“Svećenik ne ide sam u nebo”

Na duhovnim vježbama 1841. koje don Bosca pripremaju za svećeničko ređenje, on razmišlja o riječima psalma:

”Tko će se uspeti na Goru Gospodnju? Tko će stanovati u svetištu njegovu? Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno.” Uvidio je da su njegove ruke na čudesan način ostale čiste polazeći od trenutka kad mu ih je majka sklapala na prvu molitvu.

U jednoj bilježnici zapisuje:”Svećenik ne ide sam u raj, ali sam ne ide ni u pakao. Ako čini dobro, poći će u nebo s dušama koje je spasio svojim dobrim primjerom; ako čini zlo, sablažnjava, poći će u propast s dušama osuđenima po njegovoj sablazni. Stoga ću se potpuno založiti u obdržavanju slijedećih odluka.”

Slijedi devet temeljnih odluka za njegov život. Tri od njih označavaju karakteristično produbljenje onoga što će biti don Boscov “svećenički stil”.

Evo tih odluka:

- Strogo ću iskoristiti vrijeme

- Trpjet ću, raditi i ponižavati se u svemu i uvijek kad je riječ o spasenju duša

- Ljubav i blagost svetog Franje Saleškog vodit će me u svim stvarima

Izvor: Životopis sv. Ivana Bosca

Krajnje je vrijeme da se Rusija posveti Bezgrješnom Srcu Marijinu jer o toj posveti ovisi mir u svijetu

sestra Lucija 2005. godine s relikvijom sv.Antuna

Blizu je konačni okršaj – moramo odabrati već odsada na kojoj ćemo strani biti, s Bogom ili s đavlom

„Prvi razlog je da mi je Ona rekla da đavao zameće odlučujuću bitku protiv Djevice. A ova odlučujuća bitka konačni je okršaj iz kojeg će jedna strana izići kao pobjednik, a druga će biti poražena. Moramo odabrati već odsada na kojoj ćemo strani biti, s Bogom ili s đavlom. Nema druge mogućnosti.“(sestra Lucija o.Augustinu Fuentesu 26. prosinca 1957.godine)

Ušutkani svjedok veličajnih ukazanja

Premda dopiru glasovi da se 13. veljače 2017. zaključuje biskupijski proces za beatifikaciju sestre Lucije,posljednje Fatimske vidjelice, toj beatifikaciji usuprot stoje goleme prepreke koje su stvorili sami modernisti. Njih i nije baš lako protumačiti. Možemo samo postaviti sokratovska pitanja i dati svoje subjektivne odgovore.

Posebice začuđujuće, pa i zaprepašćujuće jesu dvije stvari: najprije, od 26. prosinca 1957. ne postoji više jasan i prema poznatim dijelovima Fatimske poruke sadržajno plauzibilan intervju s vidjelicom(osim njezinih privatnih pisama). To je tim bizarnije stoga što je Fatimsku poruku Crkva priznala kao nadnaravnu, da se vidiocima dakle priznalo da su u doslovnom smislu bili adresati božanske poruke. A to kao ne bi trebalo biti zanimljivo? To kao ne bi izazvalo u velikom broju one koji bi htjeli intervju? I to osobito u vremenu kad su svi drugi navodni vidioci mogli širiti svoja ukazanja i tiskati knjige bez imprimatura.

Manipulacije s riječima posljednje vidjelice – pritisci nad sestrom Lucijom: riječi Blažene Djevice valjalo je prilagoditi duhu koncila

Dana 11. listopada 1992. godine sestra je Lucija dala intervju portugalsko kanadskom novinaru Carlosu Evaristu u nazočnosti kardinala Antonyja Padiyare, nadbiskupa Ermakulama. Intervju je trajao dva sata i tijekom tog intervjua sestra je Lucija proturječila svojim vlastitim ranijim izjavama. Father Paul Leonhard koji dolazi iz miljea apostolata Fathera Nicolasa Grunera o tome je izjavio da je sestra Lucija to mogla učiniti samo pod strašnim pritiskom, odnosno izložena velikoj manipulaciji. Christopher A.Ferrara iz The Remnanta drži taj intervju jednostavno krivotvorenim. Spominje se i jedan drugi intervju s gospodinom Evaristom točno godinu dana kasnije, dakle 11. listopada 1993. godine. Oba su intervjua očigledno služila svrsi da Fatimsku poruku učine kompatibilnom s pokoncilskom Crkvom i svijetom.

