Bog oblikuje svece. To je nadnaravno djelo i koliko god je bitna uloga i roditelja, on ostaje samo suradnik. Svetost ne postoji zato da bude zapažena. Dosta je da Bog vidi. Sveci su Njegovi, a ne naši. Božja je stvar kad će odabrati jednog od njih i otkriti nutarnji sjaj na divljenje i uzor ljudima. Marija Celina od Prikazanja ili kako su je zvali prije redovništva „mala Mana“ primila je od roditelja dragocjene pouke o ljubavi prema bližnjemu. Živjela je 19 godina skromnim i poniznim životom obavljajući u kući najneznatnije poslove i u tome kratkom vremenu života postigla je puninu svetosti. Bila je posve iskrena, bezazlena i prirodna. Pripadala je Redu francuskih siromašnih sestara svete Klare, klarisama. Dok je sveta Mala Terezija svoj poziv vidjela u biti ljubav u srcu Crkve, sestra Celina je vidjela u trpljenju. Njezin poziv bio je trpljenje. Bolesna, pritisnuta raznim kušnjama podlaže se svim udarcima i postiže „umijeće trpljenja“. (Komentar: nažalost danas mnogi pa i sami katolici ne vide koliko se veliki smisao i milost nalazi u oboljenjima koje prikazujemo Gospodinu u zdravom duhu. Nametnuto je da moramo biti zdravi, fit jer inače nešto nije u redu s nama. To je posve pogrješno i na taj način nošenje križa s Gospodinom iz kojeg možemo iscrpsti tolike milosti za duše gubi svoj smisao. Križ nam tako postaje ludost ili sablast i zapravo se pretvaramo u pogane. Kome je Bog darivao najviše trpljenja i po pitanju zdravlja? Svojima, koje je najviše ljubio! Svecima koji su znali zdravog duha, bez mrmljanja i žaljenja to nositi i prikazivati Gospodinu za spasenje duša!)
Tako je i ova svetica 1882.godine u svojoj četvrtoj godini života pogođena poliomijelitisom . Postala je šepava.
Značajke trpećih duša su: poniznost, jakost duha koji mnoge zbunjuje i zaborav sebe. To je put do savršene ljubavi.
Prepreka tome su oholost i sebičnost.
Sebičnost koči svaki naš polet, po njoj smo mlitavi i usmjereni na sebe umjesto na drugoga. Samo ona duša koja se milošću Božjom oslobodi sebičnosti postaje spremna na žrtvu, lagana, suosjećajna. Takva duša postaje sposobna ljubiti. Bog nikad ne završava s čišćenjem duša koje se spremno odazivaju na poziv svetosti, ali da se čovjek popne na više, treba nove hrabrosti i zato nove kupelji i boli. Po naravi „mala Mana“ bila je vrlo ponosna i zbog toga morala je poći putem poniženja, doživljavati odbijanje.
1887.godine kao djevojčica zbog obiteljske bijede je isključena iz društva i živjela je izvan sela u jednom nezdravom skloništu. Gladovala je i trpjela veliku hladnoću jer zimi nije bilo grijanja. Svoja oboljenja je junački skrivala da ne optereti obitelj s tim. U svojim mukama je hrabrila i tješila druge. O svojim bolima govorila je samo onda kad je s njima bila posve svladana. Na kraju prikazuje samu sebe kao žrtvu za spas svojih.
Vještom upornošću i suosjećajnošću Bog nastavlja kao najbolji kirurg rezati tamo gdje je njezino srce najviše prionulo. Kad Bog dušu odabire i duša spremno izgovara svoj „fiat - neka mi bude“, On od takve duše traži da ona bude posve samo Njegova. Da srce takve duše posve pripada samo Njemu. U sklonosti srca Bog nalazi građu za žrtvu. Ljubav je mekano tlo na kojem On može usaditi svoj križ. Bog želi dušu dovesti do toga da se odveže od same sebe.
Bolna odreknuća su dokaz ljubavi.
Duša budući da je izrekla „fiat“ spremna je ne okrećući se unazad do kraja ići tajnovitim putevima svoga Stvoritelja.
„Mala Mana“ 1890. trpi izgnanstvo i obiteljsku žalost, izgubila je majku i trojicu braće. 1891-1896.godine u internatu je osuđena na samoću. Tad kaže:"Ja sam u tamnici".
