četvrtak, 25. kolovoza 2016.

Sveci - 25.08.


Sveta Marija Mihaela od Presvetog Sakramenta (1809-1850)

U povijesti crkve postoje sveci koji su na danas pomalo zaboravljeni. Jedna od tih svetaca je i svetica Marija Mihaela od Presvetog Sakramenta. Stoga ih je dobro ponovno otkriti i staviti na svjećnjak kako bi svojim primjerom bili putokaz prema vječnim ljepotama...

Marija Mihaela Desmaisières, utemeljiteljica redovnica Klanjateljica službenica Presvetog Sakramenta i ljubavi. Životno umijeće koje je Bog nadahnjivao u njoj je bilo skladno povezivanje ljubavi prema Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu i prema bližnjima, a osobito prema palim ženama i djevojkama.
Bila je dijete visokog društva, kći baruna i markize, a sama je nosila naziv vicebarunice. U Madridu je pohađala bolnicu sv.Ivana od Boga i tu je susrela djevojku koju su njezine nevolje navele na loš život. Mariji Mihaeli je pošlo za rukom tu djevojku vratiti njezinoj obitelji, a kao posljedicu toga pothvata u njoj se rodila živa želja da osnuje zavod u kojima će se pomagati palim djevojkama, žrtvama bijede i neznanja. 1847.kod Isusovaca obavlja duhovne vježbe po metodi sv.Ignacija  i to je bila prekretnica za cijeli njezin život. Živjela je asketski i sa velikim predanjem i pouzdanjem prema Isusu u Euharistiji. Njezin asketski život se sastojao u vršenju kreposti blagosti, poniznosti i poslušnosti. U trenutku duboke molitve čula je u srcu Gospodinove riječi:"Želim Te imati u svome djelu."  Kad Bog od nekoga traži nešto onda to obično bude povezano sa velikim žrtvama. Tako je to bilo i kod ove svetice. Uslijedile su godine velikh odricanja. Nije se zadovoljila da za Božje djelo uloži sav svoj posjed već je prosila milostinju, što joj je kao aristokratkinji bilo teško. To je značilo duboko poniženje. Njezinom radu se usprotivila njezina obitelj, uslijedile su teške klevete i ogovaranja i prijetnje. Prijetili su joj da će zapaliti njezin zavod za pale djevojke, a nju ubiti. Također i pobožne osobe su je smatrale beskorisnom i nasjedali na klevete koje su se o njoj širile. Marija Mihaela je bila stabilna, snažna osoba i svoje pouzdanje je sve više stavljala u Euharistijskog Isusa.  Kad je njezinim duhovnikom postao svetac Antun Marija Claret njezine najveće nevolje prestaju. On joj pruža izdašnu pomoć kraljice kojoj je bio ispovjednik i tako prevladavaju najveće poteškoće. Mariji se pridružuju prve suradnice s kojima će ona osnovati družbu koju će prihvatiti i nadležna crkvena vlast. Duhovnik ju upućuje na to da pravila za ovaj red ne smiju biti preuzeta od drugih već njezina, originalna, koja će sastaviti sama i koja će najbolje odgovarati svrsi družbe... Papa Pio IX odobrio je njezinu ustanovu 24. studenog 1866. Svrha družbe je stalno klanjanje Presvetom Sakramentu i s dobrohotnošću i istinskom ljubavlju postupati prema unesrećenim djevojkama, koje bi htjele napustiti život pokvarenosti i sablazni, a kojem su se bile podale. Tim djevojkama je potrebno pružiti katolički odgoj i podučiti ih da prione uz dobro, a klone se zla. Marija Mihaela se brinula općenito za mladež s ulice. Metode njezinog pedagoškog rada su euharistijska pobožnost, odgoj po pravoj ljubavi, individualni odgoj, uvjeravanje, ali i poštivanje slobode, razvijanje uvjerenja o dostojanstvu ljudske osobe te buđenje osjećaja duboke odgovornosti. Svetica je imala izvanrednu radnu sposobnost koja joj je bila velika pomoć i dar od Boga. 1865.godine kuga je poharala cijeli grad Valenciju u kojoj je Marija djelovala. Stradale su i njezine susestre. Marija je predosjećala dan svoje smrti i nije se prevarila. Umrla je  kao žrtva bolesti, kuge koja se uvelike proširila. Papa Pio XI proglasio ju je 1925.godine blaženom, a 1934 svetom. Njezin primjer može biti svjetlo svakom katoliku na putu prema vječnosti!

Danas crkva slavi još:
Svetog Josipa od Calasanze, svećenika (1558-1648)


Bio je osnivač družbe pobožnih kršćanskih škola – piarista, koja se bavi odgojem mladeži. 1597.godine Josip je osnovao u Europi prvu pučku školu u kojoj je školovanje bilo besplatno. Hodajući ulicama opazio bi mnogo djece za koju se nitko nije brinuo niti o njima vodio računa. U srcu ga je to jako boljelo i da bi osjetio olašanje pridružio se Bratovštini katoličkog nauka.  Njezini članovi pa tako i Josip nedjeljom i blagdanima su djecu poučavali katoličkom nauku. To ga još nije sasvim zadovoljilo. Razmišljao je kako omogućiti šlolovanje onima koji su bili na rubu društva. Svoju brigu je iznio pred vrijednim župnikom koji mu je stavio dvije prostorije na raspolaganje i obećao mu pomoć. Tako je Josip otvori prvu besplatnu školu za siromašnu djecu. U tom pothvatu za svoje suradnike imao je još dva svećenika. Broj djece i suradnika se brzo širio, a nakon dvije godine Josip uspijeva iznajmiti jednu kuću za djelo. Sveti Josip od Calasanze je trpio mnogo, strpljivo i sa duševnom jakošću tako da su ga nazvali drugi Job. Osim problema sa zdravljem prolazio je kroz progonstva i protivštine svake vrste. Najviše je trpio od svoje subraće. Nedaće kroz koje je prolazio nisu mogle uništiti dušu drugog Joba jer je sav bio ukorijenjen u Bogu kao u svojoj stijeni i držeći se svog čvrstog uporišta, ustrajao je vjeran do konca. Svetac je umro 1648.godine. Papa Benedikt XIV ga je proglasio blaženim 1748., a Klement XIII 1767 svetim. Papa Pio XII ga je proglasio"zaštitnikom pred Bogom svih pučkih katoličkih škola svijeta".

Svetog Ljudevita, kralja (1214-1270) – 1297 godine svetim ga je proglasio papa Bonifacije VIII.