Izvori objava
Postoje, u konačnici, tri izvora objava, vizija, znamenja, i sličnih stvari: Bog, čovjek ili đavao.
Pod naslovom Bog, uključujem Božja sveta stvorenja, kao što su Gospa ili neki drugi svetac ili anđeo.
Pod čovjekom, mislim bilo koje ljudsko znanje ili moć imaginacije, bilo koju ljudsku vještinu ili prijevaru, ili neku ljudsku aktivnost ili uređaj koji uzrokuje da se nešto dogodi.
Pod đavlom, uključujem đavla osobno ili bilo kojega od drugih demona.
Đavlova moć
Vrlo je malo ljudi svjesno punih đavlovih moćiju i njegove sposobnosti prijevare. Mnogi katolici misle da, čim se nešto čudno dogodi, to mora biti Božje djelo. Ali, kao što sam rekao, poruke i znamenja mogu proizići iz tri krajnja izvora: Bog, čovjek ili đavao. Djelo je razlikovanja identificirati tko je posrijedi u pojedinom slučaju.
Znanje o đavolskim prijevarama čini Crkvu ovdje opreznom. Sljedeći je dio o moćima demona uzet od oca Jordana Aumanna, svećenika dominikanca, koji je godinama poučavao na Sveučilištu Angelicumu u Rimu.
Što đavli mogu i ne mogu učiniti? Đavli ne mogu učiniti sljedeće:
1. Proizvesti bilo kakvu vrstu istinski nadnaravnoga fenomena.
2. Stvoriti tvar, jer samo Bog može stvarati.
3. Vratiti mrtvaca u život, iako mogu proizvesti obmanu da to čine.
4. Istinski prorokovati, jer samo Bog zna apsolutno budućnost, i oni kojima On odabere objaviti njezin dio. Međutim, inteligentna đavolska slutnja o budućnosti može se pukim smrtnicima učiniti kao proročanstvo.
5. Poznavati tajne uma i srca neke osobe. Međutim, njihova oštroumna inteligencija i promatranje može im omogućiti da zaključe mnoge stvari o osobi.
1. Proizvesti bilo kakvu vrstu istinski nadnaravnoga fenomena.
2. Stvoriti tvar, jer samo Bog može stvarati.
3. Vratiti mrtvaca u život, iako mogu proizvesti obmanu da to čine.
4. Istinski prorokovati, jer samo Bog zna apsolutno budućnost, i oni kojima On odabere objaviti njezin dio. Međutim, inteligentna đavolska slutnja o budućnosti može se pukim smrtnicima učiniti kao proročanstvo.
5. Poznavati tajne uma i srca neke osobe. Međutim, njihova oštroumna inteligencija i promatranje može im omogućiti da zaključe mnoge stvari o osobi.
Ali đavli mogu učiniti sljedeće:
1. Proizvesti tjelesne ili imaginarne vizije.
2. Falsificirati ekstazu.
3. U hipu izliječiti bolest uzrokovanu đavolskim utjecajem.
4. Proizvesti stigme.
5. Glumiti čuda i fenomene levitacije i bilokacije.
6. Pričiniti da ljudi ili predmeti nestaju utječući na nečiji vid ili viđenje.
7. Uzrokovati da netko čuje zvukove ili glasove.
8. Uzrokovati da netko govori u jezicima.
9. Izreći činjenicu koja je skrivena ili udaljena.
1. Proizvesti tjelesne ili imaginarne vizije.
2. Falsificirati ekstazu.
3. U hipu izliječiti bolest uzrokovanu đavolskim utjecajem.
4. Proizvesti stigme.
5. Glumiti čuda i fenomene levitacije i bilokacije.
6. Pričiniti da ljudi ili predmeti nestaju utječući na nečiji vid ili viđenje.
7. Uzrokovati da netko čuje zvukove ili glasove.
8. Uzrokovati da netko govori u jezicima.
9. Izreći činjenicu koja je skrivena ili udaljena.
Što god priroda ili znanost mogu uzrokovati, mogu i đavli, prema onomu što Bog dozvoli. U knjizi Izlaska faraonovi magičari i čarobnjaci mogli su izvesti neka od znamenja koja su učinili Mojsije i Aron (Izl 7,11-12; 7,22; 8,7; 8,18-19; 9,11). Oko 200. godine Tertulijan piše: „Prije svega, oni (đavli) učine vas bolesnima; zatim da bi od toga napravili čudo, propišu lijekove koji su ili sasvim novi, ili suprotni onima u uporabi, i zatim prestajući sa škodljivim utjecajem, navodno su postigli izlječenje“ (Apologija kršćanske religije, 22).
