četvrtak, 20. listopada 2016.

Bitka kod Lepanta: Gospa od Svete Krunice (Sensus Fidelium)

 
Povodom svetkovine Svete Krunice propovijed će biti o tome kako se ovaj blagdan pojavio.




Sultan Selim II, vladar Otomanskog carstva, bio je pijanica. Da udovolji svojoj želji da posjeduje neograničene zalihe svog najdražeg vina, crvenog ciparskog vina, osvojiti Cipar bilo bi prilično jednostavno. Potući „nevjerne pse“ nije mu bio nikakav problem, ali spriječavao ga je jedan mali detalj. Cipar je, naime, bio kolonija Venecije, a Venecija i Turska sklopile su mirovni sporazum uz zakletvu na Kuranu. Selim je imao problem. Cipar je bio udaljen svega nekoliko milja od turske obale. A budući da je Cipar bio tako blizu, zašto bi on, turski sultan, morao plaćati Mlečanima, tim nevjernicima, za vino koje bi s pravom trebalo biti njegovo. 


Stoga je Selim pozvao velikog muftiju i naredio mu da smisli adekvatno opravdanje koje bi sultanu dalo ne samo pravo, već bi ga i obvezalo da naruši sporazum i napadne Cipar. Ipak je to vino s pravom bilo njegovo. Veliki je muftija poslušno izdao fetvu, vjersku izjavu, kojom je rečeno da, bez obzira na bilo kakve mirovne sporazume, vjerska je obveza da se sve zemlje kojima su muslimani ikad vladali, vrate pod vlast polumjeseca. A Cipar je još 649. godine bio prvi komad europskoga tla kojeg su zauzeli muhamedanci.

To je bio jedan od onih trenutaka u kojem je Selim II uistinu osjećao teret obveze kao sultana, budući da se radilo o vjerskoj dužnosti svakog dobrog muhamedanca da osvoji svaku zemlju kojom su nekad vladali. To je bio slučaj Cipra i bilo je očito da sultan Selim II mora napasti Cipar. Napokon, tome i služe primirja, kako bi se skupila nova snaga. A zašto bi se zaustavio na osvajanju Cipra ako u ratu s Venecijom može i nju osvojiti? Uostalom, ako to učini, vino bi stvarno s pravom bilo njegovo.

I tako je turski sultan Selim II postavio generala Lalu Mastafa-pašu da zapovijeda vojskom od 100 000 ljudi, a Ali-pašu kao admirala i poslao ih da osvoje Cipar. „Nevjerni psi“ su ubrzo bili izbačeni s otoka koji su ionako nepravedno zauzeli. Osvajači su se iskrcali na Cipru u srpnju 1570. Lala Mustafa stavio je Nikoziju pod opsadu, ali nakon što je zajamčio da će sačuvati živote mletačkih vojnika i lokalnog stanovništva, grad se predao. Međutim, on im nije morao reći istinu, ipak se radilo o nevjernicima. Njegova riječ vrijedila je jednako koliko i sporazum. Gotovo svi vojnici i civili su ubrzo bili masakrirani. Zapravo, ne odmah. Prvo su bili mučeni, a tek onda masakrirani. Mustafa je pazio da očuva na životu dvije tisuće mladih djevojaka i momaka koji su bili pretvoreni i roblje i odvezeni u Tursku.

