Drugi dio kanona: od konsekracije do Očenaša
Žrtvovanje je dovršeno.
Unde et mémores, Dómine, nos servi tui , sed et plebs tua sancta, ejúsdem Christi Filii tui Dómini nostri tam beátae passiónis, necnon et ab inferis resurrectiónis, sed et in caelos gloriósae ascensiónis: offérimus praeclárae majestáti tuae de tuis donis, ac datis (svećenik sklopi ruke i pet puta načini znak križa) hóstiam + puram, hóstiam + sanctam, hóstiam + immaculátam, Panem + sanctum vitae aetérnae, et Cálicem + salútis perpétuae (Stoga, Gospodine, mi Tvoji sluge kao i Tvoj sveti puk, spominjući se blažene muke istoga Krista Sina Tvoga, Gospodina našega, te uskrsnuća od mrtvih , kao i slavnog uzašašća na nebo: prinosimo preslavnome Tvome veličanstvu od Tvojih darova i poklona, žrtvu + čistu, žrtvu + svetu, žrtvu + neokaljanu, sveti + Kruh života vječnoga i Kalež + vječnoga spasa). Najprije Bog s Oltara dobiva svoj dio milosti. Tek nakon toga mi primamo svoj dio milosti, koje nam je božanska žrtva zaslužila kada je žrtva Gospodu prikazana.
Tri su izričita otajstva Kristova života, kojima je Bog bio najviše počašćen, bitni dijelovi žrtve Njegovog Sina:
- Njegova muka (za Krista tako bolna, za nas tako sretna jer nas je oslobodila od svih prvih zala i jer nam je zaslužila sva prava dobra)
- Njegovo uskrsnuće - odsjaj Njegove moći, pravednosti, mudrosti i dobrote u čitavom sjaju
- Njegovo uzašašće na nebo koje je tako dostojno okrunilo otkupljenje ljudskog roda. Ovo je otajstvo dopunjenje uskrsnuća i dovršenje žrtve cijelog života, koju je Krist prikazao svome nebeskom Ocu. S uskrsnućem on započinje život besmrtan, život bez boli, život slavan, ali On još ne ulazi u mjesto boravka koje odgovara tom slavnom životu. Uzašašćem tek on ulazi u svoje kraljevstvo i prima posljednju nagradu, koja pripada najvelikodušnijoj žrtvi, prikazujući se neprestano za nas. Pet puta u molitvi svećenik čini znak križa. Pri tome je potrebno znati da križanje poslije konsekracije ima sasvim drugo značenje nego križanje za vrijeme ili prije nje. Ovdje nas znak križa što ih svećenik radi nad Hostijom i kaležom podsjeća na pet rana Isusovih. (S.Thoms, 1. c.Bened XIV 1. 2. c. 16 a 6.)
Prva križanja čine se kako bi se privukao blagoslov Božji na žrtvene darove, dok ova druga od konsekracije do Pričesti imaju zadaću da našoj duši čvrsto utisnu misao, da je ova žrtva što je pred našim očima posve ista sa žrtvom na Kalvariji te da nas prožme mišlju o istovjetnosti žrtve na križu i oltaru.
Supra quae propítio ac seréno vultu respícere dignéris (Udostoj se pogledati na njih milostivim i vedrim licem)- Bog prikazanu žrtvu gorućeg svećenikovog srca sa ljubavlju prima i milostivo gleda na nju no On opaža ako je žrtva prikazana nesavršeno, mlako ili iz navike. Tad uskraćuje svoje milosti. Podsjećajući se na stare žrtve mi Gospodinu pribavljamo najveću čast i zadovoljštinu za grijehe bilo zbog odnosa kakvog su imali prema Njegovom Sinu, bilo zbog velikih kreposti onih koji su mu ih prikazivali. To je Njegovoj žrtvi dalo ime sanctum sacrificium, immaculátam hóstiam. (Sveta žrtva i neokaljani prinos)
Súpplices te rogámus (Smjerno Te molimo) - po treći put se Gospodinu prikazuje žrtva, koju nam je dao u svojoj dobroti. Ovaj put se obaziremo na dobro onih za koje se žrtvuje ili koji s nama žrtvuju po rukama svećenika.
Meménto étiam, Dómine (Spomeni se. Gospodine) - crkva misli na svu svoju djecu ne gledajući na to u kojem se staležu oni nalaze. Na duše u čistilištu želi privući rosu božanskog milosrđa i da tako sjedini sva srca i sve svima učini zajedničkim. Pozvani smo tim dušama pomagati svojom molitvom i vršenjem pokore. Sam Bog nam nalaže da iskazujemo tu sućut tim trpećim dušama. Želja ovih duša je praćena bolju jer ju prati odsutnost voljenog bića. Veća ljubav povećava muke jer je želja veća dok se sasvim ne pročiste i dođu na mjesto - raj gdje će se izmjenjivati ljubav i veselje. Sve duše koje su umrle u miru Kristom imaju pravo na plodove naše žrtve.
Nobis quoque peccatóribus - nama grešnicima Gospodine dostoj se dati dio zajedništva sa svetim apostolima, mučenicima. Molim Te dovedi nas u njihovu družbu darujući nam oproštenje po Kristu Gospodinu našemu. Stavljamo sve svoje pouzdanje (koje je opet dar njegove milosti) u Boga i Njegovo pomilovanje.
"Ne zbog pravde svoje nego zbog velikog milosrđa Tvoga padamo pred Tobom moleći se." (Dan 9, 18)… Kako je uzvišena ova žrtva! Kako je ovdje sve samo Bog! Češće križanje uči nas, da Otkupitelj svojom smrću i primjenom zasluga svoje smrti te darove posvećuje, a po njima i nas same.
Tri stupnja jedinstva s Isusom
- per ipsum - po Njemu, Njegovim posredovanjem imamo pristup Ocu. On nas predstavlja Ocu i Otac nas uslišava, oprašta i ljubi nas radi Sina. Njegovi smo štićenici koje je On odlučio braniti.
- cum ipso - s Isusom mi smo djeca Božja posinjenjem, naši interesi su jednaki. Njegovi smo subaštinici, braća među kojima je On prvorođenac.
- in ipso - posljednji i najsavršeniji stupanj jedinstva. Između Njega i nas postoji samo jedan život, božanski život koji od Njega – glave i teče u nas - udove. On je u nama, a mi smo u Njemu. Naša bijeda je nestala u Njegovoj svetosti. U ovom stanju smo u Njemu, sačinjavamo jedno te isto Tijelo.
(nastavit će se..)
Izvor:
(Dodala bih na ovaj post dragog i poštovanog suradnika samo jednu rečenicu jednog svećenika iz njegove homilije:„s ljudima možemo biti prije ili poslije svete Mise, a za vrijeme Mise trebamo biti s Gospodinom.“ Nažalost, danas je mnogo toga okrenuto naopačke pa i to da je umjesto Kristocentričnosti, apocentričnost, nažalost.)
