Sloboda od tuđih mišljenja je istinski put prema Bogu (istinita priča sv.Bernardina Sijenskog)

Dragi i poštovani čitatelju, ukoliko se češće pitaš što drugi misli o Tebi, moj odgovor je predaj Bogu tu ovisnost i poput svake druge ovisnosti moli i radi na tome da napustiš tu ovisnost.

Navezanost na tuđa mišljenja je ogromno opterećenje i velika prepreka na putu prema Bogu koja proistječe iz oholosti. Ujedno je i velika napast te poput svakog kumira (idola) može ti uništiti život. Nezadovoljstvo svojim životom je također kumir kojeg treba pobijediti, a to može samo Bog učiniti u Tvojem životu.

Jedino onaj čovjek koji je istinski slobodan od tuđih mišljenja može biti istinski usidren u Gospodinu. Takav čovjek je istinski radostan čovjek, bez glume i maski.

On zna da ono što ga treba zanimati je jedino što Bog misli o njemu i blisko je povezan s Bogom.

Ova istinita priča je nastala iz pera velikog sveca, sv.Bernardina Sijenskog koji je bio teolog, pravnik, izuzetan propovjednik i reformator Reda manje braće. Preuzeta iz Nova et Vetera (pismo posvećeno katoličkoj tradiciji) neka ti bude pomoć da se oslobodiš opterećenja što drugi misli o tebi. 

Pusti druge i oj, budi svoj!

Martin Luther o svetoj misi

Od početka je Martinu Lutheru sveta misa bila omražena. Već kod njegove mlade mise Luther je usred misnog kanona pobjegao od oltara i zaviknuo: „Ja nisam opsjednut!“. Godine 1523. izrugivao se misnom kanonu i zahtijevao da se misa „očisti od svih nagrđivanja“. Nasuprot samim Isusovim riječima (!) pretvorbe kaže Luther u svojem spisu „Formula Missae et Communionis“ iz 1523. „da misa nije nikakva žrtva.“ „Smatramo ju sakramentom ili testamentom. Nazovimo ju blagoslov, euharistija ili stol Gospodinov ili Gospodinova gozba ili communio. Neka joj se pridaje po volji svako pobožno ime, samo neka ju se ne okalja titulom neke žrtve ili [dobrih] djela“ (WA 1. Abt., sv. 12, str. 208)!

„Za tumačenje Lutherove odvratnosti prema sv. misi može se navesti nekoliko psiholoških razloga. Njegova prisilna (opsesivno-kompulzivna) neuroza naspram misnoj žrtvi pojavljuje se već potpuno kod njegove mlade mise. Zaređen za svećenika 3. travnja 1507. (Velika subota), on slavi svoju prvu misnu žrtvu u nedjelju, 2. svibnja, dakle, četiri tjedana kasnije. Kod ove prve svete mise on zbog straha pred Božjim veličanstvom i svoje nedostojnosti želi pobjeći od oltara, tako da ga prior kori: 'Hajde, naprijed! Dalje, dalje! Prestrašio sam se, dakle, pred ovim riječima.

Potiha manipulacija

Nove svjedodžbe učenika ne sadrže više ime i prezime roditelja te spol djeteta. Pitala sam jednog profesora o tome što misli. Odgovorio mi je:"To je potiha manipulacija koju sramotno nitko od mojih kolega u školi nije primijetio. Implementacija Istanbulske konvencije u hrvatsko društvo ide ubrzanim koracima. Nasilje u obiteljima nije se zbog kontroverzne konvencije smanjilo, ali je zato prikrivena rodna ideologija počela otkrivati svoje pravo lice. Naime, nije nimalo slučajno da u učeničkim svjedodžbama za ovu školsku godinu nije navedeno ime roditelja ni spol djeteta! To je, vjerujemo prvi korak cilju ovakvih 'rodno – ravnopravnih' nastojanja – pripremiti teren za uvođenje rodne ideologije u hrvatsko školstvo."

Da su izašli novi propisi o svjedodžbama u kojima se briše spol učenika te ime i prezime majke i oca našla sam i u prilogu Večernjeg lista pod nazivom Učeničke svjedodžbe bez imena roditelja i spola djeteta kojeg možete pročitati OVDJE.