Na koncu, intervju s kardinalom Tarcisiom Bertoneom od 17. studenoga 2001. vrlo je čudnovat. Već je Marku Fellowsu upalo u oči da objavljeni sažetak sadrži samo malobrojne izjave Fatimske vidjelice. Zar netko tko je počašćen brojnim viđenjima Majke Božje i komu je predana sadržajno jasno određena poruka zbilja ima malo ili gotovo ništa za reći? Zar je ta osoba mogla zaboraviti ili relativizirani glavni dio poruka kako su naviještene u četrdesetim i pedesetim godinama?

Nove crkve: smrt ljepote

Svaki put kada se posvećuje nova Crkva sretan sam jer Bog ima novu kuću, a ljudi mjesto gdje mu se moliti. Ako je k tome mjesto na kojem se posvećuje crkva samo otužno predgrađe, tim bolje: usred zgradetina-spavaonica, gdje možda nema ni jednog trga za susret, crkva postaje otokom čovječnosti i nade u moru stvarnog i egzistencijalnog sivila.

Među najtužnijim predgrađima jesu Rimska predgrađa i u „Roma sette“, dodatku dnevnika „Avvenire“ pročitao sam da će se u Ponte di Nona uskoro posvetiti jedna crkva na čast svete Terezije iz Kalkute. Mislio sam: baš lijepo!

Potom sam, nažalost, vidio fotografiju!

Ova nova crkva, moram reći, nije ružna. Ona je grozna. A onda sam se upitao: zašto? Hoću reći: zašto jedna tako grozna crkva? I zašto su nove crkve sve tako neizbježno grozne? Što smo loše učinili mi današnji katolici da zavrjeđujemo crkve koje nas doslovno straše? Koju krivnju moramo okajati?

Volio bih to pitati biskupe i odgovorne u biskupiji koji se brinu o ovim stvarima. Ovdje ne mogu objaviti fotografije, ali vas molim da to odete pogledati na internetu.

Ako potražite novu crkvu posvećenu svetoj Tereziji iz Kalkute, u Ponte di Nona u Rimu (via Guido Fiorini 12), odmah ćete je pronaći. Nažalost.

Pape osuđuju ekumenizam (3.)

Crkva je »tijelo« Jedno, nerazdjeljivo, vidljivo tijelo

Sveto Pismo često naziva Crkvu tijelom. »Krist je«, veli Apostol, »Glava Tijela Crkve« (Kol 1, 18). Ako je pak Crkva tijelo, onda mora biti nešto što je jedno i nerazdjeljivo, prema onoj Pavlovoj: »Mi mnogi jedno smo tijelo u Kristu« (Rim 12, 5). A ne samo da mora biti jedno i nerazdjeljivo, nego i konkretno i vidljivo, kako to tvrdi Naš Predšasnik blage uspomene Leon XIII. u enciklici Satis cognitum: »Crkvu baš zato, jer je tijelo, očima gledamo« (usp. ASS, XXVIII., str. 710). Zato se udaljuju od Božje istine i u zabludi su oni koji si Crkvu zamišljaju tako da ju se ne može ni dohvatiti ni vidjeti, nego da je, kako vele, samo nešto »pneumatično«, po čemu su, kažu oni, mnoge zajednice kršćana, iako zbog razilaženja u vjerovanju žive međusobno odijeljene, ipak povezane nevidljivim vezom.

