Autor:Matthew Plese
Često čujemo frazu „odvajanje Crkve i države“ izgovorenu s riječima ushićenja od političara, povjesničara i prosječnih birača. Nasuprot tome, katolik mora razumjeti da je odvajanje Crkve i države moderni napad na dostojanstvo Našega Gospodina Isusa Krista i Njegovo Kraljevanje koje svi diljem svijeta slavimo. Možda niti jedna moderna ideja nije toliko lažno slavljena kao što je ova zabluda.
Možemo mnogo naučiti čitajući uzvišene riječi kardinala Piea koji je živio 1815. – 1880. :
“Glavna zabluda, glavni zločin ovog stoljeća je pretenzija povlačenja javnoga društva od vlade i zakona Božjega… Načelo položeno u osnovi cijele moderne društvene strukture je ateizam zakona i institucija. Bio on maskiran riječima poput uzdržavanje, neutralnost, nesposobnost ili čak jednaka zaštita, bio čak i negiran nekim legislativnim rasporedom za detalje ili akcidentalnim i sekundarnim činima: načelo emancipacije ljudskog društva od vjerskog poretka ostaje na temelju stvari; to je suština onog što zovemo nova era“ (kardinal Pie, Pastoralna djela, vol. VII, pp. 3, 100)
Kardinal Pie objasnio je sažeto ovu zabludu u sljedećem odlomku:
“Isus Krist je ustoličen za Kralja i pravo dostojanstvo, prava sloboda, prava emancipacija modernih nacija je imati pravo biti vođeni na kršćanski način. Bi li možda slava nacija opadala? Bi li njihova sudbina bila manje plemenita, manje sretna, budući da su žezla kojemu su poslušni obvezana podložiti se žezlu Isusovom? Ponovit ću, braćo: kršćanstvo ne doseže svoj puni razvoj, svoju punu zrelost, gdje ne poprima društveni karakter. Ovako je to izrazio Bossuet: „Krist ne vlada ako njegove Crkva nije gospodarica, ako narodi prestanu davati Isusu Kristu, Njegovom nauku, Njegovom zakonu, nacionalnu počast.“ Kad je kršćanstvo neke zemlje svedeno tek na domaći život, kad kršćanstvo nije više duša javnog života, javne vlasti, javnih institucija, onda se Isus Krist odnosi prema toj zemlji na način na koji se prema Njemu ondje odnose. On nastavlja davati svoju milost i svoje blagoslove pojedincima koji mu služe, ali napušta institucije, vlasti koje mu ne služe, i institucije, kraljevi i nacije, postanu poput živog pijeska u pustinji, otpadaju poput jesenskih listova koji odlaze s vjetrom.” (kardinal Pie, Djela, vol. II, pp. 259–260)
Unija između Crkve i države (tj. nauk o dva mača), između svećeništva i carstva, nije nikad bila jača nego tijekom dinastije Karolinga, druge franačke vladajuće dinastije (751.-987.), koju je ustanovio Pipin Mali, ali je ime dobila po njegovom sinu Karolingu (Karlu Velikom). Ova unija i suradnja između Crkve i kršćanskih vladara nastavila se tijekom otonske saksonske dinastije (936.-1024.), u kojoj su vladali nasljedno Oton I., Oton II., Oton III. i sveti Henrik II. Papa Lav III. obnovio je Zapadno Rimsko Carstvo kada je okrunio Karla velikog za rimskoga cara na Božić 800. godine. 962. godine Papa Ivan XII. ponovno je obnovio Rimsko Carstvo kada je okrunio Otona I za cara. Sam naziv „Sveto Rimsko Carstvo“ potječe iz 1254. godine.
Nauk o dva mača uči nas da je Krist, koji je bio i Bog i čovjek, Kralj Svemira i, kao takav, Njegovo Kraljevanje, koje uključuje i pojedine duše i čitavo društvo, treba službeno biti priznato od svih naroda. Sukladno tomu, Njegova Zaručnica, sveta majka Crkva, je Kraljica, dok Sveti Otac izvršava to kraljevanje kao Njegov predstavnik. To čini na dva načina:
1. Izvršava izravnu moć u duhovnome polju posredstvom crkvene hijerarhije (biskupa i svećenika);
2. Može primijeniti neizravnu moć u polju vremenitih pitanja, koje je povjereno laicima, posebno prirodnim vođama ljudi, poput careva, kraljeva, viteza, državnih poglavara, političkih vođa, magistrata, poglavara plemena, glava obitelji. Hijerarhija doktrinarno vodi ove prirodne vođe, ali će ih ukoriti, pa čak ih i osuditi, ako je nužno, kako su ukorili vladare u zabludi prošlih stoljeća. Po ovom autoritetu, budući da su katolički vođe nekad poštivali ovu neizravnu moć, prošli su pape bili u stanju svrgnuti dva gore spomenuta njemačka rimska cara. Ovu je moć kasnije koristio papa sv. Pio V. kada je ekskomunicirao kraljicu Elizabetu I. i time oslobodio sve Engleze od svake vjernosti njoj.
Svake godine u listopadu Crkva slavi blagdan Krista Kralja i slavno priznaje kraljevstvo Isusa Krista. „Blagdan Krista Kralja ustanovio je papa Pio XI. 1925. kao protuotrov sekularizmu, načinu života koji izostavlja Boga iz čovjekove misli i života i organizira njegov život kao da Bog ne postoji. Namjera je da blagdan proglasi na upečatljiv i učinkovit način Kristovo kraljevanje nad pojedincima, obiteljima, društvom, vladama i narodima. ” (vlč. msgr. Rudolph G. Bandas).
Jer Isus Krist nije samo Kralj svetaca ili katolika. Isus Krist je Kralj svega stvorenog od vječnosti do vječnosti. On, naime, nije samo stvorio sve što postoji, On je također otkupio čitavo čovječanstvo da obnovi stvorenje na veću slavu. On zaslužuje svu slavu, čast i hvalu. Kako čitamo često u časoslovu: „Dostojan si, Gospodine i Bože naš, da primiš slavu i čast i silu“ (Otkrivenje 4:11)
Kad je Kralj Slave s trnovom krunom bio pribijen na križ, On je otkupio svijet. Mi smo podložnici istoga Kralja. Imamo dužnost pomoći širenju njegovog kraljevstva na sve aspekte društva.
Mi kao katolici smatramo da je Krist pravi Kralj svega svijeta. On je Kralj svih pojedinaca, ali također Kralj svih naroda. Stoga, pojedinci ne samo častiti Krista i Katoličku crkvu, nego bi se svi narodi, društva, obitelji i zajednice trebali posvetiti Svetim i Bezgrješnim Srcima. Danas, neka svaki od nas posveti sebe i svoju obitelj Bezgrešnom Srcu Marijinu i Presvetom Srcu Isusa Krista.
Ovaj je članak preveden i objavljen uz dopuštenje Fatima Centera - fatima.org
