjedočili za jedinog pravog Boga

Došlo je vrijeme ponovno ili jesi ili nisi katolik koji je spreman i život položiti za Gospodina, nema mlakosti i sredine jer ćeš biti ispljunut iz Božjih usta (Božja Riječ u knjizi Otkrivenja). Doduše, to vrijeme je uvijek bilo, ali danas se posebno očituje.

U Starom zavjetu otpad se događa profinjenije, suptilnije. Sjetimo se Arona i zlatnog teleta. Tako se i danas možda može činiti da se ne događa apostazija jer prividno ostajemo kod jednog Trojedinog Boga. Ipak sve je to otpad ili apostazija od prave vjere.

Koje ga stvari uzrokuju?

Grijeh protiv Božje zapovijedi koja nas uči da se ne klanjamo idolima, lažnom i krivom nauku.

Ljudi najčešće zaboravljaju na grijeh propusta.

Što mi donosi duboki istinski mir – znak zrelog katolika?

"Postoje ljudi koji su na putu u pakao, a cijelo vrijeme upravljaju pogled prema nebu. Uzbuđeni su dok koračaju prema mjestu svoje propasti."

bl.Henry Newman

Strahovita je opasnost vjeru i duhovnost mjeriti prema izljevima osjećaja i emocija. Svrha življenja katoličke vjere je u tome da uskladimo svoje riječi i djela i tako usklađeni tražimo Božju volju prema zapovijedima koje nam je dao i tako prispijemo u vječnost. Potrebno je sebe suobličiti što više Njemu koji se u potpunosti dao za nas. U dubini duše radosno podnesena i Gospodinu darovana patnja, trpljenje, križ je početak življenja katoličke vjere.

Sestra Lucija:„Sveta je Krunica najmoćnije oružje koje nas brani u boju“

„Dezorijentiranost je dijabolična“ [29.12.1969.], „ne dajte se zavesti“. Dezorijentiranost je doktrinarna: „U ovom vremenu dijabolične dezorijentiranosti ne dopustimo da nas zavedu lažna učenja.“ [12.4.1970.]

Sestra Lucija pisala je majci Martins:

„Dakle, malena djela (odnosi se na tekst koji je napisala o svetoj Krunici) ostat će s dušama kao jeka Gospina glasa kako bih ih podsjetila na upornost s kojom je Ona preporučivala molitvu Krunice, tako puno puta. A budući da je Ona već znala da su došla ta vremena tijekom kojih će đavao i njegovi saveznici voditi tako tešku borbu protiv ove molitve kako bi duše odveli od Gospodina. A bez Boga, tko će se uopće moći spasiti?! Poradi toga moramo činiti sve što je u našoj moći da bismo iznovice duše vodili k Gospodinu.“

A u pismu naslovljenome na don Umberta Pasqualea, svećenika jako pobožna Fatimskoj Gospi, sestra Lucija napisa:

Potreba i molba da učinimo zadovoljštinu

Od prijatelja sam dobila fotografije koje želim s vama podijeliti. Crkva na fotografijama se nalazi u Njemačkoj, grad Grosbettlingen, a zove se Heillige Geist.

Zamolio me da prikažemo zadovoljštinu za svetogrđa koja se čine i ovih dana u svim Katoličkim crkvama. Za one koji se pričešćuju u smrtnom grijehu, za one koji čine zlouporabu svetih sakramenata i sakralnih prostora. 

Razmislimo, možemo li u ovakvom interijeru crkve uistinu razmatrati? Možemo li produbiti vjersko uvjerenje, potaknuti obraćenje srca i ojačati volju da slijedi Krista? Potreba za činjenjem zadovoljštine sve više raste..

Naše molitve trebaju težiti k spoznaji Isusa Krista i jedinstvu s Njim, a zato nam je osim otvorenog srca nužno potreban i interijer koji će nas na to poticati. Mnogi interijeri nažalost kao da su rađeni da ubiju vjeru u nama stoga rado objavljujem kao molbu i poticaj na zadovoljštinu.

Čudo na gori

Ovaj članak govori o veličajnim djelima, što ih Bog provodi po zagovoru svetoga Josipa. Tko je poslije Presvete Bogorodice Bogu bliži od svetog Josipa? Nitko! Zato možemo ustvrditi da je moć zagovora svetog Josipa od svetaca najveća. Tri su razloga zašto je zagovor svetog Josipa odmah poslije zagovora Majke Božje najveći:

1. jer je sv. Josip i u nebu uz Presvetu Bogorodicu

2. jer je i u nebu, iza Majke Božje, najbliži Isusu

3. jer je i po osobnoj svetosti i po veličini svojih zasluga odmah iza Majke Božje

Kako je uspostavljen blagdan sv. Josipa Radnika?

Crkva, brižna majka svih nas vodila je ranije mnogo više nego li danas, osobitu brigu da zaštiti i pridigne radnike.