Ali tijelo nužno zahtijeva množinu udova, koji su međusobno tako povezani, da pomažu jedni druge. I kao što biva u sastavu našega smrtnoga tijela, kad jedan ud trpi, da i svi drugi suosjećaju s njime, i zdravi udovi priskaču u pomoć bolesnima: tako i u Crkvi pojedini udovi ne žive svaki jedino za se, nego pomažu i druge, i svi se međusobno pomažu, bilo na uzajamnu utjehu, bilo na daljnje sazidavanje čitavoga Tijela.

Pape osuđuju ekumenizam (2.)

Ali poznato nam je da je odatle malen korak do zanemarivanja vjere ili do indiferentizma i modernizma, kao što ga nazivaju. Oni koji su nesretno zaraženi ovim zabludama smatraju da dogmatska istina nije apsolutna nego relativna, to jest, podudara se s raznolikim potrebama vremena i mjesta te s različitim misaonim usmjerenjima, budući da nije sadržana u nepromjenjivoj objavi, nego se može prilagođavati ljudskome životu. Osim toga, u vezi sa stvarima koje treba vjerovati, nije ni na koji način dopušteno činiti razliku – koju su neki smatrali prikladnom uvesti – između onih članaka vjere koji su temeljni i onih koji nisu temeljni, kao što oni vele, kao da bi prve morali svi prihvatiti, dok bi drugi mogli biti prepušteni slobodnome pristanku vjernikâ: budući da nadnaravna krijepost vjere ima svoj formalni uzrok, naime, autoritet Boga koji daje objavu – a to ne dopušta ovakvo razlikovanje.

Pape osuđuju ekumenizam (1.)

Budući da je tome tako, jasno je da Apostolska stolica ni na koji način ne može sudjelovati u njihovim skupštinama, i da katolicima nipošto nije dopušteno bilo podržavati bilo raditi za takve pothvate; jer ako tako čine, poduprijet će lažno kršćanstvo, posve strano jednoj Kristovoj Crkvi. Zar da trpimo – što bi doista bilo nepravedno – da istina, i to od Boga objavljena istina, postane predmetom kompromisa? Jer ovdje se radi o obrani objavljene istine. Isus Krist je poslao svoje Apostole u cijeli svijet kako bi proželi sve narode evanđeoskom vjerom; te da ne bi zapali u zabludu, unaprijed je htio da ih pouči Duh Sveti (Iv 16, 13): je li onda ovaj apostolski nauk posve iščeznuo ili ponekad bio zastrt u Crkvi čiji je vođa i branitelj sâm Bog? Ukoliko je naš Otkupitelj jasno rekao da se Njegovo Evanđelje treba nastaviti ne samo u apostolsko vrijeme nego i u budućim razdobljima, je li moguće da predmet vjerovanja tijekom vremena postane toliko nejasnim i nesigurnim da bi danas bilo potrebno pripuštati mišljenja koja su čak međusobno nespojiva? Kad bi to bila istina, morali bismo priznati da je silazak Duha Svetoga nad Apostole i trajno nastanjenje istoga toga Duha u Crkvi, pa i samo propovijedanje Isusa Krista prije nekoliko stoljeća izgubilo svu svoju učinkovitost i korist – a tvrditi tako što bilo bi bogohulno.

Laktancije: Katolička Crkva je izvor istine, kuća vjere i hram Božji

“

Katolička Crkva jedina čuva istinito bogoštovlje. Ona je izvor istine, ona je kuća vjere, ona je hram Božji: ako itko ovamo ne uđe, ili ako itko odavde otiđe, njemu je strana svaka nada života i spasenja. Nitko neka ne zavarava sama sebe tvrdoglavim prepiranjem. Ovdje se naime radi o životu i spasenju, koji će biti izgubljeni i posve uništeni, ukoliko se na njih ne pazi svom brigom i marljivošću” (Divinae Institutiones 4, 30; 11-12).

