U 18. stoljeću u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nema mnogo književnika. Jedino svjetlo podržavaju franjevci koji su poznavali potrebe svoga puka i na sve moguće načine pokušavali izvesti narod iz tame neznanja. Stoga je to razdoblje s pravom nazvano prosvjetiteljstvom.
Perom, jedinim jačim oružjem od turske i austrijske sablje, prozborili su fra Filip Grabovac Cvitom razgovora i fra Andrija Kačić Miošić Razgovorom ugodnim u Dalmaciji, te Antun Matija Relković Satirom u Slavoniji. U Bosni i Hercegovini istaknuto je djelovanje Tome Babića, Jerolima Filipovića i Filipa Lastrića. Svi su bili franjevci. Književna djela uglavnom su teološkog sadržaja, pisana su jezikom pučanstva, ikavskog, ijekavskog ili miješanog oblika. Susrećemo dva pisma: bosančicu i latinicu. U 18. stoljeću prevladala je latinica. Jednog franjevca, koji je svoj jezik nazvao hrvatskim, pjesnika koji je prvi propjevao narodu dragim desetercem, vrijedi posebno istaknuti. On je dijete ljubuškog kraja – fra Lovro Šitović ili, kako se često potpisivao, Laurentius de Gliubuschi.
1. Budući da je Bog premudro rasporedio sve stvari, koje je stvorio s konačnom svrhom da mu dadu slavu očitovanjem njegovih božanskih savršenosti i čovjek je osobito u vidljivom svijetu, morao promicati i ispuniti tu svrhu, prema svojoj razumnoj naravi, slobodnim djelima svoje volje, tako da Boga upozna i ljubi i da mu služi i na taj način postigne nagradu, koju će mu Bog poslije dati. Ova duhovna sveza ili općeniti zakon, po kojemu se čovjek po svojoj naravi nalazi povezan s Bogom, zove se naravna religija.
2. Međutim, budući da je Bog zbog svoje dobrote želio čovjeku pripremiti mnogo veću i uzvišeniju nagradu, nego što je to čovjek mogao misliti i željeti, i budući da ga je želio učiniti sudionikom svoje vlastite sreće, zbog toga za tu svrhu naravna religija više nije bila dovoljna, pa je sam Bog htio poučiti čovjeka njegovim vjerskim dužnostima. Iz toga se razumije da je religija od početka morala biti objavljena, odnosno da ju je Bog morao otkriti čovjeku.
Često čujemo frazu „odvajanje Crkve i države“ izgovorenu s riječima ushićenja od političara, povjesničara i prosječnih birača. Nasuprot tome, katolik mora razumjeti da je odvajanje Crkve i države moderni napad na dostojanstvo Našega Gospodina Isusa Krista i Njegovo Kraljevanje koje svi diljem svijeta slavimo. Možda niti jedna moderna ideja nije toliko lažno slavljena kao što je ova zabluda.
Možemo mnogo naučiti čitajući uzvišene riječi kardinala Piea koji je živio 1815. – 1880. :
“Glavna zabluda, glavni zločin ovog stoljeća je pretenzija povlačenja javnoga društva od vlade i zakona Božjega… Načelo položeno u osnovi cijele moderne društvene strukture je ateizam zakona i institucija. Bio on maskiran riječima poput uzdržavanje, neutralnost, nesposobnost ili čak jednaka zaštita, bio čak i negiran nekim legislativnim rasporedom za detalje ili akcidentalnim i sekundarnim činima: načelo emancipacije ljudskog društva od vjerskog poretka ostaje na temelju stvari; to je suština onog što zovemo nova era“ (kardinal Pie, Pastoralna djela, vol. VII, pp. 3, 100)
Sveti Toma Becket, prije nego je postao nadbiskup i primas Engleske bijaše kancelar engleskog kralja, poslušan dvorjanin, prijatelj raskoši i pristaša kraljevskog apsolutizma. Postavši nadbiskupom god. 1162. pretvorio se u strogog asketu i vatrenog borca za prava Crkve protiv kraljevih presizanja. Jedna od glavnih značajki Tomina karaktera bijaše veoma razvijen osjećaj dužnosti. Stoga je smatrao da kao primas Engleske ima zastupati interese Crkve, a ne više interese kralja, koje je zastupao dok je bio njegov kancelar.