Nasuprot moći palih anđela da prevare, nije čudno da je Crkva uvijek bilo vrlo spora pri proglašavanju čuda ili poruke autentičnim.
Đavao ima nadljudsku inteligenciju i vrlo je vješt, i preuzetno je pretvarati se da možete definitivno suditi u korist autentičnosti nečega, bez pomoći.
Da bi se znalo da je nešto lažno, dostatno je znati da je izrečeno nešto suprotno nauku Crkve. Stoga, lakše je izreći sud protiv vidjelaca, nego u njihovu korist. Ali sama odsutnost doktrinarne zablude nije dovoljna. Moraju postojati druge pozitivne naznake.
Sljedeći su citati iz završnoga poglavlja ozbiljne knjige Spiritual Theology (Sheed & Ward 1980.), oca Jordana Aumanna.
Znakovi božanskoga duha
„Sljedeće su karakteristike opći znakovi božanskoga duha:
1. Istina. Bog je istina, i ne može nadahnuti ništa doli istinu u duši. Ako osoba za koju se vjeruje da je nadahnuta Bogom, dakle, održava mišljenja koja su očito protiv objavljene istine, nezabludivoga nauka Crkve ili dokazane teologije ili filozofije ili znanosti, mora se zaključiti da je osoba opsjednuta đavlom, ili je žrtva pretjerane fantazije ili pogrješnoga zaključivanja.
2. Ozbiljnost. Bog nikada nije uzrok stvari koje su beskorisne, isprazne, ništave ili nepotrebne. Kada Njegov duh pokrene dušu, to je uvijek radi nečega ozbiljnoga i korisnoga.
3. Prosvjetljenje. Iako se ne može uvijek razumjeti značenje Božjega nadahnuća, učinak bilo kojega božanskog poticaja ili pobude uvijek je prosvjetljenje i sigurnost, više nego tama i zbunjenost. To je istinito i za učinke na osobu koja prima nadahnuće i za učinke na druge.
4. Poučljivost. Duše koje su pokrenute Božjim duhom radosno prihvaćaju savjet i upozorenje svojih voditelja ili drugih koji imaju auktoritet nad njima. Ovaj duh poslušnosti, poučljivosti i podložnosti jedan je od najjasnijih znakova da pojedina inspiracija ili poticaj dolazi od Boga. Ovo posebno vrijedi kod obrazovanih, koji imaju veću tendenciju biti privrežni svojim mišljenjima.
5. Diskrecija. Duh Božji čini dušu diskretnom, razboritom i promišljenom u svim njezinim djelima. Nema ništa od naglosti, lakoće, pretjerivanja, nasrtljivosti; sve je ujednačeno, izgrađujuće, ozbiljno, i ispunjeno smirenošću i mirom.
6. Poniznost. Duh Sveti uvijek ispunja dušu osjećajima poniznosti i skromnosti. Što su uzvišenije poruke s visina, dublje se duša priginje u nizine vlastite ništavosti. Marija je rekla: 'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi' (Lk 1,38).
7. Mir. Sv. Pavao često govori o miru koji dolazi od Boga (Rim 15.33; Fil 4,9), a Isus spominje mir kao jedno od očitovanja svoga duha (Iv 14,27). Ovo je odlika koja uvijek prati komunikaciju od Boga; duša prolazi kroz iskustvo duboke i stabilne mirnoće u dubinama svoga duha.“ (str. 402-3)
O. Aumann spominje i druge znakove: Povjerenje u Boga, fleksibilnost volje, čistoća nakane, strpljenje u patnji, samozatajnost, jednostavnost, sloboda duha.
Znakovi đavolskoga duha
„… budući da se đavao može prerušiti kao dobar duh i čak učiniti da se nešto čini autentičnim mističnim fenomenom, od pomoći je ukratko spomenuti različite znakove đavolskoga duha.
1. Duh laži. Đavao je otac laži, ali on smišljeno prikriva svoje prijevare poluistinama i pseudomističnim fenomenima.
2. Morbidna znatiželja. Ovo je karakteristika onih koji strastveno istražuju ezoterijske aspekte mističnih fenomena ili su opčarani magijom mimo naravnoga.
