U 18. stoljeću u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nema mnogo književnika. Jedino svjetlo podržavaju franjevci koji su poznavali potrebe svoga puka i na sve moguće načine pokušavali izvesti narod iz tame neznanja. Stoga je to razdoblje s pravom nazvano prosvjetiteljstvom.
Perom, jedinim jačim oružjem od turske i austrijske sablje, prozborili su fra Filip Grabovac Cvitom razgovora i fra Andrija Kačić Miošić Razgovorom ugodnim u Dalmaciji, te Antun Matija Relković Satirom u Slavoniji. U Bosni i Hercegovini istaknuto je djelovanje Tome Babića, Jerolima Filipovića i Filipa Lastrića. Svi su bili franjevci. Književna djela uglavnom su teološkog sadržaja, pisana su jezikom pučanstva, ikavskog, ijekavskog ili miješanog oblika. Susrećemo dva pisma: bosančicu i latinicu. U 18. stoljeću prevladala je latinica. Jednog franjevca, koji je svoj jezik nazvao hrvatskim, pjesnika koji je prvi propjevao narodu dragim desetercem, vrijedi posebno istaknuti. On je dijete ljubuškog kraja – fra Lovro Šitović ili, kako se često potpisivao, Laurentius de Gliubuschi.
Ako je istina, kako se čini i kako vjeruju milijuni vjernika katolika i odgovornih osoba diljem svijeta da Treća tajna ne sadrži samo mračno viđenje „Biskupa odjevena u bijelo“ bez riječi pojašnjenja Gospe Fatimske kako bi se to viđenje trebalo tumačiti, koji bi to dijelovi Tajne nedostajali? Već smo pokušali dati odgovor na to pitanje. U ovome poglavlju dodat ćemo druge pojedinosti s time u svezi.
Svi se svjedoci slažu
Svjedočenje svakoga pojedinog svjedoka koji se sučelio s pitanjem Fatime slaže se oko jedne temeljne točke: dio Treće fatimske tajne koji nedostaje nagovještava strahovit gubitak vjere i stege kod ljudskoga dijela u Crkvi – ukratko, strašno otpadništvo. Iz praktičnih razloga prisjetit ćemo se ovdje nekih svjedočanstava koja smo već spominjali u četvrtome poglavlju:
U nedavnom članku o fatimskoj tajni, Steve Skojec, osnivač i urednik OnePeterFive, objavio je, koliko je meni poznato, po prvi put na engleskom jeziku riječi glavnog vatikanskog egzorcista oca Gabrielea Amortha (umro 2016.) o Padre Piju i njegovom poznavanju treće fatimske tajne. Te riječi dolaze iz nedavno objavljene knjige autora Joséa Marije Zavala pod naslovom “Najbolje čuvana fatimska tajna” (El Secreto Mejor Guardado de Fátima). Suradnik OnePeterFive-a Andrew Guernsey uvelike je pomogao u pronalaženju ovih citata. Budući da je Skojecov članak podugačak, mnogi čitatelji možda nisu shvatili važnost intervjua s ocem Amorthom, objavljenim tek nakon smrti tog svećenika. U tekstu koji slijedu citirat ću opsežno objavu Stevea Skojeca u kojem se po prvi put govori o tome kako je otac Amorth bio uvjeren da se posvećenje Rusije nije dogodilo, a potom započinje širu raspravu o Fatimi.
Sv. Klement Marija Hofbauer jednom je rekao: „Kršćanin koji je ne moli za Svetoga Oca je poput djeteta koji ne moli za svoga oca.“ Pa ipak, u našem vremenu, kada je vjera na udaru, kada se čini da sam papa promiče zablude i osnažuje krivovjerje, kad se u Crkvi dopušta sablazan širenja zlostavljanja djece, kako možemo moliti „na nakane Svetoga Oca“?