Zato je Toma unaprijed rekao kralju da će njih dvojica doći u sukob. A to se i dogodilo. Kralj je tražio od biskupa da se pod prisegom obveže da će se držati onog što je proglasio kao »consuetudines avitae« – prastari običaji. Pod Tominim vodstvom bili su engleski biskupi spremni to učiniti samo uz dodatak: »Salvo ordine nostro et iure ecclesiae«. No, Henrik II. nije dopuštao taj dodatak, koji brani pravo Crkve. Sve se to toliko zaoštrilo da je Toma bio već sklon popustiti, ali papa Aleksandar III. zabaci i osudi Henrikove »consuetudines avitae«, u kojima je kao zakonit običaj proglašeno sve što je ikad koji engleski kralj poduzeo ili učinio na crkvenom području protiv crkvenih zakona.
Nalazimo se pred vratima najintenzivnijeg događanja u srcu i u duši svakog čovjeka. Božić želimo proslaviti onim istim žarom i radošću koja latentno čuči u nama, skrivena kroz cijelu godinu, i samo čeka neki poticaj da bi malo pomalo negdje buknula i rasplamsala se plamenom pa nam se najednom čini kao da smo za Božić živjeli cijelu godinu.
Hrvati su od početka kršćanskog življenja slavili Božić u svoj punini sadržaja. U stvaranju atmosfere Božića pomažu nam brojni simboli, bogata božićna tradicija, u kojoj vatra, svijeća, jabuka, žito, sjemenje, božićne kruh, jaslice, zelena grana igraju posebnu ulogu i značenje.
U hrvatskim krajevima jaslice su se pojavile početkom 17. stoljeća. Najstarije hrvatske jaslice iz tog vremena, čuvaju se na otočiću Košljunu kraj Krka. Među prvima su i jaslice u samostanskoj crkvi sv. Nikole u Komiži – otok Vis, a među najznamenitijim i one u crkvi sv. Jurja na Bregu kraj Štrigove . (18 st.)
Sv.Ambrozije veli, da je Marija do visokog stepena slave, časti i moći uzdignuta, da toga niti anđeli ne mogu shvatiti, to je samo Bogu pridržano.
„Naše molitve imaju pred Bogom posve drugu zaslugu, ako su Gospodinu po Mariji prikazane, jer Ona je jedini stvo, koji Boga nikad nije uvrijedilo.“ Sv.župnik Arški
Jednom velikom svecu, štovatelju Bezgrješne Marije, bila je podijeljena milost, da mu se češće prikazivala preblažena Djevica. Jednog je dana svetac upitao, radi koje milosne povlastice Ona najviše želi, da Je se poštuje. Dobio je odgovor: „Radi moje neokaljane čistoće“ . Sv. župnik Arški
Blažena Djevica Marija od vječnosti bijaše u ljubavi Božjoj. Njezino tijelo Duhom Svetim ispunjeno nije ostavljalo niti najmanji prostor grijehu. Oganj božanske ljubavi gorio je u njenoj mladenačkoj duši. Kad spoznaše Boga neizmjerno Ga je ljubila. Ovozemaljske stvari postaju joj nebitne. Povučena
Institut Krista Kralja Velikog Svećenika je družba apostolskog života papinskog prava. I.C.R.S.S. Osnovan je 1990. g. Počeci sežu još u početak šezdesetih godina (1964.) proteklog stoljeća.
1. rujna 1990. godine kanonski je potvrđen Institut Krista Kralja Velikog Svećenika.
Zajednica se kasnije preselila u Firentinsku nadbiskupiju, Gricigliano, dijelu Pontassievea, koji je pripadao benediktincima iz Fontgombaulta. Uz odobrenje nadbiskupa Firence uspostavili su generalnu kuću i sjemenište sv. Filipa Nerija.
Ustanova je, ukratko, družba apostolskog života koja se ugleda na život svjetovnih kanonika. Sastavljena je od svećenika i kleričkih oblata, a svi zajedno su usmjereni “dostojnoj celebraciji svetih otajstava, naviještanju pune katoličke istine i pravom katoličkom načinu života.” Geslo Instituta je „Veritatem facientes in caritate“ – Istinovati u ljubavi. Poseban im je uzor sv. Franjo Saleški koji je istodobno bio pravi teolog i Doctor caritatis (naučitelj ljubavi).
