Isus Krist Bog i čovjek?

"O, vječna i utjelovljena Mudrosti! O, preljubezni i poklona dostojni Isuse, pravi Bože i pravi čovječe, jedini Sine vječnoga Oca i Marije vazda Djevice!"

Sv. Ljudevit M.G. Montfort

Kad je Adam pao i izgubio djetinjstvo Božje, a s njim i sav ljudski rod, niti on niti potomci nisu se više mogli podići svojom vlastitom naravnom snagom do vječnog blaženstva.

Sveti Augustin:"Ljudi su se mogli prodati đavlu, ali ne i otkupiti sami sebe."

Adamovim grijehom nastao je nepremostiv jaz između uvrijeđenog veličanstva Božjeg i grešnog čovječanstva. Tko će čovjeku vratiti djetinjstvo Božje?

Druga božanska Osoba, Sin Božji, od vijeka je odlučila da će kad dođe vrijeme, postati čovjekom i dati zadovoljštinu Ocu za počinjene nepravde, otkupiti ljudski rod iz ropstva đavla i omogućiti čovjeku vječno spasenje. On je to učinio ponudivši samog sebe kao savršenu zadovoljštinu pravdi Božjoj umjesto nas ljudi. Cijelim svojim životom od Bogorodičinog "Da", preko Šimuna Cirenca, apostola pokazao je da želi u radu za spasenje duša čovjekovu suradnju te da i od nas samih ovisi hoćemo li prihvatiti Isusovu i Božju spasiteljsku ruku i naum spasenja ili odbiti, ukoliko ne surađujemo sa Njim. Isus je vršio volju nebeskog Oca:"Moje je jelo, da vršim volju Onoga, koji me poslao, da dovršim Njegovo djelo." (Iv 4,32)

Pogrješivost / nepogrješivost Pape? Gubimo li vjeru ukoliko slijedimo krivi nauk Pape?

U zadnje vrijeme često susrećemo na raznim blogovima i portalima oprečne stavove u vezi Svetog Oca, Pape, njegovih izjava i nauke koji zbunjuje vjernike (i svećenike) zbog neznanja, koji smatraju da je Papa u svemu nepogrješiv. Tako od Pape vjernici stvaraju papolatriju (idola, a jedini idol nam može biti Isus Krist), a svećenici koji, nažalost, ne čitaju dokumente jer za to nemaju vremena, budući je zvanja sve manje, duše vode u mogući gubitak vječnosti ili ostaju bez odgovora. Često puta vjernici (i svećenici) u dobroj nakani, ali u velikom neznanju sebe i svoje stavove stavljaju na mjesto suca i autoriteta, upravo zamjerajući najviše onima koji im žele približiti pravi nauk o poslušnosti Papi. Na taj način oni postaju suci onoga što treba vjerovati. Vjera ne ovisi o našem osobnom sudu, nego o autoritetu Boga koji se objavljuje i koji ne može biti kontradiktoran. Stoga je potrebno prihvatiti sve što je Bog objavio, a ne uzimati samo ono što mi se kao pojedincu sviđa.

S tim razlogom želimo donijeti prikaz nauka Katoličke Crkve kako bi svima bilo jasno može li Papa pogriješiti.

Što govori Katolički nauk?

Promjenom nauka Kristova želi se razoriti Crkvu, ali Krist mora kraljevati po pobjedi Bezgrješnog Srca!

                     Pročitajmo prvi dio oporučnog pisma Blažene majke Marije od Isusa

Životno geslo bl.Marije Deluil-Martiny je "Vitam et sanguinem pro Christo hostro Rege! Oportet Illum regnare!" ("Život i krv za Krista našeg Kralja! On mora kraljevati!)

Blažena Marija je neprekidno radila za kraljevstvo Kristovo. Poticala je riječima na odanost bez granica svetim interesima Crkve, katoličkih svećenika i redovničkih zajednica toliko progonjenih za vrijeme Francuske revolucije, vremenu u kojem je živjela. Djelo koje je ona širila već kao laikinja Počasna Straža Srca Isusova opstalo je i jako se proširilo kako u krugovima klera tako i laika jer je Marija mnogo vremena provodila u molitvi pred Presvetim.