3. Zbunjenost, tjeskoba i duboka potištenost.
4. Tvrdoglavost. Jedan od najsigurnijih znakova đavolskoga duha.
5. Trajna indiskrecija i nemiran duh. Oni koji ustrajno idu u krajnosti, kao u pokorničkim vježbama ili apostolskoj aktivnosti, ili zanemaruju svoje glavne obveze kako bi radili nešto što osobno izaberu.
6. Duh oholosti i taštine. Vrlo su tjeskobni objaviti svoje darove milosti i mistična iskustva.
7. Lažna poniznost. Ovo je prikrivanje njihove oholosti i sebeljublja.
8. Očaj, nedostatak povjerenja i obeshrabrenje. Kronična karakteristika koja se izmjenjuje s preuzetošću, ispraznom sigurnošću i neosnovanim optimizmom.“ (str. 412)
O. Aumann spominje i druge znakove. Nestrpljivost u patnji i tvrdoglavi otpor; nekontrolirane strasti i snažna naklonost senzualnosti, obično pod krinkom mistična sjedinjenja; licemjerstvo, himba i dvoličnost; pretjerana navezanost na osjetne utjehe, posebno u njihovoj molitvenoj praksi; nedostatak duboke pobožnosti prema Isusu, i Mariji, skrupulozno prianjanje uz slovo zakona i fanatičan žar u promicanju stvari.
Znakovi ljudskoga duha
„Ljudski je duh uvijek naklon svojim vlastitim zadovoljstvima; prijatelj je užitka i neprijatelj trpljenja bilo koje vrste. Spremno se naklanja svemu što je sukladno njegovu temperamentu, osobnim ukusima i hirovima, ili zadovoljenju sebeljublja. Ne želi čuti o činima poniznosti, pokori, odricanju ili mrtvljenju. Ako bilo koji voditelj ili ispovjednik ide protiv njegovih sklonosti, odmah je označen neprikladnim i nemjerodavnim. Traži uspjeh, čast, pljesak i razonodu. Uvijek je veliki promicatelj svega što će izazvati divljenje ili razvikanost. Ukratko, ljudski duh niti razumije niti se brine za bilo što osim svoga vlastitog egoizma.
Ponekad je u praksi teško prosuditi proizlaze li pojedine manifestacije od đavla ili iz posve ljudskoga i egoističnoga duha, ali je uvijek relativno lako razlikovati ova dva duha od Božjega duha. Bit će moguće u većini slučajeva, dakle, odrediti da određeni duh ne bi mogao biti od Boga, i da ga treba suzbijati, čak i ako nije sigurno je li zapravo od đavla ili od ljudskoga ega.“ (str. 413)
Neke norme za razlikovanje
„Sljedeće norme su ponuđene kao smjernice duhovnicima u razlikovanju duhova, kad su posrijedi objave i proročanstva.
1. Bilo koja objava protivna dogmi ili moralu mora se odbaciti kao lažna. Bog ne proturječi sebi.
2. Bilo koja objava suprotna zdravu nauku teologa ili ukazuje na razrješenje nekog predmeta među teološkim školama duboko je sumnjiva.
3. Ako je jedan ili drugi detalj ili slično u objavi lažan, nije nužno odbaciti cijelu objavu, ostatak može biti autentičan.
4. Činjenica da se proročanstvo ispunilo nije sama po sebi konačan dokaz da je objava od Boga; to bi mogao biti prirodni slijed stvari ili rezultat višega prirodnog znanja na strani vidioca.
5. Objave koje se tiču znatiželjnih ili beskorisnih stvari trebalo bi odbaciti kao nebožanske. Isto treba reći o onima koje su detaljne, duge i ispunjene viškom dokaza i razloga. Božanske su objave općenito kratke, jasne i precizne.
6. Osobu koja prima objavu treba ispitati pozorno, posebno o temperamentu i karakteru. Ako je osoba ponizna, dobro uravnotežena, diskretna, očito napredna u krjeposti, u dobru mentalnom i fizičkom zdravlju, postoji dobar razlog za nastavak i ispitivanje same objave. Ali ako je osoba iscrpljena pretjeranim mrtvljenjima, pati od živčane potištenosti, prolazi kroz razdoblja velikih iscrpljivanja ili velikih depresija, ili je pohlepna obznaniti objavu, postoji temelj za ozbiljnu sumnju.
(Ovaj tekst preuzet je s mrežne stranice Mostarsko-duvanjske biskupije)