Često možemo čuti da ljudi mole na nakane Svetoga Oca na kraju Krunice ili drugih molitava, budući da je to uvjet za ostvarivanje oprosta. Na primjer, molitve Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu na ove nakane uvijek zaključuju Križni put. Ali bismo li trebali sudjelovati u tim molitvama ako se papine osobne, privatne nakane čine suprotnima nakanama Crkve?
Da, zapravo bismo trebali! Prikazujući naše molitve na nakane pape Franje, ne molimo za osobne nakane pape Franje, nego za šest objektivnih nakana Svetoga Oca kako sama Crkva naučava.
Čudesno ozdravljenje kroz veliku devetnicu svete krunice... Žena spašena od smrti… Padre Pio i moćno oružje.... Pobjeda nad islamskom vojskom... Lucija i Fatima... Sovjetska vojska se u miru povlači od Austrije koju je prije povlačenja okupirala.... Molitva krunice je spasila Austriju. Ovo su samo neke od podtema u zapisu, ali Gospodin je učinio još mnoga druga čuda zahvaljujući zagovoru Gospe po svetoj krunici.
Molimo svetu krunicu svaki dan u našem životu! Tko god može neka izmoli i sva tri otajstva ružarija!
Velika financijska kriza koju svijet još nije vidio nam dolazi. Mnogi još ne razumiju što dolazi i ne primjećuju jer žive od danas do sutra, ona će zahvatiti sve.... Također i treći svjetski rat.. Ljudski gledano iz ove situacije nema izlaza.. Samo Bog može pomoći.
Crkveni naučitelj, sveti Lovro Brindizijski kaže: "Puno je obilnije svjetlo Sunca nego svjetlost svih zvijezda uzetih zajedno; tako i Krist, Bogočovjek daje ljudskom srcu veće utjehe nego svi ljudi svijeta uzeti zajedno....
Koliko je nebo veće od zemlje i sunce sjajnije od mjeseca toliko je utjeha (milina) Božja veća od utjehe (užitaka) svijeta, toliko je Nebeski Jeruzalem veći od zemaljskog kao što je i Bog toliko veći od svijeta!"
Iz propovijedi velikog posttridentskog crkvenog obnovitelja, sv. Lovre, koji je gajio veliku ljubav prema Misi i Majci Božjoj. Misu je znao služiti i po nekoliko sati. Kad je govorio o Gospi iz njega je izbijala sveta vatra. Njoj u čast činio je velike pokore. Veliki mariolog koji je napisao prekrasno djelo Mariale. To je zbirka njegovih propovijedi o molitvi "Salve Regina", "Magnificat", "Zdravo Marija" te razne propovijedi za Gospine blagdane. Djelo je istinska, duboka mariologija, temeljita i bogata.
"Gospodinove riječi su: "Ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti."
Gospodin želi da idemo u raj. Prolio je do posljednje kapi svoju krv da bi ti i ja otišli u raj.
Otac Gruner pojašnjava zašto je potrebno da napravimo svoj dio i koji je to dio kako bi mogli otići tamo. Tri zakona su ljubavi, a među njima najteži Ljubi bližnjega kao što ga Gospodin ljubi. Potrebno je razmisliti kako to Gospodin ljubi.
Gospa neprekidno, a posebno u Fatimi, traži od nas da se molimo i činimo žrtvu za grješnike jer mnogo duša odlazi u pakao budući da se za njih ne moli i ne žrtvuje. Otac Gruner donosi i svjedočanstvo župnika Arškog koje je zanimljivo i poučno, a govori o tome kako možemo pomoći da se druga duša obrati.
Pobožnost Bezgrješnom Srcu je ustanovljena kako bi Bog spasio duše od pakla. Bivajući istinski posvećen Gospi imamo snažno obećanje dolaska u raj. Nitko tko je posvećen Gospi do kraja nikada neće biti izgubljen kao što su sveci rekli. Pakao je vječan, a zbog smrtnog neispovjeđenog grijeha gubimo milost raja.
Danas govoriti o svećeniku je nemoguće bez riječi otpadi. Još od vremena Jude je bilo otpada, ali nikada u toj mjeri kao danas!