Župa Lasinja smještena je na obje strane obale rijeke Kupe, 30 km od Zagreba. Povijest joj seže u daleku prošlost. Mjesto Lasinja poznato je po izlošcima u Arheološkom muzeju pod imenom LASINJSKA KULTURA koja datira svoje postojanje skoro 4000 g. prije Krista.
1789. utemeljena je župa sv. Antuna Padovanskog u Lasinji, a crkva je sagrađena 1833. Ta lijepa crkva srušena je 17. listopada 1991., a jubilarne godine 2000. posvetio ju je kardinal Bozanić. Crkva ima dva titulara: sv. Antun Padovanski i BDM Kraljica Mučenika. U dogovoru s kardinalom Kuharićem nadodan je i drugi Blažene Djevice Marije, da bi u njemu bile obuhvaćene sve nedužne žrtve koje su pale u cvijetu mladosti braneći ove prostore.
Tim ljudima koji su kroz povijest bili proganjani i mnogo trpjeli Bog je podario još jednu milost. U centru župe sagrađen je samostan časnih sestara Kćeri Srca Isusova. Njihovu družbu utemeljila je Bl.
To je sveta Misa, središnji liturgijski čin. Sveta Misa nosi na sebi sve biljege potpune žrtve. lzvanjski, vidljivi prinos ove Žrtve jest Tijelo i Krv Isusa Krista pod prilikama kruha i vina. S ovim prinosom združeno je i najsavršenije klanjanje i zahvaljivanje, prošnja i pomirenje. U ovoj Žrtvi glavni Nadsvećenik, koji Žrtvuje jest Krist Bog - Čovjek, a svećenik je njegov sluga. Bitni obred i čin, kojim se izvršava Žrtvovanje i prinošenje, jest pretvorba kruha i vina u sveto Tijelo i Krv Gospodnju. Taj čin pretvorbe ustanovio je sam Isus, a ostalo je dodala Crkva, koja je primila puninu vlasti od Krista Spasitelja. Tako se sjedinjuje čovjek najtješnje sa Živim Bogom. Pričest svetih prinosa dopunjuje i usavršuje Žrtvu. Po njoj čovjek najpotpunije izražava unutarnju žrtvu srca te postiže divne plodove žrtve. Tako se u svetoj Misi i u glavnim njezinim dijelovima: prikazanju, pretvorbi i pričesti najdivnije ispunjavaju svi uvjeti žrtve.
Ta žrtva svete Mise je obnavljanje žrtve na križu. One neizmjerne, nepojmljive Žrtve Božje ljubavi. Razlika je samo u tom, što je na Kalvariji Krist osobno prinio žrtvu krvnu, a sada prinosi preko ruku svećeničkih nekrvnu. Žrtva križa zaslužila nam je spasenje, a žrtva oltara primjenjuje ljudima plodove toga spasenja. Žrtve Starog Zavjeta bile su tek sjene, tek pralik i naviještanje ove neizmjerno svete žrtve, gdje Bog sam žrtvuje, sam biva žrtva. Po ovoj Žrtvi teče spasenje svijetu, jer u njoj se žrtvuje Krist, koji živi-svagda. da zagovara ljude (Hebr. 7,23). Ova žrtva daje život Crkvi Božjoj, u njoj je nepresušni izvor i ocean, odakle se napajaju djeca Božja, koja kao dionici žrtve Jaganjčeve na zemlji dobivaju čvrsti zalog, da će ga jednom uživati na vijeke u nebu.
Sad nam je jasno, zašto je sveta Misa sredšte liturgije, najsvetiji liturgijski čin. Sad shvaćamo i to, zašto se u istočnoj Crkvi Misa zove jednostavno Liturgija: bez žrtve svete Mise nema istinskog ni pravog bogoštovlja, u svetoj Misi nalazi se punina božanske službe, da, sveta Misa je najuzvišenija liturgija. Točno je da ima i drugih liturgijskih čina božanske naravi, neizmjerne vrijednosti. No svi oni dobili su nadnaravnu milost i snagu tek po Žrtvi i zato smjeraju svi k žrtvi, k Euharistiji, gdje prebiva središte svega života Krist Otkupitelj. Poštujmo i ljubimo zato ovu božansku Žrtvu!
