Chicago - misa
Danas govoriti o svećeniku je nemoguće bez riječi otpadi. Još od vremena Jude je bilo otpada, ali nikada u toj mjeri kao danas!
Kako uopće razumjeti i dati pravo ime toj pojavi? Nehajnost, mlakost, grješnost, indiferentizam? Jasno kad se više ne vidi problematika grijeha, kad gotovo da mu nema ni spomena, kad se ne poučava o čuvanju od njega i zla radi vječnog dobra da se događa relevatizam, indiferentizam i otpad. Svećenik je dužan poučavati o grijehu, padu, zlu, čistoći i spasenju duše, paklu i vječnom životu....
Mnogi svećenici kao da pravdaju svoje kolege i govore vjernicima: "Koliko narod moli za svećenike, takve će i imati. Dužni smo moliti za njih itd." Da, naravno dužni smo moliti, ali pitam se kad će postati jasno da Bog u slobodnu volju ne dira i da to koliko i kako molimo nije točno što govore da je krivnja pada? Najlakše je prebaciti krivnju na drugoga.
Također se pitam tko je kome pastir i tko ima veću odgovornost? On je u početku izabrao biti pastir, ako nije odmah bio Juda Iškariotski. Jasno proizlazi svećenik ima veću odgovornost jer ima veći autoritet ili je imao ukoliko je otpao te ga sad više nema... Što znači moli za svećenike, ali njegov pad je njegova odluka i tu ne preuzimaj odgovornost da si mogao više moliti, postiti ili žrtvovati. Ne, nisi mogao ništa više. Ako te uvjeravaju i drugi svećenici da si ti trebao moliti, pusti to. Taj grijeh i zlo je na tom svećeniku.
Čujem neki dan: "Ali, ja to nisam birao, nisam htio. Jače je bilo od mene." Sigurno da je jače zlo kad osoba nije u Gospodinu... Sigurno da imaš svijest tko si, pastir, svećenik i razbor da živiš u celibatu, posvećenju Bogu i dušama.
Koliko su nam danas crkve prazne ili polu prazne? Sakramenti, već poznato, dijele se poput žetona ili čipsa, kako reče jedan svećenik koji je zamolio narod da ne primaju Isusa na ruku. Vrlo rijetko (ovdje prije svega mislim na Hrvatsku i Hercegovinu) imamo danas pozitivne primjere gdje su župe žive i s bogato razvijenim vjerskim životom, gdje vlada klima vjere i gdje su na djelu žrtve i pastira za narod, ali i naroda za pastire.
Prije imamo svećenike, a posebno je to u Americi i na zapadu prisutno koji su podržavatelji LGBT udruga. Dragi svećenici, do kada? Kad ćete postati pastiri naroda i vršiti službu koju ste odabrali? Kad će se ponovno uvesti da se kandidati za svećenike ispitaju imaju li zaista poziv ili su svećenici tek da zavaraju narod? Riba smrdi uvijek od glave.
Pročitajte i govor don Bosca.
Kardinal Blase Cupich, hrvatskih korijena, nadbiskup u Chicagu, uklonio je svećenika koji je spalio zastavu LGBT zajednice koja je stajala u Crkvi (gore, prva slika) 25 godina te na sebi, uz karakteristične dugine boje, imala i križ.
Jedna riječ o koncelebraciji (papa Pio XII) - Kao što vidimo na gornjoj slici imamo koncelebraciju-smrt za vjeru.
Što govori o tome papa Pio XII na međunarodnom pastoralno-liturgijskom kongresu, 22.rujna 1956.
Pitanje: Slavi li više svećenika valjano misnu žrtvu, ako samo jedan od njih nad kruhom i vinom izgovori riječi "Ovo je Tijelo moje" i "ovo je Krv moja", a drugi te Gospodinove riječi ne izgovaraju, nego uz znanje i pristanak celebranta, imaju nakanu i očituju, da njegove riječi i djela čine svojima.
Odgovor (potvrđen od vrhovnog svećenika, 18.ožujka): Niječno, prema Kristovoj ustanovi. samo onaj valjano slavi Misu koji izgovara riječi posvete.