Kako uopće razumjeti i dati pravo ime toj pojavi? Nehajnost, mlakost, grješnost, indiferentizam? Jasno kad se više ne vidi problematika grijeha, kad gotovo da mu nema ni spomena, kad se ne poučava o čuvanju od njega i zla radi vječnog dobra da se događa relevatizam, indiferentizam i otpad. Svećenik je dužan poučavati o grijehu, padu, zlu, čistoći i spasenju duše, paklu i vječnom životu....
Mnogi svećenici kao da pravdaju svoje kolege i govore vjernicima: "Koliko narod moli za svećenike, takve će i imati. Dužni smo moliti za njih itd." Da, naravno dužni smo moliti, ali pitam se kad će postati jasno da Bog u slobodnu volju ne dira i da to koliko i kako molimo nije točno što govore da je krivnja pada? Najlakše je prebaciti krivnju na drugoga.
Iz dana u dan slušam dvije teme: 1. zalaganje za udomljavanje djece od istospolnih parova i 2. mnogo mladih obitelji ne mogu imati djecu. Odlučih napisati post.
Tko je dijete?
Svaki ljudski život od začeća do prirodne smrti je slika Božja. Upravo se stoga zlo ili sotona toliko i bori da uništi taj ljudski život. Stoga borba protiv abortusa i za zaštitu života je jedna od prvih linija bojišnice. Gospodin govori:" Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko." Dijete je nevinost, radost, svetost, čistoća, blistavost, žrtva vrijedna svakog napora i ljubavi, ono daruje poseban smisao životu čineći ga potpunijim. Bitno je imati i raditi na tome da imamo čisto srce poput djeteta i da gledamo češće dječjim očima kako bismo u malenosti spoznali vrijednost života. Gospodin je također došao kao dijete. Zagledajmo se u djetetovu nježnost, u osmijeh, plač dojenčeta, igru i traženje sigurnosti. Suočimo se s njegovim buntom i shvatimo da su to
Zanimljiva i istinita priča svećenika čije ime smo odlučili da nećemo objaviti radi diskrecije. Priča je vrlo zanimljiva za pročitati:
"Već neko vrijeme imao sam silnu želju otići u Fatimu. Htio sam zahvaliti Gospi za sve milosti koje je izlila preobilno u moj život. Molio sam da mi Gospa pokaže gdje mi je mjesto, što Gospodin želi od mene, kakav je Njegov plan s mojim životom. Nisam imao novaca, a nikoga nisam htio tražiti jer sam slutio da je putovanje u Fatimu vrlo skupo. Moja želja mi se činila neostvariva. Razum mi je govorio da ju zaboravim i odreknem se nje kao dobar sin nebeskih roditelja. Smatrao sam, potrebno je umirati sebi i svojim željama no srce mi nije dalo mira. U njemu je silno gorjela želja za posjetom Gospi Fatimskoj.
Tako, vođen željom srca jedan dan započeo sam razgovor s mamom na tu temu. Pitao sam ju što misli koliko bi me koštao put u Fatimu. Pogledala me iznenađeno i odgovorila da ona to ne zna. Rekla mi je da se raspitam dalje, kod agencija, raznih drugih javnih prijevoznika...
Institut Krista Kralja Velikog Svećenika je družba apostolskog života papinskog prava. I.C.R.S.S. Osnovan je 1990. g. Počeci sežu još u početak šezdesetih godina (1964.) proteklog stoljeća.
1. rujna 1990. godine kanonski je potvrđen Institut Krista Kralja Velikog Svećenika.
Zajednica se kasnije preselila u Firentinsku nadbiskupiju, Gricigliano, dijelu Pontassievea, koji je pripadao benediktincima iz Fontgombaulta. Uz odobrenje nadbiskupa Firence uspostavili su generalnu kuću i sjemenište sv. Filipa Nerija.