Govorila je:"Molimo, vapimo, dajmo zadovoljštinu, žrtvujmo se bez pridržaja; budimo gladne i žedne žrtve koja, združena s Krvlju Gospodinovom, iskupljuje zločine, zaziva milosrđe i postiže oprost. Budimo revne u žrtvi i molitvi, kako bismo dušama svećenika priskrbile obilne milosti savršenstva. U sjećanju na okrutnu Ranu nanesenu Srcu Gospodina našeg Isusa Krista, kao i Srcu Svete Crkve, Njegove zaručnice, od strane onih svećeničkih i redovničkih duša koje su, nažalost tako nisko pale u Njemačkoj i drugdje, te koje razdiru, do one mjere do koje se ono u njima nalazi, Srce njihove Majke, koje ga probadaju mačem načinjenim od prezira, nezahvalnosti, pobune, oholosti, oskvrnuća i svetogrđa svih vrsta; na taj spomen pun boli i gorčine, kao i na spomen na neizrecive i teške muke koje je Srce Gospodina našeg Isusa Krista pretrpjelo kad Mu je, u Njegovoj agoniji i smrti, predstavljen stravični prizor. Ah, udvostručimo žar i revnost! Potičimo se na zadovoljštinu, molitvu, trpljenje! Takve rane ne zarastaju osim uz pomoć krvi i suza. Prikažimo Isusovu Krv i

Poslušnost papi (izjave kardinala Müllera, Burkea, Caffare i biskupa Atanazija Schneidera o trenutnom stanju u Crkvi)

1.Gdje je i kada proglašena dogma o papinoj nepogrješivosti? U kojim slučajevima katolik treba bespogovorno poslušati papu? Koje od kršćanskih Crkava priznaju papinu nepogrješivost?

Dogma papine nezabludivosti (nepogrješivosti) proglašena je na Prvom vatikanskom koncilu (1869.–1870.) papinskim dekretom Pastor aeternus,18. srpnja 1870.

Definicija dogme: Kada rimski biskup govori ´ex cathedra´, tj. kada, obnašajući svoju službu, kao pastir i učitelj svih kršćana, konačno odlučuje na temelju svoje najviše apostolske vlasti da se cijela Crkva treba pridržavati nauka o vjeri i moralu, onda on na temelju božanske potpore, koja mu je obećana, posjeduje onu nepogrješivost kojom je božanski Spasitelj htio da bude opremljena njegova Crkva u konačnoj odluci u nauku o vjeri i moralu. Zato su takve konačne odluke rimskoga biskupa nepromjenjive po sebi samima, a ne na osnovi odobrenja Crkve.

Što moramo vjerovati da bismo bili spašeni uz svjedočanstvo jedne osobe o tome kako je postala u dubini duše radosna zahvaljujući pravovjerju

,,Srcem vjerujemo i ustima ispovijedamo jednu Crkvu ne krivovjernika, nego svetu Rimsku, katoličku, apostolsku, (i) vjerujemo da se izvan nje nitko ne spašava.’’ (papa Inocent III., Eius exemplo, 1208. god., DH 792)

,,Jedna je naime sveopća Crkva vjernika, izvan koje se uopće nitko ne spašava.’’ (IV. Lateranski sabor, 802)

‘Izvan Crkve nema spasenja’ (extra Ecclesiam nulla salus)

“Nitko tko se nalazi izvan Katoličke crkve, ne samo pogani nego niti Židovi niti krivovjernici ili raskolnici ne mogu biti sudionici vječnog života, nego će ići u oganj vječni “koji je pripremljen đavlu i anđelima njegovim, osim ako joj budu pripojeni prije kraja života; jedinstvo crkvenog tijela vrijedi toliko da crkveni sakramenti vrijede samo onima koji ostaju u njoj, kao što i postovi, milostinja i druga djela pobožnosti i vježbe kršćanske vojske postižu vječnu nagradu samo u njoj.“

No što je najpotrebnije vjerovati? To možemo saznati u ovom vrlo zanimljivom i poučnom video zapisu!

Correctio filialis de haeresibus propagatis – klerici i laici kore pape Franju zbog pobudnice Amoris laetitia

Ugledni klerici i laici uputili su papi Franji Correctio filialis u kojoj ga kore zbog proširenja krivovjerja

Potpisnici govore o „epohalnom“ događaju i zbilja je posrijedi senzacionalan i povijesni događaj. Prvi put od srednjega vijeka klerici i laici javno kore papu.