Prenosimo obavijest o hodočašću u Rim. Uvijek me iznova obraduje kad primim novo pismo (Pismo Oremus) stranice Paix Liturgique. Preporučam da se na nju pretplatite i proširite ju među prijateljima i poznanicima. Pretplatiti se možete ukoliko na ovom linku http://hr.paix-liturgique.org/inscription.asp?ispunite pristupnicu i kliknete na potvrdi.
Putem pisama koja mi stižu na mail gotovo uvijek otkrivam nove spoznaje i zasigurno su mi jedna velika pomoć i izvrstan način kako da neprekidno produbljujem spoznaje o svetoj misnoj žrtvi i katoličkoj vjeri.
Zašto SUMMORUM PONTIFICUM?
Hodočašće je u znak zahvale papi Benediktu XVI. koji je donio dokument Sumorum Pontifikum i na taj način potvrdio da tradocionalna misa nije nikada ukinuta. Pregled dokumenta donosimo OVDJE.
Ono što me posebno privuklo pozvati vas na ovo hodočašće osim iz zahvalnosti je to što će susret u petak (prvi dan) voditi kardinal Burke, koji će podijeliti blagoslov prilikom otvaranja programa.
Predanost Hrvata Djevici Mariji izražena je u Ispovijesti vjere Hrvata katolika, sastavljenoj prilikom proslave Branimirova jubileja u Ninu (najstarijem hrvatskom kršćanskom gradu), 1979. Ispovijest vjere hrvatski su biskupi preporučili hrvatskim vjernicima da je mole svakoga dana. Što molimo potrebno je i živjeti.
Molitva:
Čvrsto vjerujem u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Životom želim potvrditi svoj krsni savez s Bogom i tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi. Svoju odluku polažem u Bezgrješno Srce Presvete Bogorodice Marije. Najvjernija odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom. Amen.
Majka Marija uvijek je prisutna u hrvatskom narodu. Bila je prisutna i tijekom višestoljetne osmanlijske tiranije, kod mletačkih, austrijskih, ugarskih nasrtaja, a nije nam dopustila da izgubimo duše ni tijekom nacističke, fašističke i komunističke vlasti 20. stoljeća. Od velikog srpskog imperijalizma također smo se obranili zahvaljujući pobožnosti svete krunice koja je postala jedan od simbola obrane Hrvatske u Domovinskom ratu.
Otkrivena tajna masona je bogato književno djelo autora Joséa Marie Caro y Rodrigueza, nadbiskupaSantiaga i kardinala Čilea.
José Maria je živio u vremenu u kojem masonerija još nije prodrla u Katoličku Crkvu. Ono što me dojmilo je da i sam nadbiskup i kardinal, sluga Božji, za kojega se vodi kauza za proglašenje blaženim u ovoj knjizi piše o tome kako bi svatko volio misliti da katolička udruženja, a osobito svećenici i redovnici, ne mogu potpasti pod masonski utjecaj ni kontrolu. No, nažalost i sam priznaje da to nije tako. Član lože Alta Vendita, savjetovao je masonima da prodru u Katolička društva i sjemeništa (o svemu više vidi str. 323) Preporučam pročitati ovu cijelu knjigu kao i knjigu Memoari jednog antiapostola SB-1025, rađenu po istinitom događaju.
Velika Božja svetica, na čelu pobjedničke vojske, oslobodila je francuski grad Orleans od engleskih zavojevača, stekavši tako naziv – Djevica Orleanska.
