Bog je prema svojim nedokučivim nacrtima već dugo pripremao svoga vjernog službenika za njegovo životno poslanje: propovjednika i čudotvorca.
Riječi svetog Antuna:„U ovoj tamnoj dolini sveci blistaju kao zvijezde na nebeskom svodu. Sveci su zaista zvijezde i Krist ih drži pod pečatom svoje providnosti da se ne pojave kada sami žele, već da budu spremni na trenutak što ga je on predodredio. I kada čuju da u njihovu srcu odzvanja glas njegove zapovijedi, onda s tajnovitih područja kontemplacije prelaze na djela koja Krist od njih zahtijeva.“
Te riječi možemo doslovce primijeniti i na njega samoga. Bio je „zvijezda na nebeskom svodu“, za neko vrijeme skrivena u Bogu, ili, kako sam kaže, „pod pečatom njegove providnosti“. Ta zvijezda bila je spremna da zablista i da bude putokaz i drugima u ovoj „tamnoj dolini“ kada je to Bog od nje zahtijevao.
Zašto je, uostalom, s tolikim žarom propovijedao ako ne zato da potakne na pokajanje i izmirenje s Bogom i srca im očisti, pripremi i otvori za povratak i bujanje milosna života?
Što koristi uzburkati ustajale i smrdljive vode, ako se i ne obnove?
Samo u čistim vodama odsijeva blistavo zvjezdano nebo.
Antunu nije bilo drago što su se neki ispovijedali samo jednom godišnje:“Mnogi se ispovijedaju samo jednom godišnje, a trebalo bi da k ispovijedi pristupaju češće“, tuži se u jednoj svojoj propovijedi. „Stvarno, slabi i padljivi kakvi jesmo, nema dana da ne sagriješimo. Naše je pamćenje, osim toga, toliko labilno da se već navečer ne sjećamo što smo učinili ujutro. Zašto dakle odgađati za sutra ono što bismo morali učiniti danas? O čovječe, danas si još živ, a sutra te možda više neće biti. Živi i vladaj se danas kao da već sutra moraš umrijeti. I kada si popio otrov grijeha, uteci se odmah protuotrovu iskrene i skrušene ispovijedi!“
Imao je veliku sućut prema ljudskoj bijedi, siromasima, oklevetanima, ali ga je daleko više potresala ljudska bijeda u smislu zablude, nevjere, nemoralnog života, izgubljenog duševnog mira, očaja. Zato je žrtvovao čitav svoj život da nevjernike privede Istini, a grješnike da se obrate i nađu svoj mir i sreću u Bogu. Tom uzvišenom pozivu i svetoj dužnosti nije se nikad iznevjerio. Ni onda, kada je, na propovjedaonici, trebalo da stavi na kocku svoju sigurnost, ili, u ispovjedaonici, svoje zdravlje.
O sakramentu pomirenja sv.Antun je pisao i govorio:“Sakrament svete pokore zove se kućom Božjom, jer se u njoj grješnici pomiruju s Bogom, kao što se rasipni sin pomirio sa svojim ocem kad ga je ovaj primio u svoju kuću. Zove se i nebeskim vratima, jer kroz ispovijed grješnik ulazi da poljubi noge, ruke i lice Oca nebeskoga. O Božje li, zaista kuće! O ispovijedi, vrata nebeska! Blažen tko u tebi stanuje, kroz tebe prolazi! Ponizite se, braćo, i uđite kroz ta sveta vrata!“
Izvor:iz Praživotopisa sv.Antuna Padovanskog