Očekivalo se da će grad Famagusta, kojim je vladao mletački vitez Marko Antonio Bragadin, pasti jednako brzo kao i Nikozija, ali unatoč tome što je imao samo 8 tisuća vojnika, izdržao je gotovo godinu dana. Branitelja je sada bilo manje od 2000, a zalihe hrane i municije su se opasno smanjivale, kada su Turci u srpnju 1571. uspjeli srušiti veliki dio glavnih gradskih zidina. 1. kolovoza Bragadin je konačno pristao na predaju pod časnim uvjetima te je krenuo prema Turcima. Lala Mustafa je zatražio susret s Bragadinom, na što je ovaj pristao u samoj Famagusti sa svojim vojnim zapovijednikom, mladim pažem i četrdesetoricom vojnika kao počasnom stražom. Mustafa je optužio Bragadina da je ubio neke turske zarobljenike i inzistirao da paž ostane s njima kao taoc iz razloga koji su Bragadinu bili poznati. Bragadin je podsjetio na uvjete predaje na koje je bio pristao i potpisao te u kojima se nisu spominjali nikakvi taoci. Tako je Bragadin odbio dati svog paža Turcima. Turci su sasjekli na komade sve Mlečane u Bragadinovoj pratnji, osim samog Bragadina i nekoliko mladića. Bragadinu su odsjekli nos i uši te ga zaključali u ćeliju. Zatim su masakrirali sve preostale mletačke vojnike u Famagusti, iako je u uvjetima predaje bilo jasno rečeno da će se im svima biti dopušteno vratiti se kućama. Oni su ipak samo nevjernička pseta. Bragadin je držan u zatvoru dva tjedna i 17. kolovoza Mustafa je odlučio napraviti predstavu za svoje vojnike i sve dobre stanovnike Famaguste. Morali su shvatiti s kim su imali posla. Bragadin je bio odsedlan kao magarac s vrećama punim prljavštine na leđima te su ga zatim vukli po ulicama grada i udarali kao životinju. Zatim je podignut na visoko mjesto na galiji kako bi svi vidjeli na što je spao ovaj nekoć ponosni vladar Famaguste, to katoličko pseto, koje se usudilo izazvati Selima II. i njegovog generala Lala Mustafu. Nakon toga, Bragadin je spušten i izrečena mu je kazna: osuđen je na deranje kože na živo. Bragadin je umro za vrijeme mučenja. Nakon štu su mu skinuli kožu, tu krvavu kožu napunili su slamom, odjenuli u mletačku odoru i zavezali za stup. Dok su držali suncobran iznad Bragadinove kože, stup su vukli po čitavom gradu. Nakon toga je Lala Mustafa objesio napunjenu Bragadinovu kožu na jarbol svoje galije, nešto poput sotonističkog vjetrokaza. Na kraju dana Turci su poklali oko 30 tisuća kršćana u gradu, bez obzira na spol ili dob. Oni su ipak samo nevjernička pseta.

U međuvremenu, tijekom opsade Famaguste, u ožujku 1571., veliki papa Pio V. potpisao je sporazum kojim je, kao prvo, stvorena Sveta liga, a kao drugo, rat s Turcima stavljen u ruke Blažene Djevice Marije. Sveta liga je bio katolički savez koji se sastojao od ljudi i brodova iz Španjolske, Venecije, Papinske države i, dakako, vitezova Malteškoga reda. Ako ne znate gdje je Papinska država, sjetite se da je papa bio vladar teritorija u današnjoj središnjoj Italiji, dok mu ga masoni nisu ukrali u 19. st. Iako je Liga bila otvorena i za Francuze i za Engleze, što je neobično budući da su katolička Francuska i protestantska Engleska bile saveznice turaka, oni su zapravo naoružavali Turke.
Zapovijednik Vojne Lige bio je 25-godišnji polubrat španjolskoga kralja Don Juan Austrijski. Njegova se flota okupila u Messini na Siciliji i još nisi bili svjesni pada Famaguste kada su isplovili 16. rujna, nakon što je apostolski nuncij blagoslovio svaki brod. Svaki čovjek na brodu nosio je krunicu. Prije isplovljavanja, muškarci su postili tri dana, uz mogućnost ispovijedi i pričesti. Sveti Pio V. pozvao je bratovštine Svete Krunice na molitvu, a potom da udvostruče svoje molitve za katoličku pobjedu. Tražio je od cijele katoličke Europe da moli krunicu za pobjedu. Naredio je samostanima da održavaju molitvena bdijenja pred Presvetim Sakramentom.

U međuvremenu, nakon ubojstava, silovanja, pljačke i paleža po mnogim otocima i gradovima u Jadranskom moru, Ali-paša je krenuo prema Lepantskom zaljevu, danas poznatom pod imenom Korintski zaljev, gdje je planirao prezimiti sa svojom flotom od 300 galija, 35 tisuća vojnika i 13 tisuća robova. Gusari su mu javili da se okuplja katolička flota na Siciliji i Ali-paša je užurbano poslao poruku sultanu, tražeći od njega instrukcije. Selim II. odgovorio je da ako mu se flota „nevjerničkih pasa“ samo približi, Ali-paša mora krenuti s njom u borbu. Borba između galija u biti je morska verzija kopnenih bitaka. Osnovne su taktike bile probijanje pramcem i (...), a glavni cilj svake strane bilo je zarobljivanje brodova. Don Juan Austrijski zapovijedao je floti od 208 galija Svete lige s 30 tisuća vojnika i 13 000 mornara. Bili su naoružani mačevima, kopljima, mušketama, puškama, samostrelima te lukovima i strijelama. Svaka galija imala je kapelicu, a poneka i dvije, u kojima su služili isusovci, dominikanci ili franjevci. Don Juan je poslao vitezove Ivanovce na četiri galije da otkriju položaj Ali-pašine flote. 28. rujna vitezovi su javili da su Turci otišli u Lepant kako bi se pripremili za zimu. Admiral Andrea Doria predložio je da se Katolička liga okupi i vijeća o tome što dalje poduzeti. Don Juan je odgovorio da je vrijeme za vijećanje prošlo, a sada je vrijeme za borbu.

