Pokušat ćemo zbog novih rezultata istraživanja o Lutheru kritički preispitati izjave o njemu kao „zajedničkom učitelju vjere“, „svjedoku evanđelja“ i „ekumenskoj perspektivi“, koliko god to bilo nezahvalno i/ili jednostrano, ne želeći stavljati sol na stare rane, ali i ne nasjedati uljepšanoj slici povijesnog konstrukta o Lutheru pomalo kao u bajci o Carevom novom ruhu, unatoč pokušaja rehabilitacije Luthera. „Rane se ne mogu liječiti ako se ih iz krivo shvaćene ljubavi prekriva ili prešućuje … Nezanemariva šuteća većina katoličkih laika i svećenika, koji se nisu mogli poistovjetiti s priopćenim rezultatima priredaba o Lutheru i međukonfesionalnih komisija – a još manje s onima 'ekumenske avangarde', odnosno, s onima koji se takvima smatraju – prevelika je i preznačajna. … Sveobuhvatno se ne dade nijedan čovjek ispitati i razumjeti (individuum est ineffabile - pojedinac je neizraziv), čak ako se oko toga trude sve znanosti i discipline, a kamoli ličnost značenja kao Luther, koji je kao rijetko drugi promijenio Crkvu i svijet“ (Albert Mock, Abschied von Luther, str. 106-107).
Nameće se pitanje: Što dovodi doktora teologije do njegovih izjava o Bogu poput, primjerice ove, (WA 31 I, 249) „Bog proturječi sam sebi, stoga ne može biti Bog. On mora najprije postati đavao. Zaključak, Bog ne može biti Bog.“, do tolike netrpeljivosti i čak pozivanja na usmrćivanje različitih skupina ljudi, i to u ime Boga (WA Ti, 3, 75, 2911:„ … Ja, Martin Luther, u pobuni sam zatukao sve seljake, jer sam ih naložio pobiti; sva njihova krv na mome je vratu. Ali ja upućujem na našega Gospodina Boga, on mi je to zapovjedio govoriti.“ Što je tomu razlog? Je li Lutherova nominalistička i okamovska teologija kojom se godinama nadahnjivao ili sofisticirana teološka problematika o oprostima? Što je razlog njegovih bezmjernih psovki, blasfemija i mržnje, koje postavljaju naglavce svu biblijsku etiku i moral, i u potpunosti proturječe kršćanstvu i poruci evanđelja?
Dio odgovora na to pitanje pružio je tadašnji kardinal Joseph Ratzinger u njegovoj knjizi: Joseph Ratzinger, Kirche, Ökumene und Politik. Neue Versuche zur Ekklesiologie, Einsiedeln 1987, str. 6:
„Ipak ostaje istinito da se religija uvijek može proizvesti samo religijom i da novi religiozni pokret (poput reformacije) nastaje samo novim religioznim iskustvom kojemu možda pogoduje cjelokupna situacija neke epohe, pa se ono pritom služi njenim sredstvima, ali se u njoj ne rasplinjuje. Ono temeljno (u Lutherovu religioznom iskustvu) strahovanje je od Boga kojim je Luther u napetosti između božanske zahtjevnosti i svijesti o grešnosti bio pogođen sve do najdubljeg temelja svoga bitka – toliko da mu se Bog pojavljuje "sub contrario", kao suprotnost sebe samoga, kao đavao koji želi uništiti čovjeka.“
Neprijeporno je, Lutherov književni opus uz sva zastranjenja prožima religioznost i pobožnost. Luther nedvojbeno ima vrlo važnu ulogu u povijesti razvoja njemačkog jezika, kojega je bitno odredio svojim prijevodom Biblije. „Lutherova najveća zasluga neosporno je njegov prijevod cijelog Svetog pisma. Mora se, doduše, biti pravedan prema mnogim misionarima, propovjednicima i prevoditeljima, koji su se nakon sv. Bonifacija (oko 680.-755.) zalagali za navještaj evanđelja u Njemačkoj na materinjem jeziku (theodisce) – Luther nije začetnik njemačkog književnog jezika – ipak, on zauzima izvanredan položaj kao prevoditelj Biblije“ (Albert Mock, str. 100).