Ljubav prema Euharistiji je istaknuta crta njezine pobožnosti, a samozataja odlika njezinog duhovnog života. U pismu ocu piše:“ Dragi oče, rođeni smo na križu pa se ne smijemo tužiti. Svakog dana mi toliko vrijeđamo Isusa da On zato mora nositi teški križ. Pravo je da ga podijeli s onima koje On ljubi. Dakle, ne tužimo se već hrabro ponesimo svoj križ i odvažno se uspinjimo na Kalvariju!“
SABLAZAN TRPLJENJA (p.M. Lekeux, OFM)
„Bog nas kuša da nam pokaže koliko nas ljubi!“
Slutim da će na ovo mnogi zaklimati glavom:“Čudan je to dokaz ljubavi, dati trpjeti onima koje ljubiš!“
Stari je to kamen spoticanja... Sablazan križa, tisuću puta ponovljen prigovor:“ Ako je Bog dobar, kako nas može mučiti? Ako nas ljubi, zašto nas ne poštedi boli? Svemoguć je!“
Kad netko kaže: “Bog daje da trpimo dakle On je okrutan.“ Tim riječima kao da je utvrdio činjenicu. Donio je krivi zaključak jer je vrlo uzvišeno pitanje spustio na nisku razinu. O tome raspravlja u duhu prolaznog vremena, a to je pitanje koje preseže u vječnost. Nijekati vječnost znači nijekati Boga, a onda Ga više nema razloga optuživati. Također, ako smatramo da je Bog za nešto odgovoran, moramo također priznati da ima život vječni koji On obećava.
Apostol nas uči:“Stradanja našeg vremena nisu ništa prema slavi koja se ima otkriti na nama.“
Trpljenje nas čisti i spašava. Svetost traži da budemo očišćeni od samoljublja. Sami se ne bi mogli odlijepiti od onoga što našoj sjetilnosti ili oholosti godi.
Sveti Bernard nas uči: “Želiš li postati ponizan, ne izbjegavaj poniženja, jer tako dugo dok odbijaš da budeš ponižen, nemoj ni misliti da posjeduješ poniznost.“
Trpljenje je protuotrov grijehu. Oslabljuje naše strasti, lomi našu oholost, suzbija slavohlepnost i odvraća nas od ispraznosti. Zovemo ga još „kraljevski put križa“ koji duše vodi Bogu. To pokazuje i primjer svete Marije Egipatske i mnogih drugih svetaca. Naposljetku, najočitije je i iz samog primjera da Bog nije našao boljeg načina da otkupi svijet nego da postane čovjekom, trpi kao čovjek i tako trpljenjem nadoknadi za uvrede koje ljudi nanose grijesima Bogu. Trpljenje je jedini put spasenja otkako se pojavio grijeh.
Krivnja izaziva kaznu, kaznom se ispaštaju grijesi, a trpljenje vodi k spasenju! Kako je Bog divan pedagog, odgajatelj, otac!
Sveci su iz bratske ljubavi više ispaštali za druge duše! Preuzimaju na sebe više nego što moraju i to čine iz ljubavi.
Križ je oruđe otkupljenja, milost spasenja. Ne podnosimo ga iz straha no savršena ljubav izgoni svaki strah.
Odabrane duše uživaju u trpljenjima i križu. To ih još više baca u Božje naručje. Njihova nagrada će biti velika i već na zemlji osjećaju u svojim dubinama tu divnu naknadu.
Kroz kušnje uživaju veselje. Znaju što je to „savršena radost“, koja raste u bolima i hrani se žrtvom. Ne tuže se, radosni su...
Svetom Franji sve što bijaše gorko postade mu slatko i radosno je pjevao što trpi.
Sveta Franciska Rimska s radošću je trpjela za druge.
Sestra Celina: „O, blaženog li trpljenja koje nam daje takvu ljepotu i moramo priznati da je Bog dobro činio ono što je načinio.“
Ova tako draga svetica upoznala je sve oblike patnje: fizičke, psihičke i socijalne nepravde. Usprkos toga ostala je jednostavna, skromna, dostojanstvena, predana srcem Bogu kroz kontemplaciju. U svojoj 19. godini života umire od tuberkuloze. Iako je smatrana svetom još za života Dekret o njezinim krepostima donesen je 22.siječnja 1957.godine, a 16. rujna 2007. papa Benedikt XVI. proglasio ju je blaženom. Spomendan joj se obilježava 30. svibnja. Zaštitnica je siromašnih, odbačenih ljudi na rubu društva.
Izvor: La Petite Soeur Celine, p.Martial Lekeux, OFM
Imprimi potest. Woluvae s. Petri, 14. VII. 1948, fra Beda Rigaux, min.pov.
Imprimatur Namurci, 20.1.1949. P. Blaimont, vic. gen.
