Vrlo zanimljivo razmišljanje puno zdravoga i svetoga „sentire cum Ecclesia“
Autoritativna je uvijek revolucija, a Tradicija to nikada nije
Uglavnom, u kolektivnim predodžbama, čak i u katoličkima, Tradiciji se pribraja autoritativno poimanje Crkve, posve klerikalizirano i centralističko, a modernost sa svim svojim revolucionarnim tovarom pribraja se jednostavnoj i slobodnoj Crkvi, narodnoj i demokratskoj: a ništa nije toliko netočno kao to!
Istina je posve suprotna!
Tradicija, ona prava, koja nije konzervativizam, upravo jer stavlja naglasak na vjekovnome, dvotisućljetnome učiteljstvu kršćanstva, upravo jer govori o sadržaju istine, o pokladu vjere koji valja čuvati, živjeti i cjelovito prenositi, upravo jer je ovaj sadržaj u koji se ne smije dirati primljen od Boga, a svi mu moraju biti poslušni i podložiti mu se, od Pape do najmanjega djeteta na vjeronauku: upravo poradi toga Tradicija nije sačinjena od posve ljudskoga autoritarizma gdje „poglavar“ u svoje ime nameće usmjerenje koje valja slijediti.
A revolucija je naprotiv autoritativna: u svakoj revoluciji, kako bi se nametnuo „novi svijet“ koji bi trebao poboljšati ljudsko postojanje, nužno je da onaj koji je na čelu nasilno – fizički ili psihički – nametne obrat koji valja izvršiti.
Problem je da ovo autoritativno poimanje razara istinski autoritet, a to je autoritet istine. Tradicija Crkve stvorena je radi čuvanja i prenošenja istine; a braneći je, protiv svih lažnih kršćana koji je žele preoblikovati i mijenjati, ona omogućuje slobodu pravednika: „Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32).
Moderni je autoritarizam zarazan, svagdje ulazi, a kad uđe u Crkvu Božju, iskvari je.
Stoga trebamo biti budni i njegovati beskrajnu ljubav prema Tradiciji i dobro se čuvati autoritarizma.
Trebamo njegovati beskrajnu ljubav prema Tradiciji jer je to forma preko koje Krist do nas dolazi.
Trebamo se čuvati autoritarizma jer je to ljudsko nasilje koje želi doći na mjesto Božje istine.
Samo, da bismo se čuvali ove moderne bolesti valja živjeti od autoriteta, a ne od autoritarizma.
Dakle, ne treba očekivati odozgor, od „poglavara“ naputke kako u punini živjeti kršćanstvo kako to Bog zapovijeda.
Ne treba čekati, nego uzeti u ruke vlastitu poslušnost Bogu radi izvršenja djela koje on traži.
U Crkvi je to uvijek bilo tako.
Zamislite svetoga Franju koji se tuži na papu jer ne reformira Crkvu?
Ne, sveti Franjo nije čekao papu. Išao je kasnije k papi kako bi saznao je li se prevario; ali prije odlaska papi činio je ono što mu je Bog pokazivao.
Zamislite svetoga Pavla koji čeka od Petra naputak što i kako treba činiti?
Bilo bi apsurdno: jasno, Pavao je otišao k Petru, ali pošto je već preuzeo zadaću koju mu je Krist povjerio: propovijedati narodima; zadaću koju je prihvatio i prigrlio.
Sve u Crkvi, sve istinske reforme, sva istinska djela, rođena su „odozgor“ od Božje milosti, ali ova milost proklijala je „dolje“ u životu kršćanskih duša koje nisu čekale „dopuštenje“ od vlasti.
Crkvene vlasti, papa i biskupi, kasnije su se umiješali, često puno kasnije kako bi prosudili je li djelo dobro.
Ali da bi ga crkvene vlasti prosudile, djelo već mora postojati, to je bjelodano!
Međutim, to nije bjelodano za sve oboljele od autoritarizma koji su Crkvu pretvorili u društvo činovnika koji se dodvoravaju crkvenim vlastima.
Oboljeli su od iste bolesti svi oni kršćani koji kažu da ljube Tradiciju, ali ni prstom da mrdnu da bilo što stvore.
Čekaju papu nakon pape, biskupa nakon biskupa, župnika nakon župnika, tražeći od njih unaprijed potvrdu o povjerenju, prije nego što su bilo što izgradili.
Tridentski sabor koji tradicionalisti toliko vole pripravili su i omogućili svetci katoličke reforme koja je nastala još prije sabora!
Nicejski sabor koji je spasio vjeru u Krista bio je moguć za sve svete koji su u samoći nerazumijevanja ostali privrženi Tradiciji i činili Božje djelo.
Nitko od njih nije dobio unaprijed od crkvenih vlasti potvrdu o povjerenju.
Pogibelj autoritarizma jest ozbiljna: to je oruđe koje svaka kulturna diktatura ima radi zaustavljanja života koji nikada ne odgovara shemi koji čovjek ima u glavi.
Ako tradicionalni svijet padne u zabludu autoritarizma, istinska reforma Crkve morat će se odgoditi....tko zna koliko dugo.
Ako tradicionalni svijet padne u zabludu autoritarizma, ne će izgraditi djelo koje mu je Bog povjerio da ga izvrši i mnoge duše ne će imati sigurno pribježište u oluji.
Ako padnemo u zabludu autoritarizma, onu koja od „poglavara“ čeka reformu vlastitoga života, ne ćemo se moći buniti što ćemo uvečer biti praznih ruku, tako smo mi to sami željeli.