Luther nije kao prvi preveo Bibliju na jedan od njemačkih govora i time ju učinio dostupnom Nijemcima. Prije Luthera, do u njegovo doba, od 1466. do 1522., bilo je 18 njemačkih prijevoda Biblije, (14 na gornjonjemačkome govoru i 4 donjonjemačkom), ali u manjim nakladama, i 72 djelomična prijevoda. Ovi prijevodi nisu bili svojevoljni kao Lutherovi, i s mnogo manje filoloških manjkavosti i prevodilačkih grješaka. Godine 1534. preveo je Bibliju i cijeli život ju usavršavao. No, Luther iz Starog zavjeta izbacuje samovoljno kako mu odgovara Knjigu Mudrosti, Knjigu Sirahovu, knjige Baruh, Juditu, Tobiju i Prvu i Drugu knjigu o Makabejcima. Evangelici drže da cijelo Sveto pismo ukupno obuhvaća 66 knjiga, dok katolici priznaju i prihvaćaju stari popis od 72 knjige. Iz Novog zavjeta izbacio je Jakovljevu poslanicu, gdje piše: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Zar ga vjera može spasiti?“ (Jak 2, 14). Klasičan primjer krivotvorenja izvornog teksta je: (usp. Drugu Pavlovu poslanica Solunjanima, 2 Sol, 2, 15 i Iv 21, 25), u Poslanici Rimljanima 3, 28 stoji: „ … jer tvrdimo da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja zakona“. Luther, međutim, prevodi: „Tvrdimo da se čovjek opravdava samo vjerom bez vršenja zakona.“ Riječ „samo“ nema u izvorniku, no, Luther ju jednostavno samovoljno ubacuje. Onima koji Bibliju ispravno prevode Luther se izruguje. U njegovoj „Poslanici o prevođenju Wenceslavu Lincku“ („Sendbrief vom Dolmetschen an Wenzeslaus Linck“) iz 1531. otvoreno priznaje i opisuje svoj stil prevođenja: „Ako se vaš papist (katolik) mnogo muči s riječju 'sola-samo', tada mu, dakle, smjesta kaži: Doktor Martinus želi to tako imati, i kaže: papist i magarac jedna su stvar. Tako ja to želim, tako to naređujem, umjesto razloga stoji moja volja.“ Opravdava se, između ostaloga, kako znade da u izvorniku nema riječi „sola“, ali da je to u duhu njemačkog jezika i opće razumljivo!
„Tako, primjerice, ne priznaje cijelo Sveto pismo kao kanonsko, iako ga jezično izvrsno prevodi, nego sortira prema 'svojem' načelu, razlikujući između kanonskih i nekanonskih knjiga, između takvih, naime, koje djelo spasenja (u Lutherovom smislu) posebno ističu, i onih, koje prema njegovom mišljenju to ne rade. Jakovljevu poslanicu s glavnom rečenicom 'vjera je mrtva bez djela' (Jak 2,26) žigosa kao 'slamnatu poslanicu ('stroherne Epistel'), premda na drugim mjestima opet time argumentira, kako bi potvrdio svoju predodžbu o 'demonskoj vjeri'. Čak i poslanice apostola Pavla, kojeg s osobitom sklonošću navodi kao svog jamca, ne ostaju pošteđene od njegova jednostranog, prema njemu skrojenog izbora. Kada se uloži trud točno ponovno pročitati mjesta sv. Pisma, koja on navodi kao dokaz, tada je čovjek više nego iznenađen o ovom, upravo bolesno smionom načinu, prekrojavanja teksta sv. Pisma prema vlastitim potrebama“ (Albert Mock, Abschied von Luther, str. 77).
Ovdje se zbog zadanog okvira ne možemo podrobnije upustiti na mnoge druge Lutherove primjere samovoljnog tumačenja i krivotvorenja na nešto više od sto mjesta biblijskog teksta.
