Blaženi Alojzije Stepinac
"Naši bi se ideali mogli sažeti u jednu riječ – Bog! Bog naš uzor. Bog naš život. Bog svjetlo naše na stazama ovoga zemaljskoga života!"
29. prosinac 1956., vrijeme krašičkog sužanjstva
Misli sv. Stepinca
Posebno istančana ljubav prema Bogu, kod Alojzija Viktora Stepinca, vidjela se i za vrijeme njegovog zaručništva sa zaručnicom Marijom Horvat.
Zaruke kakve su uobičajene tad bile u njegovom selu, pred župnikom i dva svjedoka, nikada se nisu ni dogodile. Zlatar Matko Janko je donio prstenje, koji su Alojzije i Marija izmijenili si. Kad je Matko nakon izmjene prstenja rekao neka se poljube, Alojzije se zacrvenio i odgovorio:“To nije sakramenat.“ Alojzijevo držanje na Mariju ostavi duboki dojam „ledene“ ljubavi zbog koje je nju „zeblo“. Alojzije joj je pokušao pojasniti kršćanski moral među mladima koji se vole, ali Mariju su počeli spopadati duševni nemiri. Dne 28. ožujka 1924. piše mu posljednje pismo. Priznaje uzbuđenost i nemir, a što se vidi i po rukopisu. Priopćuje mu da odustaje od ponude, jer ga drži „previše poštenim i plemenitim“, a sebe smatra nedoraslom za njegova visoka moralna načela.
Moli je da se ne poda žalosti i završava pismo stihovima Šarićeve pjesme Orlu:
„Orle, kralj si ptica nebesnica
U visine
U plave vedrine
Zamakao si najdalje.
Srce moje žudi još dalje,
Da poletim nebesima svetim
Da mi duša praha se otrese
I drago mi gledat u nebesa.
Ova pjesma daje pravac momu daljnjem životu. I posljednju kap krvi, ako ustreba, žrtvovati za pobjedu kršćanske misli u Hrvatskom Narodu, koji je već počeo izdisati pod uplivom materijalizma. Vraćam Ti Tvoja pisma (bilo ih je 12), a moje uništi (njegovih je bilo 6), Marija!
Budeš li i nadalje vesela u životnoj borbi, bit će mi veoma milo. Želi Ti mnogo sreće, a osobito mir i blagoslov Božji.
V. Stepinac.“
Tajnovit put Božji
U Alojzijevoj duši događa se veliki duševni preokret. Onaj koji je čvrsto odlučio – a Alojzije je imao jaku volju – stupiti u radije koji god stalež samo ne u svećenički, najednom postaje kandidat toga staleža, i to s uvjerenjem i potpuno svojevoljno. Bio je ozbiljan, vedar i posve zdrav mladić. Krašićku omladinu je upravo on oživio.
Alojzijeva odluka u zreloj dobi, nakon ratnih iskustava (npr. nakon talijanske fronte i zarobljeništva) u kojima je pokazivao veliku srčanost i neustrašivost duha, nije bila neka plašljivost ili učinak kakve tajne krivnje ili razočaranja u svojim osjećajima ili možda podcjenjivanje tog staleža, već upravo protivno. Bila je to odluka dubokog poštivanja svećeničkog staleža i ozbiljnog shvaćanja svećeničkih obveza. S jedne strane je spoznavao ideal svećeničke savršenosti, a s druge strane lomnost, bezdan, bijedu i slabost ljudske naravi. Još uvijek nije bio svjestan svetopisamskih riječi:“Ta Bogu ništa nije nemoguće“, kao i „Sve mogu u Onome koji me jača!“
Njegova poniznost se još nije podigla do neograničena pouzdanja u Božju pomoć.
Milost često puta pripravlja dugo, polagano i strpljivo takve časove s divnom nježnošću i pažnjom, pa onda iznenada takne dušu u njezinoj dubini, kamo nijedan stvor ne može prodrijeti, već samo onaj koji je njezin gospodar. Alojzije se prepustio nutarnjem poticaju. Poništio je odluku da će prihvatiti sve samo ne svećenički stalež. Gospodin mu je za nagradu dao novu snagu, milost, unutarnji mir.
Njegovo svećeničko zvanje bilo je ishod više činitelja. Bile su to njegove majke Barbare molitva i post, djelovanje milosti Božje, zrelo razmišljanje i odlučno prihvaćanje Božje milosti. To je zvanje postiglo takvu čvrstoću da je kao nadbiskup i kardinal znao reći:“Kad bih se još jednom rodio, opet bih izabrao zvanje ili svećeničko ili poljodjelsko. Tu je čovjek nekako najbliži Bogu....“
Izvor:Stepinac, Aleksa Benigar