Biskup Schneider nudi nadu usred krize dopuštene prema "Božjoj providnosti"

Pošto crkvena kriza postaje u 2017. sve dublja, osjetio sam izvjestan umor; ali i osjećaj da, iako znam da vrata pakla neće nadvladati crkvu, i da će Krist u konačnici pobijediti, ipak nema odmora od praktički konstantne serije napada od strane neprijatelja Božje istine. Znam da mnogi od vas osjećate isto. Dok mi na portalu onepeterfive vjerujemo kako imamo dužnost nastaviti objavljivati vijesti o onome što se događa unutar naše preljubljene Crkve, koliko god one bile neugodne, postoji i potreba za ohrabrenjem, za ponovnim otkrivanjem najbitnijih pojmova o tome što znači biti Katolik, bez obzira na posljedice. Stalno moramo imati na umu zbog čega se mi borimo, i koje bogatstvo imamo koje nam nikada nitko ne može oduzeti.

Imajući to na umu, obratio sam se biskupu Athanasius Schneideru, koji nije samo jedan od najučenijih i najhrabrijih prelata u današnjoj Crkvi, nego i po mom mišljenju, jedan od najpobožnijih. Imao sam čast u nekoliko navrata voditi privatne razgovora s njime i ministrirati tijekom njegovih Misa. Također sam imao jedinstvenu čast da je krstio moga najmlađeg sina. U svojoj procjeni ovoga čovjeka, osjetio sam ne samo tihu neustrašivost, nego i duboku i trajnu ljubav prema Kristu, Njegovoj Crkvi, sakramentima i dušama svih ljudi koji su povjereni njenoj majčinskoj brizi. On je čovjek koji odiše Kristovim mirom, čak i među onima koji su najotvoreniji u svojoj analizi ozbiljnosti sadašnje situacije. Ukratko, on je pravi čovjek koji nam može reći: Kako se nositi s ovime? Kuda idemo odavde?

U intervjuu koji slijedi, pokušao sam ga pitati pitanja koja sam mislio da bi ga i mnogi od vas također željeli pitati. Njegovi odgovori nisu razočarali. Želio bih da u znak zahvalnosti za njegovu vjernost, snažno molite za ovoga stvarno istinskog apostola i sav onaj hrabar kler koji sada, unatoč tome što ih je jako malo, čine sve što mogu da sačuvaju svetu katoličku vjeru.

Kardinal Carlo Caffarra pobožno prekinuo šutnju u vezi Dubie (prijevod intervjua u cijelosti)

Cijenjeni čitatelji, na bitno.net  Amoris Laetitia:Biskupi Malte izdali okružnicu, a kardinal Caffara inzistira na pojašnjenju od pape je objavljen dio prijevoda ovoga intervjua sa kardinalom Caffarrom, po našem razmišljanju nije dovoljno jasan. Donosimo prijevod intervjua u cijelosti.

Po prvi puta od objavljivanja dubie Četiri Kardinala, kardinal Caffarra je dao intervju i objasnio razloge i dublje argumente koji leže u ovoj inicijativi. Kroz cijeli intervju sa Matteom Matzuzzijem, talijanskim novinarom Il Foglia, Caffarra daje smiren i dobrotvoran dojam i time se pristojno distancira od polemičnog načina bavljenja sa smrtno ozbiljnom temom rastrojstva braka i obitelji. Prvo, ponavlja vrlo jasno, kao što je nedavno učinio i kardinal Raymond Burke, da su Četiri Kardinala ujedinjena i da dalje inzistiraju na potrebi objašnjenja pape Franje.