„Kod sve veličine izvjesnih Lutherovih zasluga ne smije se ni u kom slučaju prijeći preko činjenice i potisnuti to, da je on 'Crkvi reformacije', oduzeo 'tijelo i krv Kristovu', doduše, ne namjerno, ali zbiljski, i to ne samo kao euharistijsku žrtvu, što je svom dušom želio, i pomoću svjetovne vlasti pokušavao ostvariti, nego i kao euharistijsku gozbu, što u sukobu sa Zwinglijem i ostalim reformatorima slično angažirano nije želio. Na tome ne mijenja ništa, ni to što se nepokolebljivo držao ispravnog prijevoda i riječi pretvorbe 'ovo je tijelo moje.' Kao i ostali reformatori Luther je nijekao 'ministerijalno svećenstvo' i to ukinuo, i time stvarno ubio 'Jaganjca Božjeg' za sebe i svoje pristaše, a ostavio samo još lijepo štavljenu i ukrašenu 'Jaganjčevu kožu' Svetog pisma. Kada prihvaćamo autentičan nauk Katoličke Crkve kao autentičan nauk Krista – a to čini katolik vjernik – tada evangeličko i reformirano kršćanstvo nikada u petsto godina od svojeg postojanja nije primilo 'tijelo i krv Isusa Krista', nego je kod svojih Gospodnjih večeri vršilo samo jednu vjersku gozbu sjećanja na posljednju večer, i primilo samo običan kruh ili 'duhovnu pričest'. Njihov proces sekularizacije i smanjenja na samo dva do pet posto svojih članova koji prakticiraju svoju vjeru dolaženjem u njihove crkve, zasigurno ima svoj najdublji razlog u ovoj glađi za euharistijom. A otkada se katolička teologija otvorila prema luteranskim idejama, koje je stoljećima smatrala pogrešnima, i broj katolika vjernika kod dolazaka na sv. mise također se vrlo značajno smanjio“ (Albert Mock, str. 102).
Konačno, Crkva je na Tridentskom saboru (1545.-1563.) ex cathedra osudila Lutherove zablude. Luther za sobom nije ostavio sustavno izrađeni nauk, kao Jean Kalvin (1509.-1564.) „Institutio christianiae religionis“. Zbog Lutherovog suradnika i tajnika Filipa Melanchtona, Lutherove stvarne pozicije i izjave, ponajprije one kristološke, još i danas su jedva poznate. Melanchton je u svojim „Loci communes rerum theologicarum“ iz 1521., prvoj luteranskoj dogmatici, sažeo Lutherovu teologiju, izbacivši iz nje sve sablažnjivo i zaodjenuo ju u novo ruho, i u daljnjim nakladama Lutherov nauk oslabio. U nakladi iz 1535. Melanchton je već izmiješao novi Lutherov nauk s tradicionalnim katoličkim naukom, da bi u izdanjima iz 1544. i 1559., nakon Lutherove smrti, potpuno prešutio nauk o neslobodnoj volji i krivotvorio ga, a doveo do izražaja svoju teologiju. Tema za sebe su odnos i razilaženja između Luthera i Melanchtona, „što mnogi životopisci Luthera pokušavaju izravnati i ublažiti“ (Josef Lortz, Die Reformation, str. 299). Luther je, s jedne strane, bio razočaran moralnim rasulom njegova pokreta i profesorima u Wittenbergu, a s druge strane, ponajviše zbog nesnošljivosti prema Melanchtonu i njegovim „sakramentiranjem“ kako se izrazio. Već je namjeravao napisati spis osude protiv Melanchtona, da ga knezovi nisu odvratili od toga. Sve skupa kulminiralo je Lutherovim bijegom iz Wittenberga u ljeti 1545. Melanchton je nakon Lutherove smrti preuzeo vodeću ulogu, i prema tumačenju nekih povjesničara, njegovim popuštanjem prema Katoličkoj crkvi zapravo spasio reformaciju. „Tako je do danas Evangelička crkva, tj. crkvena zajednica, prema svojoj etiketi, doduše, luterovska, ali sadržajno je uglavnom melanchtonovska. Izvorni Luther je time ostao stoljećima zastrt, što dokazuje i pijetizam, koji se ne može svesti na Lutherovu teologiju“ (Albert Mock, str. 82).
Protestantska teologija, uz izuzetke, jedva poznaje, i/ili možda ne želi poznavati stvarnog Luthera i njegov cjelokupan opus. Njemačka filozofkinja i osnivačica akademije Gustav-Siewerth, prof. dr. Alma von Stockhausen okupila je istraživače Luthera kako bi se očitovali o njegovom cjelokupnom književnom opusu. Ispostavilo se da nisu ni redak pročitali, jer ne vladaju srednjovjekovnim latinskim brzopisom. Jedini u svijetu koji je pročitao, proučio i prokomentirao Lutherov cjelokupan opus, i to sedam puta tijekom 40 godina, bio je prelat Theobald Beer (1902.-2000.), vodeći stručnjak za Luthera.
Mock,
Albert: „Abschied von Luther – Psychologische und theologische
Reflexionen zum Lutherjahr, Luthe-Verlag, Köln, 1985.