Ustanova je, ukratko, družba apostolskog života koja se ugleda na život svjetovnih kanonika. Sastavljena je od svećenika i kleričkih oblata, a svi zajedno su usmjereni “dostojnoj celebraciji svetih otajstava, naviještanju pune katoličke istine i pravom katoličkom načinu života.” Geslo Instituta je „Veritatem facientes in caritate“ – Istinovati u ljubavi. Poseban im je uzor sv. Franjo Saleški koji je istodobno bio pravi teolog i Doctor caritatis (naučitelj ljubavi).
"Slijediti Gospodina je zahtjevno. Pogledajmo apostole, uglavnom svi su položili svoj život završivši mučeničkom smrću. Posvjedočili su na taj način svoju ljubav prema Bogu. To je najradikalniji način. Isus je održao svoje obećanje i priznao se onda njihovim pred svojim nebeskim Ocem. Mnogi sveci su svoj život položili završivši mučeničkom smrću. Potrebno je braniti na taj način Isusovu istinu, ono što nam je On donio. Potrebno je na taj način pokazati ljubav prema njemu jer ljubav je Bog. Ljubav nije samo željeti nekome dobro već prije svega željeti da se ispuni Božji plan i naum na osobi. To je ljubav. Danas više nego ikad potrebna je radikalnost.
Mučeništvo
Je li mučeništvo autodistrukcija vlastitog života? Nije! Je li to potpuno uništenje vlastitog života i svega onoga što smo gradili kroz svoj život? Nije!
Mučeništvo je kruna i vrhunac ljubavi! To je najveći dokaz naše ljubavi prema Bogu! Najdublji stupanj nasljedovanja Isusa Krista raspetoga. Najveći je izraz da smo Isusovi i da naše srce pripada Njemu.
Pater Chad Alec Ripperger je poznati teolog, svećenik, egzorcist...
Je li vjera stvar pojedinca?
Smatramo li da je vjera stvar pojedinca te da vjera ne smije utjecati na javni život ulazimo u zabludu!
Sistematski se ide za tim da se upliv Katoličke Crkve potpuno uništi, da se vjera sve više potisne iz javnog i privatnog života, iz škole i obitelji, iz ureda i sudnica i uopće iz ljudske zajednice. U nekim zemljama tako je daleko otišlo u mržnji na Boga i katoličku vjeru, da pojedincu nije slobodno ispovijedati svoje vjersko uvjerenje. Protiv ove strašne zablude Crkva je često podizala svoj glas, naglašavala da je svaka vlast od Boga, da je Krist Kralj svega stvorenoga i Kristu kao Kralju mora se svako pokloniti i Njemu samome služiti. Krist mora ponovno zavladati u javnom i privatnom životu. Ovo je Crkva potvrdila i pred čitav svijet iznijela ustanovom blagdana Krista Kralja, kao ustuk protiv javnog otpada od Krista i njegove vjere. Sveti Otac papa Pio IX je 1925.godine uveo blagdan Krista Kralja enciklikom "Quas primas", želeći da Kristovo kraljevstvo zavlada svijetom, da mir Kristov zavlada među pojedincima i narodima kao zalog vremenita i vječne sreće.
Slava Očeva je bez prestanka primati žrtvu svoga žrtvovanog Sina i u svom Sinu žrtvu svih spašenih ljudi koji su obnovljeni u sakramentima, ponovno postali njegova posinjena djeca, sjedinjeni s Isusovom žrtvom, zaštićeni njom, preobraženi po njoj i potpuno utopljeni u njoj.
Eto svrhe Isusove žrtve; da bi svi ljudi radi, predmet srdžbe Nebeskoga Oca zbog grijeha, postali njegova djeca u Isusu Kristu i kako bi s Isusom Kristom postali žrtva paljenica, žrtva prinesena na slavu Očevu. Onaj koji izlazi iz tog sjedinjenja s Isusom, izlazi iz žrtve i plodova božanske Žrtve.
Svaki kucaj naših srdaca trebao bi biti čin prinošenja Isusa i sjedinjenja s Njegovom trajnom Žrtvom na slavu Očevu.
Kalvarija još stoji. Križ je još uvijek uspravljen na Euharistijskoj Kalvariji. Isus se na mističan način žrtvuje i prinosi svaki dan.
