Sveti Benedikt – mistik, monah, utemeljitelj Reda benediktinaca, Bog je preko njega već za vrijeme njegova života učinio mnogo čuda....
U središtu je tvrdnja svetog Benedikta: "Želimo li doći k vrhuncu savršene poniznosti, summae humilitatis, i brzo dospjeti do nebeskog uzvišenja do kojeg se dolazi poniznošću sadašnjeg života, onda moramo to djelima posvjedočiti. Ukoliko smo ozbiljni, češće podrazumijeva to i borbu s Bogom prsa u prsa (Taulero govori o "ljubavnom klinču") jer iziskuje hrabrost od onoga koji istinski želi biti ponizan. Duhovna borba u kojoj osoba biva pobijeđena prepuštajući se sve više Gospodaru."
"Prvi stupanj poniznosti je onaj u kome čovjek ima uvijek pred očima strah Božji i pomno se čuva da to ne zaboravi. U svom srcu neprekidno razmišlja kako će oni koji prezru Boga gorjeti zbog svojih grijeha u paklu te se bez prestanka sjeća svih Božjih zapovijedi. Neka svi budu svjesni da Bog svakog časa s neba gleda na njega..."
Memoria Dei možemo živjeti samo tako da smo neprekidno svjesni kako je Bog neprekidno prisutan u našem životu i kako nas neprekidno s ljubavlju promatra s neba.
U prvom dijelu kateheza sv. Benedikta o poniznosti svetac donosi istinitu priču kako je sv. Antun Pustinjak doživio svoj susret s Bogom koji se odigravao u jednoj od najstrašnijih borbi s đavlom:
"Antun uđe u grobnicu. Neprijatelj koji nije mogao podnijeti, jer se pribojavao da bi pustinja mogla ubrzo postati gradom asketa (komentar:zato je jasan i nedvojben stav da su monasi i monahinje koje i dan danas žive iskreno svoj poziv zapravo na prvoj crti bojišnice), jedne je noći ušao u grobnicu s mnoštvom zloduha te ga toliko namlatio da ovaj ostade ležati na tlu, nije mogao ni riječi prozboriti. Antun će kasnije svjedočiti da su udarci bili tako snažni kako niti jedan čovjek ne bi mogao zadati takvu bol i patnju.
Zahvaljujući Providnosti, idućeg dana dođe njegov prijatelj da mu donese kruha. Kada otvori vrata, ugleda Antuna gdje leži na tlu kao mrtav; podiže ga i odvede u kuću Gospodnju, u selo i položi na tlo. Mnogi su sjedili uz Antuna kao uz odar mrtvaca. Oko ponoći, Antun zamoli prijatelja da ga vrati nazad, pazeći da nikoga ne probudi. Antun zbog bolova koje je osjećao molio se ležeći. Ugledavši priliku koja mu se ukazala upitao je gdje je bio do tad, a prilika mu odgovori kako je bio ondje, ali je čekao da vidi hoće li ustrajati u borbi. Budući da je Antun ustrajao i nije se dao pobijediti, obećao mu je pomoć i da će se njegovo ime po svud spominjati. Čuvši te riječi, on usta i poče moliti i dobio je tako veliku utjehu da je u tijelu osjećao veću snagu nego ranije."
To je dakle slika dobroga Oca koji s određene udaljenosti, daje vrijeme i način da rastemo i napredujemo.
Postoji i jedna vrlo snažna slika u prvom stupnju poniznosti, a to je slika pakla. Izak iz Ninive, istočni crkveni otac iz sedmog stoljeća, napisao je: "Tvrdim da one koji trpe u paklu razdiru patnje ljubavi. Teška su i gorka trpljenja što ih uzrokuje ljubav. To jest svijest o pomanjkanju ljubavi. Snažnije razdire no patnja izazvana strahom. Patnja koja razdire srce zbog pomanjkanja ljubavi snažnija je od bilo kojeg trpljenja što ga možemo zamisliti." Budući da pakao postoji i onaj koji tamo završi, iskusit će gorko žaljenje što nije znao uživati mogućnosti odnosa, ljubavi, radosti, koje nam je Bog dao. Svi mi dobro znamo kako nema ništa strašnije od žaljenja, kad shvatim da sam imao priliku nešto učiniti, a nisam to učinio. Potrebno si je posvijestiti kako je Božja prisutnost u mom životu "velika prilika" moga života. Ako je ne iskoristim, na posljednji ću dan zbog toga gorko žaliti.
Memoria Dei (spominjanje Boga ili misao na Boga) je plod usredotočenosti, sabranosti za razliku od nemirnog duha koji neprekidno vrluda i ne može se sabrati. Memoria Dei predstavlja prvi stupanj poniznosti. Da bi se mogao postići potrebno se odreći onoga što odvlači pažnju. Za razliku od prvog stupnja poniznosti sveti Bernard je pisao o stupnjevima oholosti. Prvi stupanj oholosti je znatiželja (curiositas). Odnosno zanimati se za stvari koje nas ne bi trebale zanimati; lutati mislima, srcem, oduzimajući i uskraćujući vrijeme i duhovne snage umjesto da osoba bude vjerna onome što se od nje u tom trenutku traži.
„Ima onih koji tragaju za znanjem radi samoga znanja; to radoznalost
Ima onih koji tragaju za znanjem da bi bili drugima poznati; to je taština.
Ima onih koji tragaju za znanjem da bi služili; to je LJUBAV.“
Stupanj te oholosti se prepoznaje po tome što pojedinac nije sposoban mirovati odnosno biti na svome mjestu pred Bogom. Potrebno je primijetiti kako sveti Benedikt ne ide za simptomom od kojega čovjek boluje već od uzroka. On ne okrivljuje osobu već traži uzrok. Ponekad nemir ne možemo riješiti duhovnim putem već je potrebna tjelesna disciplina. Ponekad bi se trebali zapitati: "Zašto ja ili drugi činimo te stvari? Ili zašto ih ne činimo, a morali bismo ih činiti? Želimo li staviti svoj život pred Boga? To znači, ako nam Bog poslije toga da kakav savjet moramo o tome voditi računa. Ako se dopustimo odvući, to nije uvijek naša krivnja, postoji onaj crni koji ne da mira. Moramo imati hrabrosti suočiti se s njim, obračunati se s time što nas ometa, dati mu ime, lice, a zatim donijeti odluku kako se možemo popraviti. Potrebna nam je i molitva na tu nakanu. Molimo kako bismo shvatili što nam se događa i kako bismo vratili svoj život njegovom središtu tako da možemo živjeti vedro i radosno svoj odnos s Bogom. Bog nas ljubi i poznaje nas u dubinu našeg bića i upravo zato se nada da se možemo popraviti. S jednostavnošću biti manje osjetljivi na ono što nas odvraća od onoga što je središte našeg života. Moramo dijeliti Njegovu nadu obraćajući se Njemu.
Ovo je samo ukratko prvi stupanj od dvanaest stupnjeva poniznosti. Što budemo dalje napredovali biti će zanimljivije i teže, a samo uski put vodi u Nebo.
Iz Kateheza sv.Benedikta, Michaeldavide Semeraro, OSB