“Različiti aspekti moraju biti objašnjeni. Pismo i priložena dubia su plod više mjeseci razmišljanja, te su bili diskutirani dugo vremena. Što se tiče mene osobno, molio sam se mnogo puta pred Presvetim Sakramentom u to vrijeme. “

Ovo su uvodne riječi intervjua sa Matteom Matzuzzijem koje postavljaju ton u kojem ide cijeli intervju. Kardinal Caffarra se iskazuje kao pošten i pažljiv pastir Katoličke Crkve koji se brine za spas duša. Također pokazuje poštovanje kojim su Četiri Kardinala pristupili sadržaju ovog pisma upućenom papi:“Znali smo da je ono što radimo vrlo ozbiljno. Prva briga je bila ne sablazniti najmanje u vjeri. To je za nas svećenike osnovna dužnost. Druga briga da ni jedna osoba, vjernik ili nevjernik, ne može naći u tom pismu ni jedan izraz koji bi imalo zvučao kao nepoštovanje prema papi. Finalni tekst je plod nekoliko revizija: pregledanih, odbačenih i ispravljenih tekstova.“

Duhovno majčinstvo za svećenike

Poziv biti duhovna majka za svećenike, premalo je poznat, nedovoljno shvaćen i stoga malo življen. Temeljna i životna važnost duhovnog majčinstva je prikazivanje svih trpljenja i žrtava koje Bog duši pripušta na njezinom putu za svećenika kojega je duhovno posvojila. To se čini u tajnosti srca poštujući svećenički identitet i ne smije se nikako brkati sa možda nekom drugom ulogom.

Papa Pio X je rekao:"Svako svećeničko zvanje dolazi iz Božjeg srca, ali prolazi kroz srce majke!"

Majka koja je rodila sina svećenika je ujedno i nerijetko i njegova duhovna majka.

Duhovne majke bile su još i sveta Monika, majka sv. Augustina, blažena Marija od Isusa Deluil- Martiny (1841-1884), časna službenica Božja Louise Marguerite Claret de la Touche (1868-1915), blažena Allessandrina da Costa (1904-1955), službenica Božja Consolata Betrone (1903-1946), sv.Terezija iz Lisieuxa (1873-1897). 

Živjela nam zemljo mila, blagoslovljena krvlju svojih sinova, domovino Hrvatska!

Dr. Ante Starčević je odlikovan najslavnijim naslovom što ga jedan narod može dati svome sinu, ocem domovine. Hrvatski narod je tako priznao očinstvo Anti Starčeviću na hrvatskoj narodnosti, što u stvari znači da je on stvorio novi narodni duh. Starčević je uočio da je neovisnost trojedine Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije državnopravnim ugovorima utvrđena i da je hrvatski narod kao suvereni međunarodni subjekt legitimiran odlučivati o svojoj sudbini.... Starčevićeva himna: Sretna nam bila Hrvatska mati, svaki će život dati njoj, naše je geslo Bog i Hrvati, Hrvat u svojoj kući svoj! Ovo je samo dio knjige Dr. M. Gabriela Otac Domovine dr. Ante Starčević. Knjiga sadrži bogati opus o životu i djelu dr. Ante Starčevića i preporučamo ju (Otac domovine - 41 MB)

Prešaltava li progresizam opet u napad?

Joachim Frank na Katholisch.de

Rijetko je papinski dokument doveo do tako velike prepirke kao posinodska pobudnica Amoris laetitia. Već su tumačenja pobudnice u vremenu nakon objavljivanja bila posvema različita i nerijetko vrlo proturječna. 

Ukratko: na jednoj strani tabor koji je uvjerenja da se ništa nije promijenilo. Pobudnicu Amoris laetitia po njima treba čitati u skladu s tradicionalnim Učiteljstvom koje ne dopušta iznimke kod Pričesti za rastavljene ponovno civilno oženjene.

Na drugom polu nailazimo na glasove koji u tom dokumentu vide poticaj za jednu posve drukčiju Crkvu koja je prekinula sa starom Crkvom.

Kako bi se okončala ova kakofonija, četvorica kardinala Burke, Brandmüller, Meisner i Caffarra uputili su svoje pismo s „dubia“ (dvojbama) papi Franji s molbom da pojasni kako valja razumjeti ovu apostolsku pobudnicu. Zasada se još čeka na odgovor.