Duša koja se potpuno daruje Isuse pripada posve Njemu, ali i On njoj.
To je sveta Misa, središnji liturgijski čin. Sveta Misa nosi na sebi sve biljege potpune žrtve. lzvanjski, vidljivi prinos ove Žrtve jest Tijelo i Krv Isusa Krista pod prilikama kruha i vina. S ovim prinosom združeno je i najsavršenije klanjanje i zahvaljivanje, prošnja i pomirenje. U ovoj Žrtvi glavni Nadsvećenik, koji Žrtvuje jest Krist Bog - Čovjek, a svećenik je njegov sluga. Bitni obred i čin, kojim se izvršava Žrtvovanje i prinošenje, jest pretvorba kruha i vina u sveto Tijelo i Krv Gospodnju. Taj čin pretvorbe ustanovio je sam Isus, a ostalo je dodala Crkva, koja je primila puninu vlasti od Krista Spasitelja. Tako se sjedinjuje čovjek najtješnje sa Živim Bogom. Pričest svetih prinosa dopunjuje i usavršuje Žrtvu. Po njoj čovjek najpotpunije izražava unutarnju žrtvu srca te postiže divne plodove žrtve. Tako se u svetoj Misi i u glavnim njezinim dijelovima: prikazanju, pretvorbi i pričesti najdivnije ispunjavaju svi uvjeti žrtve.
Ta žrtva svete Mise je obnavljanje žrtve na križu. One neizmjerne, nepojmljive Žrtve Božje ljubavi. Razlika je samo u tom, što je na Kalvariji Krist osobno prinio žrtvu krvnu, a sada prinosi preko ruku svećeničkih nekrvnu. Žrtva križa zaslužila nam je spasenje, a žrtva oltara primjenjuje ljudima plodove toga spasenja. Žrtve Starog Zavjeta bile su tek sjene, tek pralik i naviještanje ove neizmjerno svete žrtve, gdje Bog sam žrtvuje, sam biva žrtva. Po ovoj Žrtvi teče spasenje svijetu, jer u njoj se žrtvuje Krist, koji živi-svagda. da zagovara ljude (Hebr. 7,23). Ova žrtva daje život Crkvi Božjoj, u njoj je nepresušni izvor i ocean, odakle se napajaju djeca Božja, koja kao dionici žrtve Jaganjčeve na zemlji dobivaju čvrsti zalog, da će ga jednom uživati na vijeke u nebu.
Sad nam je jasno, zašto je sveta Misa sredšte liturgije, najsvetiji liturgijski čin. Sad shvaćamo i to, zašto se u istočnoj Crkvi Misa zove jednostavno Liturgija: bez žrtve svete Mise nema istinskog ni pravog bogoštovlja, u svetoj Misi nalazi se punina božanske službe, da, sveta Misa je najuzvišenija liturgija. Točno je da ima i drugih liturgijskih čina božanske naravi, neizmjerne vrijednosti. No svi oni dobili su nadnaravnu milost i snagu tek po Žrtvi i zato smjeraju svi k žrtvi, k Euharistiji, gdje prebiva središte svega života Krist Otkupitelj. Poštujmo i ljubimo zato ovu božansku Žrtvu!
