1.Gdje je i kada proglašena dogma o papinoj nepogrješivosti? U kojim slučajevima katolik treba bespogovorno poslušati papu? Koje od kršćanskih Crkava priznaju papinu nepogrješivost?
Dogma papine nezabludivosti (nepogrješivosti) proglašena je na Prvom vatikanskom koncilu (1869.–1870.) papinskim dekretom Pastor aeternus,18. srpnja 1870.
Definicija dogme: Kada rimski biskup govori ´ex cathedra´, tj. kada, obnašajući svoju službu, kao pastir i učitelj svih kršćana, konačno odlučuje na temelju svoje najviše apostolske vlasti da se cijela Crkva treba pridržavati nauka o vjeri i moralu, onda on na temelju božanske potpore, koja mu je obećana, posjeduje onu nepogrješivost kojom je božanski Spasitelj htio da bude opremljena njegova Crkva u konačnoj odluci u nauku o vjeri i moralu. Zato su takve konačne odluke rimskoga biskupa nepromjenjive po sebi samima, a ne na osnovi odobrenja Crkve.
Papa ima karizmu nezabludivosti kad govori ex cathedra, tj. kad na svečani način proglašava neku dogmu koja se tiče vjere ili morala. Papina nezabludivost je praktično nezabludivost Crkve u ime koje papa u nekom trenutku proglašava dogmu.
Dio katolika ne zna razlikovati pojmove pa izraz papina nezabludivost (nepogrješivost) shvaća kao tvrdnju da papa ne može sagriješiti ili pak da ni u čemu što kaže ne može pogriješiti. Nepogrješivost se ne smije shvaćati kao nemogućnost da papa osobno sagriješi, nego kao milosni dar vezan uz papinstvo po kojemu papa, kad govori o stvarima vjere i morala, ne smije pogriješiti, jer bi time uveo u zabludu cijelu Crkvu. (komentar: radi ovoga pitanja crkveno pravo dopušta mjere kao ukor papi)
Crkva drži da je, ukoliko papa proglasi jednu istinu vjere ili morala kao dogmu svaki kršćanin dužan je u potpunosti prihvatiti takvu formulaciju kao obvezujući iskaz svoje vjere. U dokumentu piše: Oni koji su jednom prihvatili vjeru pod crkvenom službom nauka, ne mogu nikada imati opravdan razlog da promijene tu vjeru ili da posumnjaju.
Papinu nezabludivost, kao i papinski autoritet među kršćanima priznaju jedino katolici zapadnoga (rimokatolici) i istočnoga (grkokatolici) obreda.
2.Sveti Toma Akvinski razmišlja kod pitanja o bratskom ukoru je li dolično da se katkad primjenjuje i prema poglavarima. Sa svim potrebnim razlikovanjima odgovara anđeoski naučitelj da se ovaj ukor mora primjenjivati kada je u pitanju vjera. Tko to pak može iskreno reći da danas vjera naroda i cijele Crkve nije ozbiljno ugrožena, u liturgiji, na vjeronauku i u crkvenim ustanovama?
Čitajmo uvijek iznova svetog Franju Saleškog, svetog Roberta Bellarmina, svetog Petra Kanizija i Bossueta, i spoznat ćemo s čuđenjem da su se morali boriti protiv istih zabluda
Izvor1: DENZINGER H. – HÜNERMANN P., Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, UPT, Đakovo, 2002. (knjigu možete preuzeti i u knjižnici bloga)
Kardinal Müller."Nitko ne može zahtjevati od katolika da vjeruje u doktrinu koja je u očitoj suprotnosti sa Svetim Pismom i Apostolskom Tradicijom(predajom).
Ono što je potrebno je religiozna poslušnost, ali ne slijepa vjera, prema papi i biskupima, i nikakva prema prijateljima i privatnim savjetnicima.
Biskup Atanazije: Kada svećenici i laici ostaju vjerni nepromijenjenom i trajnom nauku i praksi cijele Crkve, oni su u zajedništvu sa svim Papama, pravovjernim biskupima i svecima proteklih 2 000 godina.
Biskup Atanazije: Kada Papa osobno tolerira veliko širenje očitih grješaka u vjeri i ozbiljnu zlouporabu sakramenata (poput pristupa nepokajanih preljubnika sakramentima), biskupi se ne bi trebali ponašati poput pokornih službenika omatajući se u šutnju.
Kardinal Caffara: Iznimno je hitno da Crkva prestane šutjeti na temu nadnaravnoga. Što više Crkva napreduje u svjetovnosti, to je više istina o istočnom grijehu i vjeri u potrebi za otkupljenjem, kao dvije kuke o kojima visi cijela kršćanska poruka, zatamnjene u savjesti vjernika kršćanina.
Kardinal Burke: Užurbanost da se odgovori na dubiu (pismo kardinala papi da pojasni neka pitanja vezana uz katoličku vjeru), proizlazi iz štete koju dušama čine konfuzija i grješke, koje rezultiraju tako dugo dok se postavljena fundamentalna (temeljna) pitanja ne odgovore u skladu s trajnim učenjem i praksom Crkve.
Ta hitnost mi je veoma na srcu.
Izvor3: Vatikanist Nick Donnelly - Twitter
