Brončana nadgrobna ploča (1548.), izvorno namijenjena za Lutherov grob
Prigodom „Lutherove godine“ objavljeno je tijekom 2017. godine mnoštvo publikacija o osobi i nauku Martina Luthera različite vrijednosti. Jedna od njih jest i vrijedna knjiga bavarskoga katoličkoga filozofa i latinista Franza Kronbecka. Ona zaslužuje našu punu pozornost.
Vrijedne publikacije o Martinu Lutheru – protuslovlje „službenoj historiografiji“
Dosad je bilo govora o dvjema kritičkim knjigama o Martinu Lutheru, naime knjizi Paula Hackera „Ja u vjeri kod Martina Luthera“ i knjizi Theobalda Beersa „Radosna promjena i svađa“. Sada želimo predstaviti najnoviji i isto tako kvalitetni prinos protiv „službenoga“ narativa.
Autorovo polazište je sljedeće:
„Borba s Bogom“ i nečista savjest.
Kronbeck: Borba Martina Luthera s Bogom
Martin Luther nije bio načistu s Bogom i sa samim sobom. Iz toga je slijedilo sve ostalo.
Luther: „kao student vedar mladić“ (13) i vrlo vjerojatno otac nezakonite djece (11), pokušao je ulaskom u samostan pobjeći od pravnih i psiholoških posljedica jednoga zločina, naime ubojstva studijskoga kolege u dvoboju (koji je kažnjavan smrtnom kaznom). Ulazak u samostan time nije bio slobodan u nutrini i stoga je bio povod za veliku duševnu patnju. Oko toga je Luther izgradio svoju teologiju.
Ona se sastojala od samoopravdanjā, projekcija, izlika i optužbi.
Time ulazimo u problematiku koja je danas postala endemična, naime odbacivanje vlastite krivnje i s time povezanu racionalizaciju i ostala zastranjenja koja potom teže za opravdanjem čovjeka po sebi („antropodiceja“):
„Luther
je želio, a tko bi se za to mogao na nj naljutiti, biti ponovno
slobodan, želio se riješiti krivnje koju vjerojatno nikada nije
prihvatio kao svoju vlastitu i glede koje nikada nije došao do
istinskoga pokajanja“ (18).
I kako bi je se – navodno – riješio, Luther niječe slobodu volje i Bogu pripisuje potpun utjecaj na ljudsko djelovanje, također i za zlo. Time dospijeva do dvostruke predestinacije (27) i groteskne slike Boga (50).
Što
u vremenu masivne islamizacije Europe mora pospješiti Alahovu
samovoljnu vladavinu.
Lutherov
problem s glavnom zapovijedi – i posljedice
Mnogi
nisu svjesni da Luther, iako u teoriji zastupa ljubav prema
bližnjemu, niječe mogućnost Božje ljubavi.
Ovaj nedostatak postao je obilježjem u glavnoj struji protestantizma, izvan pijetizma.
Kronbeck pojašnjava:
„Kako je bilo osakaćeno temeljno raspoloženje njegove duše, pokazuje sljedeći citat: ‚Maledicta sit humilitas‘ (WA I 181,21). ‚Maledicta sit caritas‘ (…) 'Prokleta budi poniznost, prokleta ljubav!' Sukladno tome Paul Hacker dolazi do zaključka da je Luther doživio neuspjeh u svojem duhovnom razvoju“ (72).
I budući da se kod ovih postavki ne radi o akademskome cjepidlačenju, uslijedili su nepojmljivi izgredi koji su doveli do ratova i progona, podijelili kršćanstvo i Carstvo i koji su pospješili napredovanje Turaka Osmanlija (usp.38ff, 54). K tome, „reformacija“ se raspala u daljnje podjele. Budući da se Luther borio protiv zdrave filozofije, protestantski su autori nužno stvarali proturazumske misaone konstrukte (Kant, Hegel, Nietzsche itd., 81).
Po plodovima ćete ih prepoznati.
„Sola scriptura“?
Mit
„službene“ historiografije jest prijevod Biblije Martina Luthera
u smislu pionirskoga rada:
„Izjava da je Luther Nijemcima učinio dostupnom Bibliju nije točna. U godinama 1466. – 1521. bilo je čak 14 visokonjemačkih i 4 niskonjemačka prijevoda Biblije. Prijevodi koji nisu bili toliko obilježeni samovoljom i proizvoljnošću i koji u bitnome donose manje filoloških nedostataka od Lutherova prijevoda. Kad Luther k tome kaže da je samo Sveto pismo izvor vjere, onda je to posvema pogrješno: u Bibliji izričito piše koliko je Tradicija važna ( 2 Sol 2,15 i 3,5)“ (74).
Kronbeck kritika ideologije Sola Scriptura koja očito predstavlja protuslovlje u sebi, poticajna je:
„Parola 'sola scriptura' lažna je jer Luther Bibliju čita samovoljno i proizvoljno jer je samovoljno i proizvoljno prevodi i tumači.“ (75)
Opsesija Lutherom među katoličkim klericima
Kardinal Karl Lehmann izjavio je u jednome intervjuu u veljači ove godine (98) da se nada da će Crkva Luthera proglasiti „svjedokom Evanđelja“, „zajedničkim učiteljem“ i čak „ocem u vjeri“ (što su učinili i, primjerice, biskup Linza Manfred Scheuer već 2016. godine i Vatikan početkom 2017.).
Teško je objasniti kako jednome crkvenome predstavniku koji je visoko obrazovan mogu na pamet pasti takve apsurdne stvari:
„Kako je moguće, čak i ako se doda nekoliko dvosmislenih i relativizirajućih riječi, čovjeka koji je tako razmišljao o Bogu, svijetu i čovjeku, nekoga tko je iz temelja odbacio Tradiciju Crkve, njezine dogme i običaje, nekoga tko je u jako mnogo područja, gotovo u svim temeljnim pitanjima već u načelima odstupio od trajnoga crkvenoga nauka, nazvati „ocem u vjeri“? Ponekad se stječe dojam da oduševljenje za Luthera proporcionalno raste s nepoznavanjem onoga što je uistinu govorio i naučavao“ (99).
Zaključak:
Kronbecku je uspjelo u ovoj maloj knjizi razumljivo i zanimljivo protumačiti Lutherov pristup i posljedice toga. Time je u „Lutherovoj godini“ dao važan prinos demitologizaciji Martina Luthera i pobijanju njegovih učenja.
Martin Luther, početak 17. stoljeća
Popis literature s 53 naslova, pregled važnih nadnevaka iz Lutherova života i 112 bilježaka svjedoče o vrijednosti knjige i potiču na daljnje produbljivanje ove teme.
Tekst: MMag. Wolfram Schrems, Beč, katolički teolog, filozof, vjeroučitelj, bogato iskustvo u međukonfesionalnim razgovorima
Knjiga je dostupna na njemačkome jeziku:
Franz Kronbeck, Martin Luthers Kampf mit Gott, Sarto, Bobingen 2017., 127 str.