Brojni svećenici i ugledni laici iz redova znanosti i inteligencije izrekli su glede pape Franje Correctio filialis de haeresibus propagatis. U ovome „Ukoru poradi proširenja hereza“ predbacuju Franji da je u svojoj spornoj posinodskoj pobudnici Amoris laetitia „natuknuo ili podupro“ sedam hereza. Među potpisnicima nalaze se brojna poznata imena kao Roberto de Mattei, Martin Mosebach, Joseph Shaw, Paolo M. Siano, Robert Hickson, Ettore Gotti-Tedeschi, Thomas Stark.

Izvornu Correctio (ukor) potpisnici su sastavili na latinskome koji je službeni jezik Crkve. Potpisnici inzistiraju s poštovanjem da Papa

„osudi ove hereze koje je izravno ili neizravno zastupao“.

Tvrdi se da ortodoksno, dakle pravovjerno tumačenje mjesta kojima se prigovara nije moguće. Potpisnici ukora kao dokaz navode „izjave, djela i propuste“ Pape iz kojih „bez ikakve utemeljene sumnje“ proizlazi da Franjo želi tumačenje koje je „faktički heretično“.

Snaga katoličkog svećenika

Glavna zadaća i moć svećenikova jest izvršavati ovo božansko čudo: svetu Misu, Euharistiju.

O tome Crkva uči u sljedećoj dogmi:

Snagu prinošenja svete Misne Žrtve imaju samo svećenici. De fide.

Budući da Crkva vidi bitnu funkciju svećenika upravo u služenju svete Mise, a reformatori su naprotiv ministerijalnom svećeništvu suprotstavljali opće svećeništvo ( to znači: svi mogu isto), Tridentski je sabor ponovio vjeru koji je potvrdio već 4.lateranski sabor da je samo svećenik djelitelj Euharistije.

Jer samo je apostolima Krist rekao: Ovo činite meni na spomen. Toliko je Crkva u to uvjerena da upravo u ovim riječima vidi ustanovu svećeničkog reda.

Pavao naziva svećenike: „sluge Kristove i upravitelji Božjih tajni.“

Stoga u Svetom pismu sve govori protiv toga da se zajednica može shvatiti kao upraviteljica svetih tajni.

Dekret o istočnom grijehu

Pavao III. (1534. -1549.)
(Paulus III.)

» Dekret o istočnom grijehu «
(Tridentski sabor, V. sjednica, 17. VI. 1546.)

Kako bi naša kršćanska vjera ,,bez koje je nemoguće svidjeti se Bogu" [Heb 11,6], nakon čišćenja od zabluda ostala cjelovita i neokaljana u svojoj iskrenosti, i kako se kršćanski narod ne bi ,,zanosio svakim vjetrom učenja" [Ef 4,14], budući da je ona stara zmija [usp. Otk 12,9; 20,2], vječni neprijatelj ljudskog roda, probudila među vrlo mnogim zlima koja u ovim našim vremenima uznemiruju crkvu Božju, ne samo nove nego i stare zablude o izvornom grijehu i njegovom lijeku: sveti ekumenski i opći Tridentski sabor... htijući pristupiti tome da zabludjele pozove natrag i utvrdi one koji se kolebaju, slijedeći svjedočanstva svetog Pisma i svetih Otaca i najpriznatijih sabora kao i sud same Crkve o tom istom izvornom grijehu određuje, govori i izjavljuje:

Toliko ljubljena od Boga da je očuvana i od istočnog grijeha

Liturgijska svetkovina Bezgrešne nastala je na istoku u 8. stoljeću. Potom se sljedećih sto godina širila prema Zapadu.

Svetkovina se počela slaviti na britanskom području 1060.godine. Odatle prelazi u Normandiju, a zatim se oko 1140 proširila u Francusku. Nakon toga naglo joj pada popularnost nakon protivljenja nekih važnijih teologa. Trebalo je definirati kako je Marija-ako je bez istočnog grijeha otkupljena?

Na pragu XIV st.franjevački mislilac bl. Ivan Duns Skot (1265-1308) razvija orginalnu tezu u mogućnosti preotkupljenja po izvanrednom Božjem zahvatu. Zaključuje:"Marija, naravno rođena od Adama, počinila bi istočni grijeh radi općeg rođenja da nije preteknuta milošću Posrednika. Kao   što je drugima bio potreban Krist da im se njegovom zaslugom otpusti već počinjeni grijeh, tako je Marija trebala Posrednika da pretekne grijeh da ga ne bi sama učinila i da ga ne učini." Na prigovor  o tome da Djevica nije povrjeđena istočnim grijehom pa joj nije potreban Otkupitelj Duns Skot odgovara:" Više je trebala Otkupitelja od ostalih jer bi upala u grijeh da unaprijed nije sačuvana. Milosrđe Božje je veće kad unaprijed nekog očuva od grijeha već kad oprašta nakon što upadne u grijeh."