5. listopada mletački je brod donio vijest Katoličkoj ligi o padu Famaguste, koja je potpuno opljačkana, da su vojnici i gotovo svi stanovnici ubijeni, a da je živom Bragadinu oderana koža. Vijest se ubrzano proširila flotom i ljudi su bili puni očajnog bijesa, muke i želje da osvete svoje suborce. Neki su imali prijatelje ili rođake koji su pali kod Famaguste. Zapravo, dva najveća i najbolje naoružana broda Svete lige bila su pod zapovjedništvom dvojce Bragadinove braće. 7. listopada 1571. u 14 sati zapuhao je pogodni vjetar koji je omogućio katoličkoj floti da uplovi u zaljev. Don Juan je na svom zastavnom brodu podigao plavu zastavu Svete lige s likom raspetoga Krista i zastavu s likom Gospe od Guadalupe. U zoru je svećenik odslužio misu i udijelio skupno odrješenje grijeha svim muškarcima na brodu. Grupirali su brodove u obliku križa. Don Juan je išao s raspelom u ruci od broda do broda govoreći: „Ovdje smo da osvojimo ili da umremo. Pobjedom ili smrću zadobit ćete besmrtnost.“

Pojavila se turska flota u svom uobičajenom obliku polumjeseca. Sve Ali-pašine zastave bile su zelene s 28 900 natpisa imena Allaha zlatnim slovima. Turci su radili veliku buku udaraljkama, činelama i uzvicima. Kršćani su uzvikivali borbeni uzvik: Famagusta, Famagusta, Famagusta! Katolički i Turski zastavni brodovi krenuli su jedan na drugoga. Don Juan je, s visoko uzdignutom sabljom, predvodio vojnike na palubu Ali-pašina broda. Katolici su se cijelo vrijeme nevjerojatno žestoko borili uzvičući: Famagusta! Bitka za zastavni brod trajala je puna dva sata. Ali-paša je pao pogođen metkom, a španjolski vojnik je pritrčao, uzeo njegov nož i odrezao mu glavu te upitao Don Juana: Što da radim s ovim? Bacit ću u more. Zelena je zastava sa zlatnim slovima i 28 900 imena Allaha pala. Potpuno neoštećena, plava zastava s likom raspetoga Krista vijorila se na turskom brodu. Nakon tri sata borbe prsa o prsa morska voda je miljama u krug bila crvena od krvi. More je bilo prepuno trupala 25 tisuća ubijenih Turaka, ali i 7.5 tisuća katolika. Katolici su zarobili 10 00 tisuća Turaka i oslobodili njihovih 12 tisuća robova s galija. Cijelo desno krilo turske flote bilo je u potpunosti uništeno, nije se spasila nijedna galija. Bitka je bila završena do sredine popodneva.

Budući da su se pojavili znaci lošeg vremena, don Juan je naredio floti da se pregrupira, iako su mnoge kršćanske galije još uvijek proganjale ono malo spašenih turskih brodova. Od 330 turskih galija samo je 50 uspjelo pobjeći, a većina ih je bila kasnije spaljena jer se više nisu mogle koristiti. 117 galija je zarobljeno, a sve ostale su uništene i potopljene.

U času kad se vodila bitka sv. Pio V. bio je na sastanku sa svojim rizničarem. Iznenada je ustao i otvorio prozor. Nakon kratke pauze rekao je: Ovo nije vrijeme za posao. Zahvalimo Bogu jer je naša flota pobijedila Turke! 21. listopada prve su vijesti o pobjedi stigle do Rima, a papa je u suzama ponovio hvalospjev sv. Šimuna: „Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj, ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela“. Papa je odslužio misu zahvalnicu u bazilici sv. Petra, a kasnije je doredio 7. listopada kao blagdan Blažene Djevice Marije u znak zahvalnosti na toj pobjedi. Danas slavimo svetkovinu ovog velikog blagdana u spomen na pobjedu koju je izvojevala Kraljica Svete Krunice i njezini ratnici.

A Selim II., sultan Otomanskog carstva, je 1574. godine, nakon što je ispio cijelu bocu crvenoga ciparskog vina, pao pijan u svojoj kupaonici, razbio lubanju i umro. Još je jedna zmijska glava bila pogažena.