Čitajući taj članak zapitala sam se osobe koje su u pubertetu, a znamo pubertet počinje od viših razreda osnovne škole i da hormoni divljaju, bivaju li zbunjene? Kako to djeluje na njih? Poznato je koliko je to životno razdoblje kao i ona nježna, mala dob, osjetljivo za djecu i mlade.

U čemu je tu mogli bismo reći najveći problem? U rastakanju zdrave spolnosti, djeca i mladi se sve više zbunjuju, nestaje pojam mama i tata i naravno cilj te rodne ideologije koja proistječe iz Istanbulske konvencije je potpuno uništenje obitelji. Roditelju se neće dopustiti da ima primarnu ulogu odgoja kod djeteta jer je jednostavno zbrisan, a kroz školski program ulazi rodna ideologija.

Teško je gledati to što se događa u Domovini i šire. Prema rodnoj ideologiji s kojom nema budućnosti jer je zlo u samoj sebi iz koje mnogi crpe samo silan kapital na štetu djece i obitelji, a koju promiče Istanbulska konvencija i zagovornici genderizma čovjek se rađa kao neutralno biće. Spol i rod više nisu iste biti što je posve u suprotnosti s prirodnom ljudskom naravi i stvaranjem.

Pitanje je hoće li se kao npr.u Norveškoj hormonski blokirati ulazak u pubertet djece i kad će se i kod nas otvarati centri za "transrodno zdravlje" koji obavljaju "promjenu spola"? Imamo ih vrlo blizu, u susjednoj Srbiji i vrlo mali broj Hrvata odlazi tamo i još k tome te troškove snosi Zavod za zdravstveno osiguranje u kojega svi ulažemo. (komentar:Trebali bi upitati Hrvatsku liječničku komoru što se događa kod nas po ovome pitanju) 

Muškarac koji je promijenio spol razotkriva istinu o rodnoj ideologiji, narod.hr.

Kakav će učinak rodna ideologija imati na dokumente, a između ostalog i svjedodžbe djece jer Ivana nije isto ime kao i Ivan? Što znači da će se u tom slučaju morati mijenjati i dokumenti! Do koje granice to ide?

Brisanjem imena roditelja s dokumenta djece postupno i neprimjetno se ruši obitelj, a time i cijelo društvo jer obitelj je temelj i nositelj društva.

Je li sljedeći korak i u hrvatskim školama da se dečki šminkaju i dolaze u suknjama, haljinama, a da se žene oblače u dečke?

                         Tko su oni? Budući profesori koji će ovako izgledati i djecu učiti?

Možemo zaključiti da je to vrst nasilja nad djecom koja se želi uvesti od najmanjih nogu kroz odgojni i školski sustav. Roditelji koji će htjeti reagirati neće smjeti jer će ih se proglasiti da psihički zlostavljaju svoju djecu i oduzimat će djecu roditeljima. To se može iščitati i iz dokumentarnih sadržaja (npr.Pravno - medicinski kritički osvrt na nacrt prijedloga zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji), a i iz ova dva članka u kojima se spominje problematika rodna ideologija i Istanbulska konvencija narod.hr i istinom protiv laži.

Roditelji u zdravim okolnostima bi trebali biti primarni odgajatelji svoje djece, a ne da im se ideologije nameću. Djeca imaju pravo na sretno i prirodno odrastanje te formiranje u odgovorne, zrele osobe.

Ministarstvo šuti, a što drugo i očekivati od ministrice čiji šef s podsmjehom i izrugivanjem gleda na sve koji drugačije misle?

"..... marginalci....." govori čovjek koji neprekidno govori neistinu svome narodu (Kinorama, Agrokor, demografija.. Trebamo li još što? Što je Plenkoviću prema Tvom shvaćanju suverenizam? Je li to da dečki budu curice odnosno žene koje će se šminkati i nositi suknjice i pljačka, laži? Ignoriranje volje naroda? Živiš u demokraciji, a vlast u demokraciji je proizašla iz naroda, a ne rodnih ideologija i pljački kao što sad pokušavaš iz mirovinskog drugog stupa učiniti!)

Psovka i agresivnost su rak – rane (agresivnost – asertivnost, što je to i kako prepoznati?)