Sveti Robert Bellarmino: hereza i dogma; dvije često krivo shvaćene riječi

Želio bih obratiti vašu pažnju na jednu podvalu za koju smatram da nam je svijet uspješno nametnuo. Uzmimo dvije riječi koje su nam veoma važne, zatvorite nakratko oči i uočite koje vam slike i osjećaji prvi dolaze. Prva riječ: hereza. Druga: dogma. Pretpostavljam da, zahvaljujući popularnoj predodžbi, prva riječ priziva nekakvu sliku tamnice, inkvizicije, torture, a druga, dogmatska, koju obično koristimo u kritičkom tonu, je nešto što nam je nametnuto, što na neki način guši našu slobodu, što nas drži u intelektualnim okovima i zabranjuje nam da idemo radosno kroz život s našim voljenim Gospodinom.  Međutim, ove dvije veoma važne riječi, koje su usko povezane s ovim crkvenim naučiteljem, trebale bi prizvati drugačije slike. I dopustite mi da započnem s prvom. Odnosno, bolje s drugom. Dogma.

Kako je nastao spomen svih vjernih mrtvih i nauka Crkvenog učiteljstva

  Na Svi Svete i Dušni dan obilazak grobova najmilijih

Spomen svih vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednog sveca, benediktinskog opata iz Clunya, svetog Odilona.

Završetkom 1. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Sviju Svetih slavio i spomendan mrtvih. Odilon taj blagdan 998. službeno uvodi u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana, onda je to značilo tu praksu uvesti u veliki dio Europe koja je tad bila pod stalnim utjecajem Clunya. Službeni spomendan mrtvih 1311. potvrdio je i Rim.

1748. Španjolska je dobila povlasticu da svećenici taj dan mogu slaviti tri Mise. Tu je povlasticu u XX. stoljeću, 1915. papa Benedikt XV. proširio na cijelu Crkvu. Na taj način je bila naglašena katolička istina vjere koja svoj temelj ima u objavi, a to je da osim Crkve hodočasnice u vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva.

Zašto ljubim svoju crkvu

preuzmi dokument u pdf-u

Istina je životno načelo duha. Sveti Augustin pita:" Za čim teži čovjek više negoli za istinom?" Što je skromnom šumskom cvijetku zraka sunčana, to je duhu čovječjemu istina. 
Duša mi je golubica što se krije u pećini, da ne bude plijenom svijeta. U istinu roni vjera moja i čeznuće moje duše.

Crkva je vojna sila Kristova, a sveti Augustin govori da je ona vjerni narod Božji proširen po svoj zemlji i dodaje:“Neće imati Boga za Oca tko ne želi imati Crkvu za Majku“. Majka Crkva darovala nam je tri dragulja. Prvi dragulj je njezino jedinstvo jer Gospodin je osnovao samo jednu Crkvu "jedno stado, jedan ovčinjak, jedan pastir."
 

Bula Quo primum tempore

PIJO V. (1566. -1572.)
(Pius V.)

Bula pape sv. Pija V. Quo primum tempore, kojom se uvodi novo izdanje Rimskoga misala kao što je odredio Tridentski sabor, stoji na početku svakoga izdanja misala izdanoga prije reforme Pavla VI.
Proglašavajući svoje izdanje obvezatnim, sv. Pio V. je onima koji to žele dopustio zadržati vlastite obrede pod uvjetom da su stariji od 200 godina; ovom sigurnosnom mjerom htjelo se isključiti sve natruhe novijih protestantskih krivovjerja. I sâm je sveti papa, kao redovnik-dominikanac, slavio privatne Mise po vlastitome, dominikanskom obredu. Pavao VI. nije dopustio takvo razlikovanje te je svoj novi misal proglasio obvezatnim za sve; čak je i ambrozijanski obred reformiran analogno rimskome.
Tekst bule sv. Pija V. Quo primum tempore je slojevit, sadrži i naredbe i dopuštenja, čak izričito svima daje »indult« za slavljenje Mise po ovome misalu. Između ostaloga, trajno jamči svim svećenicima da se smiju pridržavati ovoga obreda bez ikakvih skrupula u savjesti ili bojazni pred crkvenom kaznom. Na više mjesta ističe trajnost i nepromjenjivost ove uredbe (statutom) ali i dopuštenja (indultum).