Sv. Bernardo kliče: „O bio ti tko mu drago, pa na te navale vjetrovi napasti ili se nasučeš na hridi teškoća: Respice Stellam, voca Mariam! - Svrni pogled svog srca na Zvijezdu, zazovi Mariju! Ako te bacaju valovi oholosti, ambicije, svađe, zavisti . .. ako te muči nečovječna zloća, zastiđuje rugoba vlastite savjesti, straši užas suda, guta vir tuge i očaja: Cogita Mariam! - Misli na Mariju! . . .“
Možda rijetko u kojem djelu nalazimo tako iskrenu prošnju, tako bolan vapaj i krik za oslobođenjem, kako je to napisano u Goetheovom „Faustu“. Jadna je Margareta prevarena, duboko ponižena i razočarana. Grijeh je nije usrećio, već naprotiv ispunio neizrecivom nostalgijom i tugom . Iz tog se duševnog stanja vinuo krik Bezgrešnoj: „Prikloni lice, Bogorodice; Djevo i jada se spomeni mog!“ Margaretinu molitvu ponavljali su toliki i tolike. Vjerujem da se Bezgrešna nije oglušila, već opet i opet satrla glavu zavodniku sotoni koji se vječno diže protiv Boga i njegova kraljevstva u dušama. Molimo je s pouzdanjem i mi! Jedan je suvremeni pisac u predvečerje svog života Majci Božjoj u čast napisao ove riječi: „Ti si, o Marijo, neviđeni Cvijet, koji svojom ljepotom čarom vječno privlačiš pčele ...