Sv. Bernardo kliče: „O bio ti tko mu drago, pa na te navale vjetrovi napasti ili se nasučeš na hridi teškoća: Respice Stellam, voca Mariam! - Svrni pogled svog srca na Zvijezdu, zazovi Mariju! Ako te bacaju valovi oholosti, ambicije, svađe, zavisti . .. ako te muči nečovječna zloća, zastiđuje rugoba vlastite savjesti, straši užas suda, guta vir tuge i očaja: Cogita Mariam! - Misli na Mariju! . . .“
Možda rijetko u kojem djelu nalazimo tako iskrenu prošnju, tako bolan vapaj i krik za oslobođenjem, kako je to napisano u Goetheovom „Faustu“. Jadna je Margareta prevarena, duboko ponižena i razočarana. Grijeh je nije usrećio, već naprotiv ispunio neizrecivom nostalgijom i tugom . Iz tog se duševnog stanja vinuo krik Bezgrešnoj: „Prikloni lice, Bogorodice; Djevo i jada se spomeni mog!“ Margaretinu molitvu ponavljali su toliki i tolike. Vjerujem da se Bezgrešna nije oglušila, već opet i opet satrla glavu zavodniku sotoni koji se vječno diže protiv Boga i njegova kraljevstva u dušama. Molimo je s pouzdanjem i mi! Jedan je suvremeni pisac u predvečerje svog života Majci Božjoj u čast napisao ove riječi: „Ti si, o Marijo, neviđeni Cvijet, koji svojom ljepotom čarom vječno privlačiš pčele ...
Prenosimo obavijest o hodočašću u Rim. Uvijek me iznova obraduje kad primim novo pismo (Pismo Oremus) stranice Paix Liturgique. Preporučam da se na nju pretplatite i proširite ju među prijateljima i poznanicima. Pretplatiti se možete ukoliko na ovom linku http://hr.paix-liturgique.org/inscription.asp?ispunite pristupnicu i kliknete na potvrdi.
Putem pisama koja mi stižu na mail gotovo uvijek otkrivam nove spoznaje i zasigurno su mi jedna velika pomoć i izvrstan način kako da neprekidno produbljujem spoznaje o svetoj misnoj žrtvi i katoličkoj vjeri.
Zašto SUMMORUM PONTIFICUM?
Hodočašće je u znak zahvale papi Benediktu XVI. koji je donio dokument Sumorum Pontifikum i na taj način potvrdio da tradocionalna misa nije nikada ukinuta. Pregled dokumenta donosimo OVDJE.
Ono što me posebno privuklo pozvati vas na ovo hodočašće osim iz zahvalnosti je to što će susret u petak (prvi dan) voditi kardinal Burke, koji će podijeliti blagoslov prilikom otvaranja programa.
Postoje, u konačnici, tri izvora objava, vizija, znamenja, i sličnih stvari: Bog, čovjek ili đavao.
Pod naslovom Bog, uključujem Božja sveta stvorenja, kao što su Gospa ili neki drugi svetac ili anđeo.
Pod čovjekom, mislim bilo koje ljudsko znanje ili moć imaginacije, bilo koju ljudsku vještinu ili prijevaru, ili neku ljudsku aktivnost ili uređaj koji uzrokuje da se nešto dogodi.
Pod đavlom, uključujem đavla osobno ili bilo kojega od drugih demona.
Đavlova moć
Vrlo je malo ljudi svjesno punih đavlovih moćiju i njegove sposobnosti prijevare. Mnogi katolici misle da, čim se nešto čudno dogodi, to mora biti Božje djelo. Ali, kao što sam rekao, poruke i znamenja mogu proizići iz tri krajnja izvora: Bog, čovjek ili đavao. Djelo je razlikovanja identificirati tko je posrijedi u pojedinom slučaju.
Don Federico Bortoli je danas župnik Župe Svetog Andrije Apostola u Acquavivi u biskupiji San Marino Montefeltro. Također je biskupijski kancelar, sudski vikar i crkveni savjetnik za Unione Cristiana Imprenditori Dirigenti. On je branitelj ženidbene veze na Crkvenom sudu u Bologni. Njegova knjiga, objavljena 22. veljače, La distribuzione della Comunione sulla mano (Primanje Pričesti na ruku), je njegova doktorska disertacija o kanonskom pravu. Razgovarali smo s njim o ovoj bitnoj temi.
Ključni dokument koji se odnosi na podjelu Svete Pričesti na ruku jest naputak Svete kongregacije za bogoštovlje Memoriale Domini (od 29. svibnja 1969.) (nadalje „M.D.“), izdan po smjernicama Pavla VI. U osnovi, možete li nam reći kako je došlo do ovog dokumenta i koje je smjernice sadržavao?