Kada Englezi, poduprti domaćom izdajom, bijahu skoro do kraja satrli Francusku i kada se sigurnim držalo, da će za malo vremena stara kraljevina svetog Ljudevita biti zbrisana s lica zemlje, ustade Bog da brani pravednu stvar francuskih kraljeva i da sačuva „prvorođenu kći Katoličke Crkve“ . lijepu Francusku. Kao što nekoć posla spasenje puku Izraelskome u osobi priprostog pastira Davida, tako i sada posla Bog izbavitelja narodu francuskome u osobi jedne tihe, skromne i nepoznate pastirice, pobožne kćerke težaka Jakova Arškog iz sela Domremy, na rijeci Mensi u sjeveroistočnoj Francuskoj. Vrhunaravnim načinom objavi Bog njoj svoju odluku, te ona ode da izvrši volju Božju. Svladavši orijaške zapreke dopre Ivana do Kralja i primivši komandu nad vojskom, pod barjakom Presvete Bogorodice, započne vitešku borbu za Božju i ljudsku pravdu. Brzo oslobodi Orleans, najtvrđe englesko uporište na zemljištu francuskom, te po tom stjerav Engleze sasvim u tjesnac, osokoliv klonule duše i prenuvši francuski narodni ponos, hrabra junakinja odvede kralja na krunidbu u drevni grad Reims.
Bilo je grješnika u svako doba, ali u naše dane kao nikad do sad se mnoštvo moćnika stavlja u službu Lucifera protiv Krista. Tko bi ikada pomislio kako će današnja Italija biti toliko poganska? Tko bi pomislio da ćemo tako izgubiti Njemačku, dok smo Meksiko i Španjolsku izgubili puno godina ranije. Sad nam žele uništiti i Hrvatsku!
Živimo u vremenu kad se dvije zvijeri (pod krinkom masonerije) spajaju kako je opisano u knjizi Otkrivenja u jednu i započinju veliki rat protiv Katoličke Crkve. Komunizam se spaja s medijima koji ne služe istini već političarima. Tako danas imamo razne podatke o broju izlazaka Hrvata na prosvjed protiv Istambulske konvencije. Čemu se toliko baviti brojevima? Ukoliko ipak nekoga zanimaju matematički dokazi koji su danas izašli na vidjelo pročitajte. (Vjerujem kako nam je svima poznato da je policija korumpirana od strane političara i nije prvi put da se događa zavaravanje ljudi i od strane medija, policije, ministara i političkih slugana. Ne bih se iznenadila kad bi slijedeći korak bio taj da će netko od njih reći da ne računamo onu većinu ljudi koja je samo čekala tramvaj ili slične puste tlapnje.) Dragi naši političari vratite se Izvoru i Istini, prije nego li bude nažalost kasno za vas. Okrećete leđa onima obiteljima čiji su sinovi ginuli za Domovinu. Tko će Vas više htjeti ukoliko ne odbijete zlo kao što je Istambulska konvencija i pošteno i marljivo, predano i vjerno radili svoj posao za dobrobit naroda koji vas je izabrao? Zar nije bitnije to da su Hrvati danas pokazali kako mogu biti složni, kako znaju prepoznati prave vrijednosti, podignuti glas i još jednom stati u obranu vjere i Domovine (pročitajte govor Gordane Turič. Majka je poginulog hrvatskog junaka Zdeslava i zastupnica u Hrvatskom državnom saboru u prva dva saziva.)
Kad god Božja milost odabere nekoga za kakvu posebnu službu ili za kakav uzvišeni poziv, daje mu sve darove koji su tako izabranoj osobi potrebni u njezinoj službi i obilato je krase.
U najvećoj mjeri se to obistinilo u svetom Josipu, poočimu Gospodina Isusa Krista i pravom zaručniku Kraljice neba i zemlje i Vladarice anđelâ. Njega je vječni Otac izabrao za vjernog hranitelja i čuvara svoga najvećeg blaga, svoga Sina i svoje Zaručnice. Tu je službu sveti Josip najvjernije izvršio. Zato mu je Bog rekao: "Dobri i vjerni slugo, uđi u veselje svoga Gospodara."
Istina, cijela sveta Crkva mnogo duguje Djevici Mariji, jer je po njoj bila dostojna primiti Krista. Ali poslije Marije Crkva posebnu zahvalnost i štovanje duguje svetom Josipu.
Bez sumnje Krist nije ni na nebu uskratio odanost, poštovanje i onu osobitu čast što ju je iskazivao Josipu kao sin svome ocu dok je bio na zemlji.