Slušajući kulturu govora naroda s kojim živim i dijelim svakodnevnicu, nameće mi se pitanje o psovci i agresiji kao hrvatskoj rak – rani.

U općem shvaćanju pojma riječi kultura smatra se kao nešto pozitivno, a može biti višeg ili nižeg stupnja. Latinska riječ "cultura" znači njegovanje, obrađivanje. Označava napredak prema boljem i kvalitetnijem.

Možemo li nešto razorno zvati kulturom?

Živimo u vremenu kad se dobro naziva zlim, a zlo dobrim. Tako dolazimo do razumijevanja da i zao, negativan, vulgaran govor možemo nazvati kulturom. Međutim, kad bolje razmislimo takav govor ne možemo zvati kultura govora već antikultura koja se nikad niti u jednom smislu ne može zamijeniti kulturom govora jer je sasvim suprotna. Antikultura je pojam za negativan, vulgaran govor. Psovka je antikulturna, ona je govor mržnje i osude osobe. Psovka razara dušu čovjeka.

U novo vrijeme antikulturu govora susrećemo na ulicama gradova, na radnim mjestima, u raznim televizijskim programima, posebno filmovima, u kazalištu, koncertnim dvoranama, svađi, zabavi i općenito svakodnevnom govoru. Mnogi će reći tko mi što može? Imam pravo govoriti kako ja želim. Druge koji se izražavaju kulturno u njihovoj sredini smatrat će zaostalim, nepoželjnima. Najnekulturniji govor danas se brani kao izričaj kulture govora. Koje kulture? Postaje li hrvatski jezik kulturniji ako u njemu ima više vulgarizama, psovke i hule?

Mnogi narodi ne poznaju psovku. Strana im je. A mi? Bi li smo se mi trebali ponositi što nam je hrvatski jezik obeščašćen psovkom?

Novo ruho Martina Luthera od heretika do „svjedoka evanđelja“ i „učitelja vjere“

Pokušat ćemo zbog novih rezultata istraživanja o Lutheru kritički preispitati izjave o njemu kao „zajedničkom učitelju vjere“, „svjedoku evanđelja“ i „ekumenskoj perspektivi“, koliko god to bilo nezahvalno i/ili jednostrano, ne želeći stavljati sol na stare rane, ali i ne nasjedati uljepšanoj slici povijesnog konstrukta o Lutheru pomalo kao u bajci o Carevom novom ruhu, unatoč pokušaja rehabilitacije Luthera. „Rane se ne mogu liječiti ako se ih iz krivo shvaćene ljubavi prekriva ili prešućuje … Nezanemariva šuteća većina katoličkih laika i svećenika, koji se nisu mogli poistovjetiti s priopćenim rezultatima priredaba o Lutheru i međukonfesionalnih komisija – a još manje s onima 'ekumenske avangarde', odnosno, s onima koji se takvima smatraju – prevelika je i preznačajna. … Sveobuhvatno se ne dade nijedan čovjek ispitati i razumjeti (individuum est ineffabile - pojedinac je neizraziv), čak ako se oko toga trude sve znanosti i discipline, a kamoli ličnost značenja kao Luther, koji je kao rijetko drugi promijenio Crkvu i svijet“ (Albert Mock, Abschied von Luther, str. 106-107).

Franz Kronbeck: „Borba Martina Luthera s Bogom“

                     Brončana nadgrobna ploča (1548.), izvorno namijenjena za Lutherov grob

Prigodom „Lutherove godine“ objavljeno je tijekom 2017. godine mnoštvo publikacija o osobi i nauku Martina Luthera različite vrijednosti. Jedna od njih jest i vrijedna knjiga bavarskoga katoličkoga filozofa i latinista Franza Kronbecka. Ona zaslužuje našu punu pozornost.

Vrijedne publikacije o Martinu Lutheru – protuslovlje „službenoj historiografiji“

Dosad je bilo govora o dvjema kritičkim knjigama o Martinu Lutheru, naime knjizi Paula Hackera „Ja u vjeri kod Martina Luthera“ i knjizi Theobalda Beersa „Radosna promjena i svađa“. Sada želimo predstaviti najnoviji i isto tako kvalitetni prinos protiv „službenoga“ narativa.

Autorovo polazište je sljedeće:

„Borba s Bogom“ i nečista savjest.