Duhovni pokret Počasne straže Presvetog Srca Isusova zaslugom blažene Marije od Isusa Deluil-Martiny (koja je bila i njegova prva ravnateljica) brzo se proširio. Marija je kucala na vrata redovničkih kuća i odatle se širila iskra. Okupljala je ljude oko Isusa u svetohraništu kako bi ga ljubili, častili i davali Mu zadovoljštinu zbog zanemarivanja i uvreda svake vrste. S inicijativom je upoznala biskupe, a također i kardinale, koji su je podržali i predstavili u svojoj sredini. Tako je u prve tri godine u Stražu bilo uključeno već 78 biskupa, te više od 98.000 vjernika. Bila je ustanovljena u 25 biskupija. Papa Leon XIII. podigao je bratovštinu Počasne straže na nadbratovštinu za Francusku i Belgiju, 1878.
U Hrvatskoj je prva bratovština (danas nazivamo pokret) Počasna straža osnovana u samostanu otaca Trećoredaca na otoku Krku.Papa Pijo XI. ju je podigao na razinu nadbratovštine, 1928. Od tad se nalazila u crkvi svetog Franje Ksaverskog u Zagrebu. Blaženi kardinal Alojzije Stepinac, se 20.1.1944.godine i sam upisao u Počasnu Stražu Srca Isusova
Hans Conrad Zander to je iskopao i izrekao i svatko tko želi može to još uvijek poslušati i čuditi se ili razljutiti. I to baš u emisiji „Znaci vremena“ na programu WDR 5 koja je prikazana 31. listopada na Dan reformacije. A javni mediji ne bi trebali lagati. Oni su sve točno istražili: Martin Luther bio je multimilijunaš!
Svojim nasljednicima Luther je ostavio imutak vrijedan oko tri milijuna eura! Njegovo se bogatstvo sastojalo od zemljišnih posjeda, kuća, nakita, zlata itd. „Reformator“ koji je polemizirao protiv „katoličkih debelih zelenaša i lihvara“ bio je multimilijunaš.
U talijanskom gradu Messini 1908. godine o Božiću rugali se bezvjerci u novinama Božanstvu Djetešca Isusa: "Ako si Bog, pošalji nam jedan potres." Katolici su nehajno šutjeli. Poslije par dana nagli, jaki potres u kojem je poginulo više od 82 tisuće ljudi u zoru srušio je grad. Bio je to najveći potres u povijesti Italije. OVDJE možete pogledati povijesni pregled velikih potresa koji su pogodili Italiju od početka 20. stoljeća. Sveti Pavao uči:" S Bogom se nije rugati".
Ovih sto zadnjih godina mnoge ohole glave okrenuše leđa Kristu. Većinom misle u sebi: Eh, nema tu šale! Ako kažemo da je Krist Bog, onda i mi visoki i mudri moramo vršiti deset zapovjedi Božjih i slušati Krista u Evanđelju, ali to mi nikako nećemo, zato treba da u svojim knjigama vičemo koliko nas grlo nosi. Ne, nikako, Krist je samo dobar i pametan čovjek, ali ne ujedno i Bog. A nije ni čudo, jer "tko zlo radi, mrzi na svijetlost" (Iv 3,20).
Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.” (Mt 7,15-20)
Danas slavimo sve svete, a među njima se posebno sjećamo hrvatskih svetaca i biskupa Josipa Langa.
Podrijetlo svetkovine Svi sveti je potrebno tražiti na Istoku, IV. stoljeće. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. stoljeću isti blagdan je na isti dan uveden u Rimu, a sto godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon (vrlo originalna građevina s otvorenom kupolom kroz koju ulazi svjetlo), posvećen svim bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. Tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv:"Sancta Maria ad Martyres" – crkva svete Marije i svetih mučenika. Papa Grgur IV. premjestio je 835.godine svetkovinu Svih svetih na 01. studenoga.
Danas,Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi već u trijumfu,u konačnoj nebeskoj slavi. Sveti Ivan u Otkrivenju svjedoči:"Vidjeh, evo veliko mnoštvo, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda gdje stoji pred prijestoljem." Među njima vjerujemo da je i zagrebački pomoćni biskup, sluga Božji Josip Lang koji je preminuo na današnju svetkovinu 1924. Danas slavimo 93 godine od njegovog preminuća.
